Plesna scena.hr

Kad započne Clapping

Liberdance, Zagreb: Mi smo otvorene svijetu: Mi smo nevjerojatna tijela, kor. Dora Šesto, Endi Schrotter

• 
  
  Neobičan i intenzivan doživljaj živog zvuka i pokreta, glasnih i utjelovljenih ritmova, intervenciju u sada i ovdje, priredila je grupa plesnih i glazbenih umjetnika u Zagrebačkom plesnom centru 11. i 12. travnja. Prema ideji producenta Rajka Pavlića, predstava pod naslovom Mi smo otvorene svijetu: Mi smo nevjerojatna tijela nastala je i razvijala se u komunikaciji plesača i udaraljkaša, a usput: kako je izašla baš u vrijeme zagrebačkog Muzičkog biennala, mogla je biti i njegov legitimni dio.
  
  Čvrsto uporište scene čini kvartet klasičnih udaraljkaša: Luis Camacho Montealegre, Leonardo Losciale, Francesco Mazzoleni i Fran Krsto Šercar, a tijek izvedbe prati niz glazbenih brojeva Stevea Reicha. Udaraljkaši u uobičajenoj crnoj, neutralnoj uniformi, čvrsto su usidreni u monolitnoj liniji kad započinju Clapping Music. I to je već samo po sebi scenski iznimno efektno: mirni ritmovi u dugim trajanjima i zajedničkom obrascu ponavljanja razigrani malim pomacima kanona. Izvedbi se priključuju jedan po jedan, u malim solima karakteristične ritmičke izlomljenosti ispada, svojevrsne ekscentričnosti lika, kostima i pokreta plesači: Dora Šesto, pa Endi Schrotter – njih dvoje ujedno potpisuju i koreografiju, te Lara Frgačić koja unosi mekši, vezni pokret. Dora Šesto i Endi Schrotter su plesači iznimno energičnih izbačaja, snažnih, pomalo divljih pokreta, „neotuđive prisutnosti“, na tragu programski navedene želje za izravnim, osobnim, „naivnim dodirom sa svijetom“.
  
  Kloneći se naracije, psihologizacije i dramatizacije plesači se nose s ritmovima koji pune prostor kretanja zvučnim petljama. Oni razvijaju svoje slagalice razlomljenih pokreta, unoseći samosvojni sistem i otpor tijela koje u svakom trenutku mijenja odluke, kako bi izbjegli bilo kakav predvidljivi, naučeni, fiksirani obrazac pokreta. U drugom dijelu se nastavlja interakcija plesača i udaraljkaša uz zvučne obrasce Reichovih skladbi za drvene štapiće i bubnjeve; plesači ostajući u svom ključu kretanja stupaju u međusobne odnose istražujući s više ili manje mašte potencijale novih situacija.
  
  Predstava se u jednom trenutku prekida, u tišini projekcije preko horizonta klize samo rečenice, ulančane misli manifestnog umjetničkog stava, najavljenog i u programskom tekstu: „Ne želimo se kretati u kategorijama već proživljenog svijeta i njegovih manipulacija poznatim te u preoblikovanju i sofisticiranju postojećeg, već želimo naivni dodir sa svijetom…“ Dakako da se tu krije ona vječna umjetnička potraga za prasjećanjem, zaumnim stanjem bića, neovisnim od naučenih, obrazovanjem utisnutih shema i slobodnih u odlukama. Tekst završava nekim kao teoretskim pozivom na aktivnu reakciju, nešto što možemo protumačiti kao poziv na participaciju u slobodoumnom plesnom ispadu. Zatim na ispražnjenu, tamnu scenu ulazi Šimun Matešić i sjeda za bubnjeve i slijedi desetak minuta sjajne, poticajne improvizacije koja uistinu izaziva unutarnju rezonancu i priziva tijela pristojno smještena na stolcima – na pokret, na kršenje pravila i ulazak u sveti osvijetljeni prostor izvedbe, predavanje zaigranom vodstvu ritmova. Dvoje iskusnih plesača koji su se nalazili u publici prihvatilo je izazov i ušavši u ponuđeni krug svjetla prepustilo se užitku improvizacije. I tu, nažalost, više nekako nije bilo mjesta za druge spontane reakcije i „momentalno stvorene plesače iz publike“. Tako je mirno završio ovaj dojmljivi intermeco, promišljeni upad u cjelinu predstave, ostavljajući ugodnu ideju da iz ZPC-a izvodimo u šetnju i svoja nevjerojatna tijela. Treba samo naći pravi ritam.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 24. travnja 2025.
  
  Mi smo otvorene svijetu: Mi smo nevjerojatna tijela
  koreografija: Dora Šesto, Endi Schrotter
  izvode: Dora Šesto, Endi Sdchrotter, Lara Frgačić
  glazbenici: Luis Camacho Montealegre, Leonardo Losciale, Francesco Mazzoleni, Fran Krsto Šercar
  bubnjevi Šimun Matišić
  kostimi M.R.A.V. Dizajn, montaža videa Noa Balen
  produkcija Liberdance i ZPC
  Financijska podrška: MKM, Grad Zagreb, Zaklada Kultura nova

Piše:

Maja
Đurinović