Plesna scena.hr

Želim da se osjetimo

Intervju: Matilda Fatur, lutkarica, glumica i glazbenica

• 
  
  Na Sceni Ribnjak u Zagrebu 12. travnja gostovala je Matilda Fatur sa zaista odličnom predstavom Where is the Beat?. Najavljen kao hrvatska premijera, ovaj autorski projekt lutkarice, glumice, jazz kontrabasistice i pjevačice nastao je 2023. godine kao njezin diplomski projekt na Akademiji Teatro Dimitri u Švicarskoj. Mlada izvedbena umjetnica, koja je prijediplomski studij Glume i lutkarstva završila na osječkoj Akademiji, a trenutno je u Grazu na (opet novom!) studiju jazz kontrabasa, objedinjuje mnogo različitih znanja, talenata i vještina, spajajući ih ležerno i nepretenciozno u jedinstveni, osobni nastup, koji je tzv. glazbeno-scensko djelo u vrlo specifičnom značenju te riječi. Where is the Beat? je, čini mi se, na neki način manifestna predstava Matilde Fatur, od naslova koji se duhovito poigrava višeznačnošću riječi beat, od one vezanu za održavanje trajnog glazbenog pulsa u jazzu i nalaženje „svog ritma“, do „udaranih“ i „odbačenih“ umjetnika Beat generacije Jacka Kerouaca. U hrvatskom pak, pri čitanju i izgovoru naslova ovo „bît“ – uskače i asocijacija na hamletovsku dilemu, kao i dilemu svake nove generacije, oko smisla, biti životnog djelovanja.
  
  Bitnici su poznati kao tada, sredinom prošlog stoljeća, novi boemski borci za slobodu i različitost stila, neprilagođeni tradicionalnim formama i podjelama, a Kerouacova egzistencijalistička potraga za smislom u kultnom romanu Na cesti sažima poriv „za pomicanjem psihofizičkih granica sakupljanjem transformativnih iskustava kao prirodnoga procesa inicijacije u zrelost, odnosno simboličke potrage za unutarnjim autoritetom“ (Hrvatska enciklopedija). Postoje li „novi bitnici“ ili je to možda jedno trajno umjetničko stanje!?
  
  U predstavi pokazuješ raskošan raspon vještina: sviraš klavir i kontrabas, pjevaš u kombinaciji s recitativima i govorom u sjajnoj artikulaciji, vješto se krećeš i udvajaš animirajući lutku, odnosno svoju drugu, prosvijetljenu glavu, drugo ja, materijaliziranu duhovnost, ili još točnije unutarnju vlastitu Volje za djelovanjem koja pokreće umornu, samokritičnu „bitnicu“ sklonu odustajanju. Predstava je vrlo osobna?
  
  Predstava je itekako osobna. Kada sam krenula raditi predstavu borila sam se s raznim izrazito samokritičnim mislima i depresijom. Dugo sam pokušavala napraviti predstavu o nečemu drugome, ali jednostavno nije išlo. Sve što sam uspijevala smisliti bili su tekstovi i etide vezane uz umor, prezasićenost, pretjeranu samokritičnost, burnout… U radu Dokolica umjetnice Ines Krasić, saznala sam za knjigu The Burnout Society njemačko-korejskog filozofa Byung-Chul Hana koja me djelomično nadahnula svojim pojašnjenjem svijeta u kojem živimo.
  
  „Not being good enough.” rečenica je koja mi je bila u glavi svaki dan. Prva mini etida koju sam napravila zvala se Tired – to je pjesma koju izvodim na klaviru u ovoj predstavi, a počinje rečenicom: „All of my friends feel like shit.” Izvela sam je u Zürichu na TiaR festivalu i osjetila reakciju publike. Ljudi su mi kasnije prilazili i govorili da se upravo tako i oni osjećaju. Nastanak te pjesme bio je ključni trenutak u procesu nastajanja predstave. U tom času pronašla sam željeni stil predstave – istraživati teške teme, ali na brutalno iskren i duhovit način.
  
  Kada sam shvatila da se ne moram boriti protiv onoga o čemu zapravo želim pričati, predstava se počela razvijati, no još uvijek uz puno borbe i prepreka. Najbitnija stvar koju mi je kolega s klase rekao je „showing up is 70 percent of the work”. I tako sam nastavila dolaziti u prostor za probe, svaki dan, koliko god bi mi bilo teško, te sam, malo po malo, složila dramaturšku slagalicu. Također mi je bilo bitno da je predstava vizualno jednostavna i minimalistička. Na sceni sam ostavila samo ono najnužnije: stol, stolac, klavir, kontrabas i lutku. Preferiram raditi predstave koje imaju malo rekvizite i scenografije. To me natjera da ono što imam iskoristim i istražim do kraja na najkreativniji način.
  
  Primjerice, scenografija moje druge predstave Boxlife (koja će, nadam se, doći u Zagreb u rujnu ove godine), sastoji se od stola, tri kubusa i tri kartonske kutije. I to je to. Tu sam predstavu napravila s dvoje kolega sa faksa u Švicarskoj s kojima sam osnovala i našu zajedničku kazališnu kompaniju. Amerikanac i Švicarac, obojica se zovu Nikolas i obojica su klaunovi istih godina. Skupa smo napravili tragikomičnu neverbalnu klaunovsko-lutkarsku predstavu o životu, smrti i kartonskim kutijama. Igrali smo je u Švicarskoj, Austriji, Češkoj, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Sljedeća postaja nam je cijenjeni lutkarski festival u Francuskoj (Festival Mondial des Théâtres de Marionnettes) te zatim, nešto bliže, Međunarodni festival kazališta za djecu u Subotici.
  
  Rekla si da je sljedeći nastup Where is the Beat? u Beču u sklopu KulturSommer Wien programa, a još neki drugi festivali su u pripremi… U najavi piše da je Where is the Beat? „tragikomična priča o utjecaju suvremenog društva na pojedinca ispričana kroz lutkarstvo, glazbu i humor“. Bi li po formi bila možda najbliža kabaretu? Naime ima tu prilično ozbiljnih stvari, otpjevanih, izvedenih lepršavo lagano…
  
  Neki festivali na kojima sam gostovala kategorizirali su me kao stand up, a neki kao kabaret – što možda i najbolje govori o raznolikosti predstave. Svakako je izvan okvira. Najbitnije mi je bilo napraviti predstavu koja nije teška, mračna, ni depresivna. Smatram da danas u svijetu postoji dovoljno mraka te nisam htjela dovesti publiku u situaciju da sat vremena gleda nešto isključivo teško. Zato mi je bilo bitno da tešku temu o kojoj govorim obgrlim humorom, glazbom i razigranošću, pritom ne gubeći na dubini poruke. Mi kazalištarci i glazbenici smo ipak na kraju dana – zabavljači! Entertainers!
  
  Izabrala sam baš tu kazališnu formu jer mi je tako najlakše ostvariti povezanost s publikom. Ja igram za njih, ne igram za sebe. Oni su odvojili vrijeme vidjeti baš ovu predstavu. Imam potrebu dati sve što imam u sebi. Plesat ću, skakati, plakati i pjevati. Biti ću emotivno ranjiva i brutalno iskrena. Želim da se osjetimo. Zajednica. Nismo sami. Kako si? Nisam dobro i evo zašto! A zatim tu je i razigranost koju mogu kroz te kazališne forme potpuno obgrliti. Na kraju dana, život je ipak igra i svi smo mi zapravo djeca u tijelu odraslih ljudi. I svi ćemo umrijeti, to je neizbježno i jedino što je sigurno. I to je okej. Zaboravili smo se igrati. Posao je posao, ali treba pronaći ono što nas fakat/zaista veseli i baviti se time bez ikakvih očekivanja i pritiska.
  
  Budući da si upisala i treću Akademiju, jazz u Grazu, znači da još uvijek trebaš, tražiš, sakupljaš nova transformativna iskustva?
  
  Da, svakako, sakupljati ću iskustva dok god sam živa. Sve me zanima. Želim postati mađioničarka i planinariti i uniciklirati i posaditi grah u Zagorju i naučiti raditi mađaricu. A što se tiče glazbe, oduvijek me zanimala, osobito jazz – taj zvuk me pokretao i nadahnjivao od malih nogu. Odrasla sam na Elli Fitzgerlad, Jamesu Brownu i Milesu Davisu. Dugo sam razmišljala hoću li ili ne upisati tu jazz akademiju. Još u Osijeku sam s velikim guštom posjećivala jazz modul Davora Dedića, svaki jazz piknik i koncert koji je bio tamo. Upravo prije toga sam bila osnovala bend Gungula koji je žario i palio (ili – koji je bio aktivan) tih godina. Nismo znali puno o glazbenoj teoriji, ali smo zato bili puni strasti za tom mjuzom! Nakon diplomiranja u Švicarskoj zaključila sam da je ipak to taj trenutak. Nakon par mjeseci priprema, primljena sam u Graz na Jazz institut.
  
  Posebno me privlači ideja spajanja jazza i kazališta na način koji je bogat u oba medija, a ujedno i pristupačan publici. Htjela bih uzeti najbolje stvari od oba, izbjeći distancu od gledatelja i uštogljenost koja se ponekad pojavljuje na jazz koncertima, a istovremeno dati bogatstvu glazbe veću ulogu u kazališnim predstavama. Sigurna sam da postoji prostor gdje se ta dva svijeta susreću i isprepliću i to je ono što me najviše uzbuđuje kao stvarateljicu i izvođačicu. Upravo radim na još jednom projektu za koji ne znam hoće li biti kategoriziran kao predstava, kao koncert, ili, nadam se, kao oboje.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 24. travnja 2025
  
  Where is the Beat?
  koncept i izvedba Matilda Fatur
  suradnici/vanjsko oko Annina Paniccia, Nikolas Strubbe
  dizajn plakata Ena Vladika, glazba Matilda Fatur, Ivan Luić, lutka Eva Sotriffer, fotografija Konstantin Demeter, Alina Gabrel-Kamińska
  Where is the Beat? kreirala je Matilda Fatur 2023. godine kao svoj završni diplomski projekt, u koprodukciji s Accademia Teatro Dimitri (Švicarska).

Piše:

Maja
Đurinović