Plesna scena.hr

Stanje fragmentacije i traženja skloništa

Kulturna organizacija NIIT: Tijelo traume, autorica Tena Bošnjaković, kor. Nikolina Komljenović

• 
  
  U velikoj dvorani Pogona premijerno je predstavljena izvedbena instalacija Tijelo traume, autorski rad dramaturginje i producentice Tene Bošnjaković, čija temeljna ideja prema najavi „nije samo umjetnička izvedba nego iskustvo koje otvara prostor za promišljanje, empatiju i suočavanje s neizgovorenim pričama koje tijelo nosi.“ U slijedu postaja instalacije izmjenjuju se video projekcije i živa, koreografirana izvedba plesa i zračnih akrobacija. Spretna izvođačica Nikolina Komljenović i ovdje koristi ribarski najlon, svoju autorsku differentiu specificu poznatu iz samostalnih radova, materijal koji granice izdržljivosti kože čini još izazovnijima, jer se kruta oštrina svake pojedine niti duboko zarezuje u pregibe i traumatizira tijelo.
  
  Eksperimentalni rad temi traume prilazi iz identitetskog rakursa, s aspekta supstance iskustva zarobljenog u konkretnom, iznutra oslabljenom, potresenom i nestabilnom tijelu, traganjem za mogućnostima iscjeljenja. Ali, izvedba ne nudi ispovjednu naraciju ili priču, nego aktualizaciju različitih stanja – tjeskobe, otpora, stanje fragmentacije i traženja skloništa. Svaka postaja konstituira se kao suočavanje publike s različitim emocionalnim slojevima izgubljenosti i pokušaja ponovnog uspostavljanja izraza, ravnoteže i mira. Time je zaokružen dojam da je prvenstvena tendenciozna vodilja, autorska težnja za širim senzibiliziranjem javnosti o važnosti produbljivanja društvenog razumijevanja i poticanju umjetničkih modela potpore u procesima nadilaženja osobnih trauma.
  
  U strukturi rada zanimljivo je identitetsko preplitanje odnosa dviju umjetnica, autorice (Tene Bošnjaković) i koreografkinje (Nikoline Komljenović) koji funkcionira kao suigra subjektivnog i izvedbenog tijela, gdje se kroz jedno nastoji dohvatiti ono što u drugom izmiče. Kao uvodni motiv, tijelo Tene Bošnjaković u video materijalu je nago, horizontalno položeno na slikarsko platno, umočeno u crnu boju. U brzim rotacijama s jedne na drugu stranu, razmazuje boju, ostavljajući trag koji ne daje oblik, nego zapis boli. Njezino tijelo predstavlja akumulaciju iskustva i sposobnost arhivskog pamćenja te se događa kao označena, ali i ukaljana prisutnost.
  
  Nasuprot tome, tijelo Nikoline Komljenović pojavljuje se kao sila, kao vanjski agent kontrole. Njezino kruženje oko publike unosi strukturu organizacije u odnose. Prvo potiskuje masu u ritualnoj vrtnji i pretvara je u gustu, tjeskobno sabijenu formu, zatim i sama nestaje u masi, da bi upornom rotacijom oko svoje osi stvorila vrtložni prostor, a masu razbila u tanki obruč, nakon čega iznemoglo pada. Ti pokušaji davanja forme raspršenom sadržaju iscrpljuju se u bezizlaznosti vrtnje u krug, koja dovodi gledatelje do svjedočenja prizoru bespomoćna, sagorjela tijela. U daljnjem preplitanju video materijala i izvedbe, Tena Bošnjaković svoje tijelo prepušta rasapu na detalje, prikazu medikamenata i kompulzivnih gesti nasilja, poput zarivanja noktiju u kožu i mehanike grubog gnječenja, a Komljenović svojim tijelom intervenira, održava ritam, ostvaruje potragu za vlastitim jezikom otjelovljenja.
  
  Epizodična, nelinearna i fragmentirana struktura izvedbe odražava bunilo tog stanja. U prostoru se materijaliziraju unutrašnja stanja i projekcije, slikovni i tekstualni fragmenti prisilnog stanja svijesti, a ponovljeni motivi vrtnje u krugu, padanja ili nemoćnog penjanja načini su iskazivanja nemogućnosti napretka. Tijelo se prema kraju smiruje, ostaje obješeno na crvenim nitima poput beživotne lutke. No umjesto katarzične geste potpunog oslobađanja, dolazi do stvaranja skloništa, ležaja od niti kao čina preživljavanja.
  
  Prostor funkcionira kao živ element, jer je publika uvučena u zbivanje; izvođačica navodi gledatelje da se pomiču, sjede, ustaju i stalno redefiniraju prostor. Svaki gledatelj postaje potencijalni sudionik, a prostor fizički i psihološki nestabilan, reflektirajući nemir, stvarajući dinamiku oprezne pozornosti. Trauma se više ne promatra izvana nego se prostorno dijeli.
  
  Rad otvara prostor za dijalog između subjektivnog, ranjenog tijela i tijela koje pokušava strukturirati prijenos tereta bez preuzimanja ili nadomještanja. Taj odnos funkcionira kao suptilni model povjerenja, gdje privatno tijelo dopušta drugome da ga podrži, da ga nosi, bez potrebe za verbalizacijom. Izvedba tako nudi slojevitu viziju posttraumatske subjektivnosti: tijelo koje nije iscijeljeno, ali nije ni prepušteno samoći.
  
  Odnos između dviju protagonistica ne pokušava objašnjavati, nego izdržati fizički, prostorno, simbolički, ono što se inače prešućuje jer ne pronalazi vlastiti jezik. Zato je posebno vrijedan završni diskurzivni dodatak izvedbi, razgovor s tjelesnom terapeutkinjom Majom Kovač. On ponajprije služi kao daljnje proširenje izvedbenog prostora – onog u kojem tijelo, jednom kada je već progovorilo, ne mora više biti samo.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 25. travnja 2025.
  
  Tijelo traume
  autorica Tena Bošnjaković
  koreografija i izvedba: Nikolina Komljenović
  video Nina Đurđević, Tena Bošnjaković, fotografija Nina Đurđević, zvuk, svjetlo i tehnička podrška Miodrag Gladović, plakat Tomislav Tuković
  Projekt je nastao uz rezidencijalnu i financijsku podršku Cirkuske rezidencijalne mreže u Klubu mladih Kvark Križevci, Cirkorama, Cirkuskolektiv Split i Centru za kulturu Dubrava te kroz istraživački projekt Obavijeno sjećanjem.
  Projekt je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija.
  Premijerne izvedbe održavaju se u prostoru POGON – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Piše:

Jasmina
Fučkan