Vesela izvedbena nestabilnost
Free Dance: Tesla on the Beach, kor. Melita Spahić Bezjak, red. Mario Kovač
-
Predstava Tesla on the Beach premjerno prikazana prvog vikenda u travnju u TALA PLE(J)SU, nastala u autorskoj suradnji koreografkinje Melite Spahić Bezjak i redatelja Marija Kovača (uz prinos plesnih umjetnika Branka Bankovića i Larise Lipovac Navojec), nepretenciozan je izvedbeni hibrid i medijalna mutacija, koju svo četvero izvode na sceni. Lepršav, duhovit, konceptualan i prepun referenci na ikonička djela kazališne i filmske umjetnosti, poput samog naslova koji se referira na revolucionarno djelo Philipa Glassa i Roberta Wilsona Einstein on the Beach iz 1976., preradu opernog žanra u fluidnom trajanju od pet sati.
Tesla, strukturiran u tri čina, svaki sa svojim knee playem, kratkim intermezzom, tematski se oslanja na tri ključna događaja iz Teslina djetinjstva – sve vezano uz rijeku, uz elementarnu snagu vode koja oblikuje i pokreće, kao izvor energije i vizija. Predstava započinje šašavim ceremonijalnim dočekom pri ulasku. Izvođači propuštaju publiku iz hodnika u dvoranu postupno, iz jednog prostornog odjeljka u drugi, mašući prozirnim, reflektirajućim pločama od pleksija, pozdravljajući riječima: „tri, šest, devet!“, sugerirajući pripremu za lansiranje. Brojevi koji navodno otključavaju svemirske tajne, postaju lajtmotiv koji se ponavlja kao refren, kao eho – i kao poziv u svijet koji spaja znanost, umjetnost, parodiju i poeziju.
Mario Kovač, pripovjedač i komični dirigent ove scenske ludosti, odmah najavljuje: predstava ima tri dijela – za djecu, za akademsku elitu i za one „s puno utakmica u nogama". Tako se ovo vodeno putovanje, koje kombinira pripovijedanje, balet, film, cirkus, ples, improvizaciju, edukaciju i skeč, višekomponentno formalizira kao nešto blisko avangardnom kabaretu, nešto između znanstvenog simpozija, dječje predstave i promotivne političke kampanje. Kovač cijelu scenu do kraja drži u džepu, s opuštenošću kakva priliči kabaretskom MC-u.
Počinje s otvaranjem kovčega koji je i zaslon, pa se na njemu projicira prolog kao u antičkoj drami no u stilu nijemog filma, evocirajući duh Teslina vremena. I upravo je taj sloj filmske slike integriran u suštinu scenske pojavnosti kao odlučujuća struktura, kojom se preispituje doku-fiction suvremene stvarnosti. Filmske projekcije uokviruju sve scenske slike, ali i gutaju scenske protagoniste koje virtualno udvajaju. Ipak, one vraćaju svog dug stvarnosti jer svaka od njih koristi drugačije ready-made oblike materijalnosti, poput dva preklopljena klobuka kišobrana ili okruglih drvenih ploča koje rotiraju na živom stalku sastavljenom od tijela izvođača.
Kovač pripovijeda dječačku anegdotu o malom Tesli koji se, zapetljan u vodenim silama rijeke, spasio zahvaljujući promišljanju o zakonima fizike. U baletnim haljinicama i s bijelim kišobranima, plesači kao u animiranom filmu, plešu na stalcima s kotačima Labuđe jezero s dozom ironije, parodije i sjajne koreografske domišljatosti, koja pogon plesnim tijelima pronalazi u mehanici otvaranja i zatvaranja kišobrana, podsjećajući na mehaniku strojeva, ali i na fantastičnu moć bajkovitih rekvizita.
U drugom dijelu Kovač akademskim tonom drži predavanje o drugoj Teslinoj vodenoj nesreći, a plesači, u trikoima nalik na drugu kožu, postaju plivači, ali i vodeni entiteti, gotovo amebe. Baterije, tkanine i pokreti evociraju snagu i kaos vodenih kovitlaca; tekstilne tkanine lebde kao valovi. U igri s pločama pleksija koje ih poklapaju, tijela se priklanjaju silini vodene struje i nestaju pod njome kao u tjeskobnim vodenim komorama. Pleksi ploče dovoljne su za iluzorni prijenos zatvorenosti, klaustrofobije i mutnog proziranja vodene površine.
Završna scena je kaotičan spektakl, koji se pretvara u društvenu kritiku ili farsu. Započinje poput političkog glasanja, svi izvođači stoje iza svojih govorničkih paravana i nasumice izvikuju brojeve: „3, 6, 9“. Kovač kao gradonačelnik Karlovca u političkoj retorici predstavlja instalaciju Hidro-Sink, nastup kulturno-umjetničkog zbora s pjesmom 3, 6, 9 s elementima swinga i folklora te naposljetku prikazuje nijemi crno-bijeli film u kojemu Tesla pomaže vatrogascima pri crpljenju vode iz rijeke, zahvaljujući svojem ventilnom vodu. Na snimci za koju je projekcijsko platno stiglo iz Francuske, vide se gradonačelnik i poliveni Tesla, čime se uspostavlja referenca na začetke filmske komedije i Lumiereovog Polivenog poljevača (L'Arroseur arrosé) iz 1895., prvog filmskog gega. Glumci ulijeću u kadar, izvana i iznutra, brišu granicu između platna i stvarnosti – kazalište postaje film, film postaje igra, a sve skupa postaje i pomalo vodeni politički sport.
Tesla on the Beach nije biografska predstava nego koristi Teslu kao ikonički motiv, neizbježno i u parodijskom duhu kao narodni simbol, ali i kao platformu za istraživanje ravnoteže između prirode i tehnologije, prošlosti i budućnosti, strukture i igre koja neprestano živahno preskače s jedne na drugu medijalnu razinu. Nadalje, ovo nije ni klasična plesna forma, nije ni čisto kazalište, podatna za izvođenje u raznim kontekstima pa i muzeju kao što je u predstavi izravno najavljeno kao mogućnost.
Scenski postupci se nižu kao valovi – pripovijedanje, balet, film, zbor, instalacija, politička parodija. Tesla se veseli vlastitoj izvedbenoj nestabilnosti i upravo u tome leži plodan metaforični potencijal iskazan kroz motiv divlje i opasne vode. Taj je motiv s jedne strane autoreferencijalan jer se predstavom nastoji uhvatiti onaj totalizirani flow vremena kao refleksije o povijesnoj suštini tehnologije gledanja kojom suvremeni gledatelj raspolaže. S druge strane, taj je motiv rastvoren brojnim pitanjima života samog, kao što je primjerice intrigantno Schopenahauerovo pitanje o sudbini kao izvedbi predodžbe i volje.
Predstava, dakle, predstavlja duhoviti ples s idejama, s brojnim umjetničkim i društvenim referencama, zasniva se na višeslojnosti – i uživa u tome da publici podvaljuje ozbiljno pod krinkom neozbiljnog. Djeluje lagano i krajnje opušteno, ali se ne povlači pred brojnim i različitim asocijacijama koje gledatelj u nju može samostalno upisivati. Balansirajući s različitim kodovima retotrike ona govori o Tesli, i o nama, i o vremenu – vremenu ideja, tehnologije, performansa i stvarnosti u kojoj politički govor više sliči bajci nego stvarnom planu.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27. travnja 2025.
Tesla on the Beach
koreografija Melita Spahić Bezjak
režija i autor tekstova Mario Kovač
suatori/ izvođači: Branko Banković, Larisa Lipovac Navojec, Melita Spahić Bezjak, Mario Kovač
glazba Damir Šimunović, suradnica za glas Davorka Horvat, oblikovatelj svjetla Saša Fistrić, tehničko vodstvo predstave Robert Pavlić, kostimografija Ana Mikulić, asistentica kostimografije Ana Paulić, video Majda Džanić, dobri duh predstave Deborah Hustić, vatrogasci u filmu Dražen Petrić, Luka Mejašić, Stjepan Pirinčić, Martin Radočaj, Dražen Ljubenko, fotografija Denis Stošić, snimatelj video materijala Miran Barjaković, vizualni identitet Hrvoje Jelinčić, scenografska rješenja Majda Džanić i autorski tim predstave, izrada scenografije Vladimir Bezjak, odnosi s javnošću Ivana Sansević, suradnja u projektu Radiona.org – Zagreb Makerspace, suradnja i podrška za video Vatrogasna zajednica Grada Karlovca, Dobrovoljno vatrogasno društvo Karlovac i Vatrogasna zajednica Karlovačke županije
produkcija Free Dance
koprodukcija PC TALA, Melita Spahić Bezjak, UPUH
Financijska podrška i pokroviteljstvo: Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Karlovac, Udruga plesnih umjetnika Hrvatske, Zaklada Kultura nova
Piše:
Jasmina Fučkan