Plesna scena.hr

Brutalno iskren i estetski upečatljiv

Plesni dodaci, Zagrebački plesni centar: DV8 Physical Theatre, John, autor Lloyd Newson

• 
  
  Nedavno započetim ciklusom Plesni dodaci, ZPC obogaćuje programsku djelatnost, ne samo prikazivanjem plesnih filmova ili snimki plesnih predstava, nego i vrijednim mogućnostima da prezentirane autore i njihova djela publici približe pozvani stručnjaci, plesni umjetnici, kritičari i teoretičari plesa. Povodom plesne predstave John iz 2014., posljednjeg djela autora Lloyda Newsona, osnivača kultne britanske skupine DV8 Physical Theatre, Alexandra Madsen voditeljica ZPC-a moderirala je razgovor u kojemu su Iva Višak, balet-majstorica i bivša balerina te Iva Nerina Sibila, plesna teoretičarka, kuratorica i plesna edukatorica, uzbudljivo oslikale poetiku i recepciju nekonvencionalnih i društveno angažiranih predstava kompanije DV8 (akronim dolazi od „to deviate“, odstupati) osnovane 1986. u Londonu.
  
  Na križištu iznesenih perspektiva izronio je plastično predstavljen Newsonov stvaralački portret. Australac, školovani psiholog i socijalni radnik, tek u kasnijoj dobi je otkrio ples da bi zatim izvornu posvećenost istraživanjima ljudskih psiha i sudbina, izražavao kroz izvedbe tjelesnosti i pokreta. Iz takvog pristupa proizišla je poetika namjernog zaobilaženja estetskih kodova plesne umjetnosti i kao principijelna se istaknula praksa prevrednovanja u odnosu na mimetički kodeks plesa u visokoj kulturi. To je za Newsona značilo dati suosjećajnu vidljivost onima s margine društva, usmjeriti perspektivu ka prikazu zanemarenih, prezrenih i odbačenih, osobito govoriti o nasilju kao i o rizicima kojima je izložena gay populacija i o AIDS-u.
  
  Iva Višak prisjetila se niza pogledanih predstava kompanije DV8, pruživši dijapazon dragocjenih dojmova, zbog neusporedivosti s estetskim i formalnim konvencijama baleta i odstupanja od uobičajenih plesnih normi, poput uključivanja nestandardnih tijela, staračkih tijela ili tijela s invaliditetom kao i brutalnosti izraza koja začudno vodi prema suosjećanju. Iva Nerina Sibila istaknula je utjecaj slobodnog pristupa plesu DV8 na londonske studente suvremenog plesa 1990-ih kada je i sama ondje studirala, kao pristup koji se otklanjao od prevladavajućih modernih kodova, poput Graham i Limòn tehnika, gradeći se iz kontaktnih tehnika i improvizacija, s izrazitim senzibilitetom za isticanje sirove autentičnosti tijela, ali i životnog iskustva upisanog u njega, zbog čega je naracija važan element u fizičkom teatru DV8, iz kojega se strukturira pokret. Uvodni razgovor kao i naknadno podijeljeni materijali sa sinopsisom predstave i metodološkim prikazom procesa rada na predstavi, doista su pružili dubinski uvid u unutrašnje zakonitosti stvaralačkog postupka, jednako kao i u recepciju njihovih djela.
  
  John se smatra jednom od najznačajnijih predstava kompanije. Audio snimke stvarnih razgovora s pedeset muškaraca, odnosno s Johnom, bivšim ovisnikom, kriminalcem sa zatvorskim iskustvom i posjetiteljem gay sauna, koji je zbog kompleksne sudbine, unatoč velikom uzorku ispitanih muškaraca, odabran za vodećeg protagonista, autentično je pretočen u scenski tekst bez uređivanja (verbatim tehnika). Materijal za koreografiju pročitan je isključivo iz životne priče pune disfunkcionalnosti, obiteljskog nasilja, incesta, ovisnosti, brojnih smrti, ali i potrebe za ljubavlju. Sam Newson ističe da je cilj bio prikazati stvarne živote i iskustva, bez cenzure ili idealiziranja.
  
  Predstava se odvija na kružnoj sceni (Anna Fleischle), s labirintom zidova i vrata, što omogućuje curenje iz jednog ambijenta u drugi i dojam da scene peripatetički prelaze jedna u drugu, dok ritam otvorenih i zatvorenih vrata održava napetost između linearnog i cirkularnog kretanja. Odabrani uzorak ljudske sudbine time je totataliziran kao cijeli jedan svijet u neprestanoj vrtnji, poput planete. Johna pratimo u njegovim sjećanjima na djetinjstvo, zarobljenog u seriji izoliranih ćelija poput diorama u kojima se vrtoglavo nižu zaleđene scene nasilja; otac koji fizički zlostavlja majku, siluje njegovu sestru, zatim dadilju zbog čega je osuđen, alkoholizirana majka koja se besvjesno ruši dok ju John i njegov brat podižu, dok se jednom se suoče s njezinom smrti. Slijedi put u ovisnost, smrti braće, gubitak partnerice, džeparenja i različiti kriminalni prijestupi, suđenje i zatvor, pokušaj uspostavljanja kontakta sa sinom, suočavanje s vlastitim homoseksualnim identitetom, a na kraju i žudnja za mirnim gay suživotom.
  
  Kroz iznimno izražajnu kombinaciju govora i pokreta, zahvaljujući dubokom uranjanju u lik plesača Hannesa Langolfa, Johnova priča se pretače u brutalno iskren i estetski upečatljiv kazališni doživljaj. Koreografija je srce predstave: svaki trzaj, pad, kontakt i prijelaz prostorom nosi značenje. Tijela se sudaraju, kližu, padaju, oslanjaju jedno na drugo i odguruju se; čak i kad su njihove pozicije čvrsto uvjetovane jedna drugom, to ponekad nalikuje ishodima ležernih slučajnosti. Pokreti su opušteni, ali precizno oblikovanih gesti u kojima pratimo kako tijelo postaje jezik trauma i otpora, kako se tjeskobno uvlači u inovativne obrasce ili pak pronalazi lucidne puteve oslobođenja u krajnje zatvorenim pozicijama. Lapidarno jednostavne kretnje posve su iskreni biljezi emocionalne i društvene dinamike kroz koje John prolazi.
  
  Iz života preuzimajući model Bildungsromana, John je hrabar rad u kojemu razvoj jedne osobe ukazuje na društvenu odgovornost u mogućnostima toga razvoja. Niz epizodnih scena iz gay sauna, koje u jednom trenutku preuzimaju dominantnu narativnu nit, nisu samo dionica povezana sa seksualnim samoprepoznavanjem protagonista, nego se kroz ekspliciranje tema o nezaštićenom seksu i AIDS-u, podcrtava i seksualnost kao područje društvene odgovornosti. Ako ova predstava ističe pitanje o granicama teatra, tada to pitanje treba shvatiti kao inzistiranje na sintagmi privatno je političko, jasno pozicioniranom u kontekst preuzimanja odgovornosti za vlastitu i tuđe sudbine s kojima nas vezuju niti života.
  
  Predstava izaziva društveno licemjerje, emocionalnu nelagodu i potiče na razmišljanje o potisnutim društvenim temama koje ne bi trebale ostati neizgovorene, ali na svakoj formalno-izvedbenoj razini koreografije polazišni biografski materijal pretočen je u čisti umjetnički izraz. Teatar, ples i dokumentarna forma pretočeni su u narativnu i tjelesnu izvedbu o preživljavanju, identitetu i potrazi za ljubavlju, koja unatoč svom dubokom društvenom angažmanu, prije svega, ipak slavi samu umjetnost. Umjetnost je ovdje dvostruki alat: služi za izazivanje društvenog licemjerja dovođenjem sjenke u zonu vidljivosti, ali i za iscjeljenje prikazanih izdubljenih rana kroz zdravu usporedbu društvenih normi s ljudskim potrebama.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 28. travnja 2025.
  
  Produkcijski tim plesne predstave i filma John
  autor i redatelj Lloyd Newson
  kreativni suradnik Hannes Langolf
  izvode: Taylor Benjamin (prva turneja), Gabriel Castillo, Lee Boggess, Ian Garside, Ermira Goro, David Grewcock (druga turneja), Garth Johnson, Hannes Langolf, Sean Marcs (zamjena), Vivien Wood, Andi Xhuma
  asistent redatelja / voditelj kompanije David Grewcock, loreografija Lloyd Newson s izvođačima, scenografija i kostimografija Anna Fleischle, dizajn rasvjete Richard Godin, dizajn zvuka Gareth Fry, voditelj produkcije Tom Pattullo, tehnički voditelj scene Matt Davis, scenski stolar Michael Ramsay, rasvjeta / operater Ben Dodds, tonski inženjer Fergus Mount (prva turneja); Guy Coletta (druga turneja), operater rotacijske scene i pomoćni električar James Bentley, supervizorica kostima Ilona Karas, asistentica kostima Natasha Prynne, asistent dizajna Loren Elstein, suradnik dizajna zvuka Ella Wahlström, nabava rekvizita Sabia Smith, supervizija glazbe Gabriel Castillo, narator Lee Davern, istraživači Antonio Harris, Tim Owen Jones, Ankur Bahl, Kenny D’Cruz, montaža intervjua Lloyd Newson, Hannes Langolf, početna montaža zvuka Tamsin Barber, Chester Hayes, Luke Johnson, Rachel Phillips, Hedley Roach, izvršna producentica Eva Pepper, viša producentica Louise Eltringham, financijska kontrolorka Nancy Rossi, voditeljica prikupljanja sredstava Jessica Choi, voditeljica projekta Jenna Lambie Ridgway, administrativna asistentica Rhiannon Savell, web stranica Feast Creative, odnosi s javnošću Cliona Roberts (CRPR), marketing Vic Shead, glasovni trener kompanije Melanie Pappenheim, radionice glume Juliet Knight, trener za dijalekte Daniele Lydon
  produkcija DV8, The National Theatre Live

Piše:

Jasmina
Fučkan