Plesna scena.hr

Aktivna memorija ili posvetni performansi za Marijana Crtalića

Uz program Crta za beskraj, s naglaskom na programu performansa, 8.-14. svibnja 2025., KNAP, Zagreb, koncept Morana Foretić

• 
  
  Plakatno je već označen odlazak prijatelja: „Jednom kad odeš, više se nikada ne vraćaš“, kako je to posvetno označila Morana Foretić, organizatorica izvedbenoga i izložbenoga sjećanja na Marijana Crtalića (1968.-2020.) koji je u 53. godini iznenada preminuo. Tako je na samom otvaranju 8. svibnja (na Crtalićev rođendan), u Galeriji Događanja, Slaven Tolj izveo performans Ronjenje – svi naši odlasci, iza kojega je umjetnik ostavio, kao svojevrsnu izvedbenu protezu, performativnu instalaciju u znaku emotivne posvete Crtaliću i njegovom performansu Ronjenje, održanom u okviru izložbenoga projekta Posljednja istočnoevropska izložba 2002. Slaven Tolj sjeda na stolac, skida se, ostaje u kupaćim gaćicama, uzima ronilačku masku s dihalicom (ovješenu na stajaćoj vješalici), stavlja dihalicu na lice, okreće se prema videozidu na kojemu gledamo unutrašnjost rijeke (Marijan Crtalić volio je roniti u Kupi svoga rodnog Siska), da bi pokretima ronjenja usporenim koracima išao prema videozidu, kao u činu molitvenoga povratka akvatičkoj tišini. Elementarna gesta povratka u izvorište života iz kojega dolazimo…
  
  Valentina Lacma(nović) i Fred Rush u dvorištu KNAP-a izveli su performans DESTIN_NACIJA u kojemu se, kako navode u programskoj knjižici, „fiksni pojmovi sudbine (lat. destinare – utvrditi, ustoličiti) i nacije dekonstruiraju i relativiziraju kroz savijanje percepcije vremena, otvarajući prostor za preispitivanje tih pojmova, ali i vlastitih misli i pokreta“. Valentina Lacma i Fred Rush se susreću na Akademiji suvremenog cirkusa u Tilburgu (ACAPA – Academy for Circus and Performing Arts) na kojoj od 2018. Valentina predaje Performance Art vodeći studente kroz umjetnička istraživanja, tako da je ovaj duo performans, u kojemu je Fred Rush izveo hod po staklu, a Valentina Lacma hod s pladnjem i čašom na glavi, asocijativno prizvao sve naše životne hodove po rubu protiv mentalnih bedema.
  
  Petar Grimani u malim prostorijama iza Galerije Događanja predstavio je multimedijalnu instalaciju Linije i granice, kojom spaja videodokumentaciju migrantske krize, neprirodne granice koje su postavljene među ljudima i videodokument nasilnoga rušenja deset čempresa ispred njegova stana u Splitu. (Umjetnik je i dopremio debla posječenih čempresa i instalirao ih u toj prvoj prostoriji). Iznimna instalacija u kojoj su u bolnu kompoziciju postavljena posječena stabla kao i dokumentirani posječeni životi migranata. Naknadno je, tijekom trajanje izložbe, hodnik i jedan dio skladišta u tome prostoru iza Galerije Događanja, umjetnik ispunio crtežima na kojima je dokumentirao performans Ronjenje – svi naši odlasci Slavena Tolja kao i spomenuti performans DESTIN_NACIJA Valentine Lacma i Freda Rusha koje umjetnik nije imao prigodu vidjeti; nacrtao je prema pričanju i sjećanju onih koji su gledali, a sve navedeno objedinio je uvodnim crtežom, u prvom hodniku, s ispisanim citatima Marijana Crtalića o performansu kao riziku.
  
  Žak Valenta predstavio se instalacijom Spomenar: Queer Arhiv osjećaja, koju je pozicionirao u jednoj od prostorija KNAP-a (okićenu zlatnim visećim ukrasima) u međuprolazu, i time oživio pisanje spomenara iz djetinjstva s razmišljanjima, ponekom ljubavnom crticom, pjesmama i crtežima. Njegovim riječima, Spomenar: Queer Arhiv osjećaja je „koreografski objekt i samostalna komponenta diplomskog rada Žaka Branka Valente Chez Michou (The Mystery of Blue), izvedenog na Sveučilištu umjetnosti u Stockholmu“, a poziva na introspekciju i emocionalnu dekonstrukciju.
  
  Instalacija crteža Linija u šetnji i linija nakon Linije (u okviru projekta ArtBubble) Ivana Midžića i Nataše Govedić osmišljena je u foajeu KNAP-a kao mogućnost da svi prisutni nacrtaju portrete koji zatim postaju dio izložbe. Ivan Midžić u slučajnim ili namjernim susretima nudi papir i 3B olovku uz jednostavnu uputu: „Povuci liniju.” Kao što umjetnici navode, do tada je (dakle, do izložbe u KNAP-u), prikupljeno oko dvjesto linija. „Cilj projekta je istražiti kako ljudi različitih profila doživljavaju i tumače pojam linije. Inspiriran Kleeovom idejom linije 'u šetnji', projekt slavi liniju kao živu, demokratsku i sofisticiranu osnovu vizualne umjetnosti – prisutnu i u galeriji i u svakodnevici.“
  
  Irena Boćkai i Roko Nakić izveli su performans Premještanje ljudi i životinja (čiju sam verziju gledala davne 2017. godine u sklopu zatvaranja izložbe O životinjama i ljudima u Etnografskom muzeju u Zagrebu), u okviru kojega su, ovom prigodom, govorili o pravu na život životinja, npr. rakova i gorila. Kao što navode, „glavni scenski znak – kopito/stopalo – simbolizira kretanje i premještanje, dok se prostor stalno transformira dolaskom novih aktera poput muflona-postturista ili gorile-psihoanalitičara.“ Ističem kao naročito potresan segment u kojemu umjetnica dokumentira na koji se način prodaju rakovi u našim primorskim gradovima.
  
  Gildo Bavčević zatvorio je tu prvu večer svojim glazbeno-gastronomskim hepeningom Ekstremno lijevi hedonizam – nomad host kojim nas je podsjetio na Crtalićev glazbeni performans Računajte na nas s revolucionarnim i partizanskim pjesmama koje je izveo na 13. Performance Art Festivalu (2013.) na izvedbenu temu Reakcija (Crtalić je bio autor koncepcije Festivala te godine) u Kapucinskoj ulici u Osijeku, dakle, neposredno pored glavnoga trga. Performans kojim je Marijan Crtalić naslovno replicirao jugoslavensku rodoljubnu pjesmu benda Rani mraz iz 1978. godine, koja je bila promovirana u generacijsku himnu koja se puštala u svakoj prigodnoj prilici tog kasnog i labavog socijalizma, Gildo je projicirao na zidove dvorišta KNAP-a, a zatim kao DJ i ispekao hranu koju većina voli.
  
  Upornom kritikom društvenih ožiljaka Marijan Crtalić se profilirao kao jedan od najistaknutijih predstavnika umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj, pa tako i navedenim antiglazbenim performansom Računajte na nas, u kojemu je otpjevao popriličan repertoar rodoljubnih pjesama, što bi se razgovorno reklo, bez sluha za pjevanje i poznavanja sviranja gitare, no bez obzira na navedeno, mnogima je bilo emotivno slušati ta neka prošla vremena zajedništva koja su danas prekrivena mladenačkim individualizmom i novim vrijednostima. Jednostavno, te pjesme od 1991. nije moguće nigdje javno čuti, osim npr. u Kovačevoj Štali. Godine 2007. godine Marijan Crtalić je pokrenuo projekt Nevidljivi Sisak iz kojega su se razvili projekti Mogućnosti otpora, Aktivna memorija i Festival Željezara. U okviru navedenih projekata, umjetnik se, baveći se na specifičnom primjeru različitim aspektima industrijskog nasljeđa i industrijskog grada, pojavljivao u brojnim ulogama: istraživača, arhivista, dokumentarista, performera, aktivista, medijatora, podstrekača, organizatora, umjetničkog direktora, kulturnog stalkera.
  
  U utorak 13. svibnja mogli smo pogledati izložbu Izmještanja studenata ALU Zagreb i MUZA – Ane Stražičić, Lucije Stolnik, Karle Kuzmanić, Martina Vidačeka, Klare Šoštarić, Paule Kovačić, Rade Ive Sibile, Kaje Dujmić, Apolonije Stoisitsi i Tao-Chen Hsiao, koji su nastali uz mentorstvo profesorice Ivane Keser. Pritom se Lucija Kalaić (izvedba: Melody Martišković) predstavila izvedbom, transžanrom između performansa, koncertnog čitanja i predavanja Zadnji voz, kojim interpretira liminalnu fazu prijelaza u tridesete, nakon čega je slijedio isto tako izvedbeni transžanr Infinite Archive #1 Unstoppable (produkcija Domino, koncept i režija Gonzalo Quintana). Projekt je najavljen kao „INFINITE ARCHIVE #1 Irrefrenable”, i to kao performativni i multidisciplinarni umjetnički rad koji se bavi stvarnim pričama i iskustvima lokalne LGTBIQ+ zajednice. Navedeni dokumentarni projekt, u režiji argentinskoga režisera Gonzala Quintane, koji odnedavno živi u Zagrebu, u ovoj se izvedbi u KNAP-u posvećuje autobiografskim pričama Josipa Bišćana, Colinde Evangeliste, Milice Manojlović i Tita Medvešeka. Riječ je o toploj priči navedene četvorke u kojoj je prva progovorila glumica ZKM-a Milica Manojlović o potresnoj emotivnoj priči koja se odvila u vrijeme zagrebačkoga potresa.
  
  Posljednje večeri izniman mladi umjetnik Karlo Štefanek izveo je dugočasni i trpeći performans Something Like Time (In the Event Of), u okviru projekta ArtBubble kustosice Katerine Jovanović. Naime, u crno obojanom podrumskom prostoru nag umjetnik, okrenut leđima publici ispisivao je cijeli prostor crticama odbrojavanja jedan-dva-tri-četiri i peta crtica prekriženo. Kao što umjetnik navodi, tim brojanjem, koje nalikuje na zatvorsko ispisivanje dana, istražuje iskustvo migracije, izolacije i osjećaja izgubljenog vremena. Izniman performans ustrajanja u ponavljanju.
  
  U nastavku iste večeri predstavila se Valeria Geremia butoh plesom Dama, gdje se prvi dio odnosi kao kazalište sjena u kojemu gledamo osjenčani lik dame; drugi dio umjetnica izvodi u kostimu koji se čini stopljen sa Zemljom (riječ je o tijelu oslikanom istim hipnotičkim crno-bijelim figurama kao i batik platna koji služe kao izvedbena pozadina), a u trećem se izvedbeno-plesnom dijelu umjetnica transformira u svojevrsnu Babu Jagu, vještu ženu koja je dvodijelno kostimografski označena, kostimom zemlje, ali jednako tako i bijelom krinolinom kojom se transformira u ostarjelo tijelo vješte a možda i ljute, bijesne žene na svijet u kojemu je rat legaliziran oblik nasilja. Nije slučajno što izvedbu završava stihovima palestinskoga književnika Mahmuda Darwisha: „Dok pripremate doručak, mislite na druge (ne zaboravite hranu za golubove). Dok vodite svoje ratove, mislite na druge (ne zaboravite one koji traže mir). Dok plaćaš račun za vodu, misli na druge (one koje hrane oblaci).“
  
  Program su završili Vlasta Delimar i Milan Božić kino-performansom Kaj bumo slabo živeli? s napomenom da je sadržaj namijenjen punoljetnim osobama kojima su projicirali pola sata erotske i porno filmove kao lekcije, predavanja o slobodi, a na tragu markiza de Sada, odnosno kako seksom pobijediti državu. Bilo je to svojevrsno umjetničino sjećanje na performans Poziv na druženje koji je izvela 1983. u Galeriji Događanja. U slobodarskom dijalogu Filozofija u budoaru (1795.) markiz de Sade zahtijeva oslobođenje od svih apstrakcija, zalaže se za slobodarsku pobunu kao trajno stanje republike. Ovdje se možemo nadovezati na izjavu Ive Brešana povodom rada na romanu o markizu de Sadeu da su mnogi autori koji su pisali o velikom markizu uočili da je zapravo ovo naše vrijeme sa svojim izopačenostima bliže onome koje je de Sade smišljao, nego vrijeme u kojemu je živio.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 21. svibnja 2025.
  (Tekst je nastao u okviru projekta PostEKO.)

Piše:

Suzana
Marjanić