Alternativna forma racionalizacije
42. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 13. – 18. svibnja 2025., Tangay Collective & Action at a Distance: BLOT – Body Line of Thought, autorice Simona Deaconescu, Vanessa Goodman
-
Ove je godine Tjedan suvremenog plesa ugostio rumunjsko-kanadsku koprodukciju Tangay Collectiva (Simona Deaconescu) i Action at the Distance (Vanessa Goodman), esejizirani koreografski rad minimalističke estetike i misaone elegancije, svakako usporediv s prošlogodišnjom izvedbom Choreomaniacs, s kojom, pored autorskog potpisa Simone Deaconescu (Tangay Collective), dijeli temeljeno obilježje njezine poetike, bavljenje krizom percepcije u suvremenom društvu. Pritom se koristi angažiranim raslojavanjem konfrontacije između tijela i jezika, kako bi ukazala na metodologije društvenih praksi putem kojih se kroz narativne strukture proizvode imaginarni prostori, pozicije moći i sustavi odnosa. Zatim i kako se u tim strukturama posredstvom neverbalnih iskaza stvaraju rupture iz kojih izranjaju kritičke refleksije.
U obje predstave, narativni i tjelesni tijekovi se međusobno uvjetuju, dinamički usuglašavaju i mimoilaze, ali tijelo uspijeva naznačiti autonomnu neuhvatljivost, a mreža jezika rastvoriti slobodne niše prema drugim mogućnostima i konceptima. U svjetlu ove usporedbe, BLOT je na neobičan način i intimnija zbog interne, fiziološke orijentacije ka tijelu i oštrija zbog hladnog, znanstvenog diskursa i još konkretnije adresirane kritike, od rada predstavljenog na prošlogodišnjem Tjednu. Opet, jednako je usmjerena meta-traganjima za unutrašnjim vezama materijala te niti u jednom trenutku, pored svih ključnih riječi, izravno ne spomene najvažniju od svih ideja kojima se bavi – a to je propitivanje paradigme ravnoteže u suradnji ljudskih stanica i bakterija.
Na rubnoj liniji izvedbenog predavanja, narativno protkana forma razvija se na planu aseptičnog, bijelog i na neki način izbrisanog prostora, poput laboratorijskog eksperimenta koji se provodi na dvama posve nagim i, u prizmi iznesenih fizioloških činjenica ogoljelima, tijelima dvaju izvođačica. One se kreću androidno i mehanički, u slijedu otegnutih pokreta sa zadrškom, u ritmu koji flukturira i usporava, a u modulacijama srodnih etida zasnovanih na rotacijama njihove se izvedbe odvijaju u individualno specifičnim rakursima tjelesnog oblikovanja. Simona Dabija, svoju siluetu gradi iz dinamičke krivulje nabiranja prsnog koša i trbušnog dijela u usporenom, ali ekstatično uzgibanom pokretu disanja, a Maria Luiza Dimulescu svoju figuru podređuje naglašavanju oprečnih smjerova torzija između donjeg i gornjeg dijela figure, lijeve i desne strane, nalik lomovima. Obje su hipnotički prikovane za svoje glasove i svoje radnje, za odbrojavanje s kojim predstava otpočinje, i s točnom dozom distancirane uključenosti artikuliraju ambivalentnu atmosferu sporosti u požurivanju, odgođenosti u hitnji.
Nepersonalno, izvođačice naizmjence preuzimaju riječ jedna od druge, nakon ritmičkog brojanja, iz brojeva izvode fakte, po slijedu algoritamskih kombinacija poput umjetne inteligencije iznose omjere i relacije različitih dimenzija stvarnosti. Kroz njihove riječi numeričke relacije kruže svjetovima živih bića, u kojima ljudsko tijelo i njegova fiziološka flora postaju sponom između bakterija i zvijezda. Jedini scenografski element na sceni su tri hrpe soli u količini koju bi izlučilo desetero ljudi tijekom života od 73 godine, što predstavlja prosječnu životnu dob Zemljanina. Govori se o udjelu bakterija u ljudskom probavnom sustavu, o tome kako one komuniciraju s mozgom pa i mijenjaju hormonalnu kemiju i pretvaraju muškarce u žene, čime se podvlači androginost izvedbenih tijela.
Kao što naziv Body Line of Thought sugerira, tijelo je ovdje alternativna forma racionalizacije i misaoni entitet, odnosno protok govora kroz tijelo kao numerički izvještaj o fiziološkom i mikrobiološkom statusu. Naracija predstavlja slijed nalik računalnom očitavanju unutrašnje logike tijela, koja se provodi kroz disanje, znojenje, pulsiranje i mikrobiom. Misao se tako očitava u biofaktima. U znoju kao razmjeni tvari koja generira sol, u disanju kao usuglašavanju s okolinom, u pulsu kao algoritmu hitnosti i u crijevnoj flori kao kolektivnoj inteligenciji, jer su milijuni mirkoorganizama u našem tijelu – pod utjecajem razgradnje, sinteze i kemijskih signala – zapravo suautori mišljenja.
S duge strane ideja sustava u sustavu, realizira se i kroz paralelne potanke leksikološke opise riječi poput intuicija (intuition), domaćin (host), pritisak (pressure) i nagost (naked), čime se biosvijetu kontrapunktira logos. Ovo dostiže vrhunac u iznošenju stravične korelacije između ljudskog tijela kao domaćina parazitima i odnosa ljudi prema Zemlji, dopunjene činjenicom da je nakon černobilske katastrofe broj karcinoma porastao za 90 %. Zaključujući da bakterije nemaju svijest o tim brojevima, ali ljudi imaju, zaključak ostaje zaglavljen u ambivalentnoj njihaljci argumentacije ili intuicije „it harms, it helps, it harms, it helps...“.
Predstava donosi zanimljivu ideju biomehaničke partiture tijela kao kolektivno uvjetovanog sučelja između unutarnjeg i vanjskog svijeta na raslojen i precizan način u kojemu se odmjereno susreću fakticitet i misaona spekulacija. Premda tijelo u svojoj mrežnoj arhitekturi nalazi autonomnu logiku, neuzvraćeni odgovor na pitanje „kako si ?“, koje si međusobno postavljaju Simona i Luiza u predstavi, postaje neugodno obojen činjenicom da je intuitivni svijet čovjeka sastavljen od kemijskih nusproizvoda našeg mikrosustava. Dotičući se mehanizma sljepila za međudjelovanja višestrukih sustava, sljepila koje prati procese racionalizacija i strukturiranja, u ovoj je izvedbi na različite načine kodirano nago tijelo kao otvoreno polje, ranjivo, dijeljeno, kolonizirano i fluktuirajuće, a u smislu potencijala budućeg izvedbenog pejzaža, o kojemu je u kontekstu ovog rada nemoguće misliti nepovezano s biološkim uvjetima, ono je prije svega posve neizvjesno. Izvedbeno polje situirano u laboratorijsku nišu konceptualnih odnosa, s plinovitom estetikom brisanih granica i etikom nesmiljene biomehanike, ne skicira budućnost kao zadani oblik već tek kao mogućnost neizvjesnog tijela – nestabilnu, krhku i opet radikalno neizvjesnu.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27 svibnja 2025.
(Tekst se odnosi na izvedbu od 13. svibnja 2025.)
BLOT – Body Line of Thought
autori Simona Deaconescu, Vanessa Goodman
izvode: Simona Dabija, Maria Luiza Dimulescu
umjetničke savjetnice Olivia Nițiș, Marta de Menezes, glazba Monocube, vizualni dizajn Ciprian Ciuclea, oblikovanje svjetla Marius Costache, produkcija Andreea Andrei, distribucija Alexandra Mihali, naslovna fotografija Adi Bulboacă
produkcija Tangaj Collective, Action At a Distance, Nacionalni centar za ples Bukurešt
sufinancirali: Administracija Nacionalnog kulturnog fonda Rumunjske, Kanadsko vijeće za umjetnost
uz podršku Cultivamos Cultura, u okviru projekta Biofriction
predstavljaju Left of Main, Plastic Orchid Factory
Piše:

Fučkan