Na otvaranju Crte za beskraj, večeri izvedbenih i vizualnih događanja u centru KNAP 8. svibnja 2025. izveden je performans Valentine Lacme Destin_Nacija. Ova umjetnica međunarodne karijere i amsterdamske adrese, koja zadnjih šest godina vodi i mentorira kolegij performansa na Akademiji za cirkus i Performans art u Tilburgu, te predaje fizički teatar, s vremena na vrijeme nastupi i u Hrvatskoj, pri čemu uvijek izaziva respekt jedinstvenom fokusiranom prisutnošću u ritualizirajućem performansu, jednako tjelesno vještom koliko i slojevitom i meditativnom. Upoznale smo se 2008. na Festivalu u Svetvinčentu, a zatim periodično susretale u Zagrebu i Osijeku – gdje je u rujnu prošle godine na otvorenju Dvorane Franjo Krežma izvela solo performans From Zero to One (premijerno izveden 2012 u galeriji Bačva Meštrovićevog paviljona), neku vrst energetski pročišćujuće transformacije novog prostora otvorenog za umjetnička događanja.
Duboko usidrena u tijelu i tlu, otvorena i osjetljiva spram okruženja, kako onog prirodnog, prisutnog ili tek negdje utisnutog u pamćenje tijela, tako i ovog naslijeđenog civilizacijom, društveno konstruiranog ili nasljednog, Valentina je za ovu prigodu i prostor zatvorenog dvorišta KNAP-a kreirala performans DESTIN_NACIJA. Rad se izvedbeno bazira na uzbudljivom kontrapunktu dvoje suprotstavljenih izvođača koji u slow-motionu kreću sa suprotnih strana dvije paralelno postavljene crte za beskraj. Dakle, s jedne strane po bijeloj crti, zalijepljenoj traci koja evocira cestu, kreće zrela, skladna Žena s tepsijom (Valentina i inače istražuje tehniku i simboliku tepsijanja) na glavi na kojoj je čaša puna vode, a s druge visoki, upečatljivi mladić dugih udova (Fred Rush) s čekićem u jednoj ruci. Uz njegovu stazu blistavu od razbijenog prozirnog stakla postavljeno je još nekoliko staklenih boca, koje prizivaju čekić. Oboje su bosi, s povezom preko očiju (njezin je ženstven, od čipke), u bijelom kostimu dekonstruiranog kroja. Svi ti detalji koje pomalo uočavamo tijekom izloženog trajanja izvedbe upisuju se u beskrajno usporeni, a opet snažno vođeni ciljem zadanog puta, pokret tijela, (pri čemu on unutar hoda ima ritualizirajuće geste od zamaha čekićem u moćnoj vertikali, skupljanja u čučanj, opipavanja stakla, nalaženja boce koje zamata u bijelu salvetu, razbijanja boce, kušanja stakla…, a ona je ta koja brine, drži balans, čuva vodu, osjeća, prati tijelom, osluškuje njegov put i zveket) i čine njihovo kretanje sudbonosnim, metaforičnim, znakovitim, poznatim.
Valentina, dosad smo te nekako vezali uz autorski solo. Ovdje si uvela drugog, izvrsnog, sasvim različitog, a opet kompatibilnog izvođača. U kom trenutku je KNAP-ova i tvoja Crta dobila paralelu? Koliko je Fred Rush i njegova vještina utjecala na koncept?
Kad se malo bolje pogleda, svi moji autorski radovi uvlače vrlo talentirane suradnike. Bilo kroz kompozicije zvučnog pejzaža za performanse i video uratke (Ranko Šajfar), konstrukciju imerzivnog zvučnog okoliša na bazi zvukova tijela (otkucaji srca, disanje, kosa, tkanina) koji se događaju kod spiralne vrtnje (Francisco López), video (Amir Grabus), multimedijalni projekt (Ludivine Allegue) – stalno su u pitanju suradnje. Koncepti dolaze od mene (ili u slučaju Ludivine, kroz godine dijaloga), i u njih pozivam umjetnike kojima se divim i u koje vjerujem te znam da će oni moj koncept obogatiti i kroz njega se slobodno izraziti kroz svoj medij.
Fred Rush je u principu moj student (treće godine na Fontys Academy of Circus and Performance Art studiju u Nizozemskoj, migrirao iz Irske) i na molbu Morane Foretić, voditeljice programa Crte za beskraj da dovedem na Crtu barem jednu/og studenta/icu, te s obzirom na koncept – odmah sam pomislila na Freda. Naime tu ideju hodanja po crti i modificiranja percepcije vremena kroz usporavanje (što ja zovem nomotion ili non-volontary movement koji se temelji na osluškivanju tijela i nadolazećeg, nenametnutog pokreta) sam ionako htjela predložiti za Crtu, naročito za ovogodišnju temu „Jednom kad odeš, više se nikada ne vraćaš ili Bolji život”, što rezonira s mojom životnom pričom.
U lipnju redovno kao umjetnička direktorica projekta, radim sa studentima site specific performans u trokatnom foajeu koncertne dvorane u Tilburgu. Prošli lipanj je u grupi bio i Fred, čija je specijalnost hod po žici no kako nismo imali mogućnost razapeti žicu u tom prostoru, rekla sam da ću smisliti nešto – da po nečem hoda, na što je Fred predložio staklo, što mi se sjajno uklapalo u koncept tog projekta. Hrpu po kojoj je hodao u lipnju sam odlučila pretvoriti u crtu od stakla što je Fred majstorski odradio, fascinirao publiku te prolaznike koji su nam se sa zadovoljstvom pridružili dan prije u razbijanju stotinu boca u pripremi za izvedbu.
Dodatni bonus mom izboru je i Fredov izgled koji spominješ u uvodu. On odgovara kriterijima heroja: mlad, lijep, visok, karizmatičan, svijetle kože, plavih očiju i gracioznog pokreta. U kolektivnoj podsvijest takvi muškarci ne zauzimaju mjesto migranta ili još manje – izbjeglice u neizvjesnim situacijama… dapače, oni se povezuju s osvajanjem, pobjedom, koloniziranjem, potčinjavanjem, porobljavanjem, otkrivanjem, istraživanjem, „hrabrim upuštanjima u avanture“, prosvjetljivanjem ili – putovanjem. Htjela sam staviti muškarca takvog izgleda u rizičnu situaciju migranta jer – to će se i svjetloputim herojima desiti… ako već i nije.
Podnaslov projekta je Break it till you make it; staklo simbolizira poteškoće na životnom putu, razbijanje predrasuda, kompromise za preživljavanje i rješavanje problema i konstantu prilagođavanja. Stopalo se prilagođava površini, ponekad ju razbija težinom tijela, ponekad dolazi do povrede. Sve je u stalnoj promjeni, što je naglašeno usporavanjem gdje se pokret i skulpturalno razmišljanje susreću kako bi izazvali publiku na zastoj i suočavanje sa samim sobom.
Sva moja djela smatram činom tkanja platna na koje se svatko projicira (često koristim bijelo… tkaninu, scenografiju…) i ogledava kao u zrcalu. Publika se ne samo emancipira od kodova i vremensko/prostornih parametara za iskustvo djela, nego postaje odgovorna za svoje izbore. Performans nas reorganizira, nudeći jasniju sliku o tome tko smo. Promjena počinje tijekom, a kulminira nakon iskustva. Zanima me taj proces u kojem se svatko mijenja – kako performeri (inicijatori transformacije) tako i oni koji tome svjedoče. Ja u performansu nestajem, a promatrač se razotkriva.
U uvodu spominješ ritual, što ja radije nazivam ritualizacijom jer osobno smatram da su ritual i umjetnički performans radikalno različiti na više razina. Samo da spomenem par mojih opservacija… Performans je auto-referencijalan dok je referenca rituala izvan njega samog. Ritual funkcionira unutar sistema vjerovanja zajednice, dok za performans to nije slučaj. Svatko dolazi sa svojim backgroundom i nema očekivanja. Dok se od rituala očekuje da održava ravnotežu u zajednici i čuva status quo, performans tu ravnotežu izaziva nudeći nove perspektive i poglede. Ritual (naročito rituali inicijacije a pogotovo kad dolazi do posesije ili transa) apsorbira individuu u sistem i melje mogućnost alternativnog ponašanja, dok se performans izravno obraća pojedincu i pruža mu mogućnost da funkcionira odgovorno u zajednici, po odabranim kriterijima, te propituje status quo. To su samo neki parametri distinkcije između tih dviju izričaja kojima je tijelo osnovni instrument, iako imaju formalnih sličnosti te zajedničko podrijetlo.
Što se samog Freda tiče, u ovoj situaciji nisam ga smatrala studentom, nego kreativnim suradnikom, mlađim kolegom s kojim je pravo zadovoljstvo raditi. Oduševio se Zagrebom i Crtom za beskraj, kao što se i publika oduševila njime.
Ne čuvaš kap vode na dlanu nego čašu vode na glavi. (Ima tu više asocijacija, ali osnovne su tradicionalna ženska vještina nošenja tereta; a voda je zalog života, i unutar tijela / krhke čaše, i oko njega…)
To je točno. Mislim da su migracije sve više i više uzrokovane klimatskim promjenama i borbom za moći nad sve oskudnijim prirodnim resursima, a uskoro će ta borba biti za pitku vodu (zato čaša a ne kap vode) koje ima sve manje i manje i koja, kao što spominješ, u Destin_Naciji simbolizira zalog života a balansiranje na glavi krhkost egzistencije tog zaloga i njegove budućnosti. Jednako tako to je moj mali hommage mojim bakama, pretkinjama uopće i ženama koje i dan danas i fizički i metaforički nose vodu na glavi, teret ne samo davanja života nego i njegove organizacije i održavanja egzistencije ljudskog roda uopće.
Arhetipski gledano, Čuvarica vode i Čovjek s čekićem zauvijek ostaju u paralelnim linijama. (Ukrštavanje puteva bi moglo dovesti do razbijene čaše?)
Naši putevi se susreću ali se ne križaju. Nema sukoba. U migraciji, ljudi se sreću, pomažu jedni drugima ili samo prođu jedni kraj drugih. Čaša se ionako može razbiti u bilo kojem trenutku performansa i to je jedan od rizika. U današnjem svijetu ionako krcatom sukobima, smatram da nam je paralelni suživot, suradnja i dijalog između različitosti jedina šansa da preživimo.
Što se tiče arhetipa, žensko je uvijek prvotno i održavajuće. U našem razgovoru nakon performansa spomenula si te arhetipe čuvarice života i mladog muškog ratnika/razbijača. Kao što svjedočimo, svijetom vlada muško nasilje i neuračunljivost, a njihova kolateralna šteta su ostale rodne skupine, djeca, miroljubci i priroda. Tome naravno intenzivno doprinose i Atenine kćeri, kako ih ja nazivam, žene koje imaju izbora, no biraju podržavanje patrijarhalnih vrijednosti (Atena, boginja iz grčke mitologije, Zeusova kći, rođena 'od oca' koja štiti heroje/mesare, patrijarhalne vrijednosti te silovatelje poput Posejdona. Atena ne kažnjava zločinca nego Meduzu koju Posejdon siluje u Ateninom hramu, ustoličujući arhetip prenošenja krivnje i sramote sa kriminalca na žrtvu, koji je i dan danas još uvijek vrlo prisutan). Mislim da je ta podrška rezultat internalizirane mizoginije koja se nametnula kroz tisućljeća muškog nasilja kao traumatska reakcija. A znamo da nerazriješena trauma privlači poznato, dajući mu prednost nad održivim, iscijeliteljskim i pozitivnim.
Da se vratim na sliku Čuvarice i Ratnika: ta njihova paralelna koegzistencija samo je jedan od elemenata višeslojnosti performansa koji provocira i izaziva na razmišljanje.
Vezano uz naslov, a nakon performansa, čini se da su mjesto i nacija sudbina u toj nekoj ljudskoj petlji u beskraj?
Naslov crtom cijepa jedan pojam na dva kako bi se propitivala dihotomija između nacije – identiteta koji nam se nameće slučajem, po rođenju ili putovnici, i sudbinskog odredišta, onog koje biramo, kojem težimo kako bismo se u potpunosti ostvarili. To dvoje nije uvijek jedan te isti locus.
Uvijek se osjećam nelagodno kad mi se uputi kolokvijalno pitanje „a odakle si ti?“. Nikad ne znam što bih odgovorila. Od majke. Naravno. Kao i svatko drugi. Što se od mene očekuje? Da odgovorim imenujući državu u kojoj sam rođena a koja više ne postoji? Nacije država koje su mi izdale putovnicu? Grad u kojem se osjećam dobro? Zemlju čija kultura me nadahnjuje?
Nedavno sam kao umjetničko ime skratila prezime na Lacma. Tako označavam novu fazu u svom umjetničkom izričaju, a i zbog toga što onaj -ić prečesto priziva na kulturološke klišeje s kojima se ne identificiram i koje izbjegavam u velikim krugovima. Lacmanović zadržavam kao radni potpis u akademskom radu.
Kad sam bila dijete provodila sam školske praznike u selu moje bake i djeda s očeve strane, blizu Šibenika. Dok bih se šetala ili igrala po selu, prolaznici bi pitali „e mala – čija si ti?“, kao da sam nekakav predmet, na što bi odgovarala – „svoja!“ ili „ničija!“, dok nisam shvatila da se od mene očekuje da imenujem oca i djeda, sina od pokojnog ovog ili onog… barem tri muška koljena. A onda sam iz inata – pardon – dišpeta, počela imenovati mamu. Nikad nisam ispunila očekivanja. I sad, kao umjetnica, još uvijek smatram da je to dobar pristup. Umjetnost ne bi trebala ispunjavati očekivanja. Za to postoje zabavni programi i pop kultura, čega je napretek.
Kad se programira moj umjetnički rad, različite nacije me svojataju onako kako to odgovara ustanovi i njihovoj kulturnoj politici, no to me ne smeta jer se ne vezujem za identitete. Ionako mislim da je vezivanje za jedan identitet opasno. Mi smo svi kompleksne osobnosti i dobro je da se s vremenom mijenjamo. Kao voda, ako ne teče i ne obnavlja se, postaje zagađena, otrovna bara.
Crta je ravna no po njoj se ne ide ravno. Linearnost životne putanje je iluzija. Tjelesna i mentalna staza, kad je u pitanju tehnika nomotion, prolazi kroz stalne kompromise, balansiranje, osluškivanje, uvijanja, prelaženja s jednog nivoa na drugi (stajanje, čučanj, plaženje po podu, ponovno dizanje, …) i konstantnu dekonstrukciju.
Spomenula si poveze na očima. To je jedan od motiva u više mojih radova i jedna od tehnika osjetne deprivacije s kojom već dugo radim. To mi omogućava fokus i gledanje unutra kako bi se bolje komuniciralo s onim vani. Isto tako, poziva na dezorijentaciju. Kao i tehnika spiralne vrtnje, koja je moja primarna specijalnost, dezorijentacija me oslobađa od ustoličenih parametara i otvara mogućnost stvaranja osobnih.
U slučaju performansa Destin_Nacija, koristimo poveze kroz koje možemo vidjeti. Oni simboliziraju prizme kroz koje gledamo na svijet. Za sebe sam odabrala čipku koju sam našla u obiteljskoj kući nakon smrti moje majke. Povezi su prizme koje su nam dane na polazištu no naš se pogled vremenom mijenja i postaje svako malo drugačiji.
Performans je počeo na danjem svjetlu, a završio u mraku, uz reflektore, koji su izdvojili prostor izvedbe, dali boju i laganu čaroliju, i time novu dimenziju završnom dijelu izvedbe.
Moji radovi su često otvorene strukture. Nisam imala predodžbu koliko će trajati performans. Fred i ja smo se dogovorili da će trajati koliko traje, poštujući performativno a ne konvencionalno vrijeme. Reflektori su bili spremni da osvijetle dvorište i događanja festivala, te kako je padao mrak oni su se palili i to nam je dalo dodatnu dimenziju. Uvijek se jako posvetim pripremama za izvedbu performansa što mi omogućuje da se u danom trenutku pustim, osluškujem trenutak i apsorbiram slučaj.
Htjela bih se zahvaliti Morani Foretić i svim suradnicima koji su omogućili naše gostovanje na crtici za jedno beskrajno lijepo iskustvo, a cijeli ovaj razgovor želim zaključiti citatom Chavele Vargas, kostarikansko-meksičke queer pjevačice: „Nije važno odakle dolaziš, važno je kamo ideš.”
© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 31. svibnja 2025.
