Plesna scena.hr

Između stilizacije i imitacije

42. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 13. – 18. svibnja 2025.: Central Europe Dance Theater, Four Seasons, kor. i red. Maciej Kuźmiński

• 
  
  Višestruko nagrađivani Maciej Kuźmiński s diplomom londonskog Trinity Laban plesnog konzervatorija, tijekom desetogodišnjeg autorskog stvaralaštva istaknuo se kao međunarodno traženi perspektivni koreograf. Iz labanovskog rakursa, kroz posljednjih petnaestak godina Kuźmiński je specifičan po posvećenom usavršavanju i poučavanju svoje metode dinamičkog fraziranja, zasnovane na poticanju energetskih strujanja kroz tijelo. Metodički, taj se sustav sastoji od pet stupova (petlja, istraživanje pokreta, fraze i repertoar, rad na podu i re-kompozicija), koji pružaju „koherentan jezik za individualno izražavanje“. Njegov najnoviji, a prema nekim PR objavama ujedno i najambiciozniji rad, Četiri godišnja doba (Four Seasons), osmišljen u suradnji s mladim ansamblom Central Europe Dance Theatra (CEDT) iz Budimpešte, na zagrebačko gostovanje stiže ni mjesec dana nakon premijerne izvedbe u Nacionalnom plesnom kazalištu Budimpešti. Prije toga, ova je produkcija realizirana kao dio europskog projekta Beyond Front@ Bridging Periphery (Creative Europe 2023-2026), predpremijerno izvedena u veljači u Krakowu i Frankfurtu te u ožujku u Ljubljani.
  
  Riječ je o izvedbi metaforičnog narativa, nadahnutoj Vivaldijevom idejom prirode no u reinterpretaciji, koja u ciklus mijena godišnjih doba upliće motive kolektivnog poretka i života zajednice. Kroz slike kalendarskog putovanja od proljeća do proljeća, sedam plesača, bez ikakve materijalne scenerije i rekvizita, tek uz promjene svjetlosnih akcenata i jednostavnih, posve decentnih kostima, odigravaju različite forme prirode i kulture. Navod u tekstu programske knjižice da „...ova predstava na scenu donosi najkarakterističnije elemente Kuźmińskijevog koreografskog rukopisa, zajedno s novim istraživanjima reinterpretacije narodne tradicije.“, ističe autorovu otvorenost prema dijaloškom promišljanju tradicije upisane i u osnutak CEDT-a. Ta je ustanova potekla iz okrilja kompanije Népszínház Dance Ensemble, osnovane 1978., koja je u umjetničkom radu polazila od folklorne osnove, uz aspiracije bliske modernim trendovima. Pored interpretacije tradicijskog naslijeđa, predstava demonstrira i osebujni pristup suvremenom plesu, a uspostavljeni odnos između različitih dimenzija plesnog izraza sam koreograf naziva „zamršenim morfološkim strukturama“, koje vidi kao dinamičko tkanje fluentnog pretapanja i utjecanja jedne slike u drugu.
  
  Riječ je o izvedbi koja, doista, preplitanjem različitih koreografskih vokabulara, nastoji stvoriti dinamičku cjelinu iz dva načelno posve različita pristupa, sučeljavajući profinjenu stilizaciju i izravni mimetizam. Nakon početnog utjelovljenja žestokih personifikacija univerzalnih, organskih tijekova u kojima su plesači kroz svoja tijela manifestirali čisti vitalizam pokrenute niti probuđenog života i gestualne energije nicanja i izdizanja s tla, slijede predvidljivije obrade folklornih motiva, s podužim trajanjem u odnosu na cjelinu, i različite varijacije prikaza kolektivne dimenzije kulture. Završnica svoj trijumf nalazi u povratku na organske osnove i u mitsko-arhetipskoj slici pobjedonosne inkarnacije velike božice Majke, Prirode, matice koja dominira svojim plemenom. Strukturalno jasno, idejni kod je zasnovan na prepletu slobodnih formi simboličnih transformacija i folklorne mimetike začinjene prepoznatljivim, gotovo ratarskim gestama.
  
  Igra plesnih tijela u slijedu dinamičkih slika različitih atmosfera oblikuje prostorne totale kao strukturne pejzaže kolektivnih sustava. Naglašeno skulpturalno modelirana tijela izraženih mišićnih tenzija, time su uronjena u formalizirane prizore jedinstva, koje oscilira između stilizacija i imitacija. Usprkos pozornosti koreografa usmjerenoj na dinamičke odnose između različitih slojeva kojima se bavi, njegovi pejzaži odlikuju se klasičnim, centraliziranim i zapravo podrazumijevanim prostornim odnosima svojstvenima paradigmi sustavnog reda. Istaknuta dramatska jednolikost tijeka, uz izuzetak nekoliko snažnih solo dionica, naglašava kompaktnost kolektivne struje koja nosi i povremeno posve guta individualnost plesača. Nije stvorena mogućnost da se kvaliteta prostorne jezgre grupe, sredine ili snage centra dovede u pitanje, da se preispitaju sile gravitacije i kohezije u zgušnjavanju ili razvodnjavanju kolektivnih kretanja.
  
  U tome se detalju vidi prvenstvena umjerenost Kuźmińskog u ovom radu na koreografiranje stabilnog tijeka energije kroz tijela, koja su u dionicama slobodnijeg suvremenog plesnog vokabulara istaknuta i minimalnim kostimima, tretirana s punim poštovanjem prema dinamičkoj voluminoznosti tjelesnih masa i prema vitalnoj arabeski pokretne siluete, ali viđene poglavito u kontekstu parcijalnih, osobnih kinesfera. U skupnim scenama, snažni flow zamaha kojim angažirane ruke vode tijela putem rotacija, iz jedne pozicije u drugu, pridonose jednolikosti faziranja prostora iz sitnih segmenata.
  
  Dok tijelo govori, nijemost tako stabiliziranog i ukrućenog prostora možda i nije veliki gubitak, ali jedinstvo forme i sadržaja u čistom plesu je nerazdvojno, te se ipak čini da bi ovoj težnji za klasikom vrijedilo i pomalo riskirati u pravcu intrigantnijeg preispitivanja upravo prostornog suodnosa između vitalističke volje i grabljenja kroz koordinate rešetke sustava, možda i usaditi intenzivnije trenje između dominante i perimetralnih istezanja. Time bi se pobudile vibracije psiholoških ili emocionalnih aspekata, kroz koje bi glasnije odjeknula dramatska moć obrađene teme u aktualnom kontekstu, jer na žalost u tom kontekstu, na razini slikovitosti same ideje, niti sile prirode niti kulture jednostavno nisu samorazumljive.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 31. svibnja 2025.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 15. svibnja 2025.)
  
  Four Seasons
  koreografija i režija Maciej Kuźmiński
  izvode (Central Europe Dance Theater): Réka Gyevnár, Marcell Hován, Gábor Kindl, Edmond Kisbakonyi, Noémi Gizella Nagy, Berta Pucsek, Lídia Sinka
  dramaturška suradnja Lili Stern, dizajn rasvjete Mercédesz Selmeczi i Maciej Kuźmiński, voditeljica proba Adrienn Mádi-Horváth, kostimografija studenti Sveučilišta za umjetnost i dizajn Moholy-Nagy Andrea Kovacs, Adam Ellenbacher, Laura Hoover, Laura Kokai, Zita Szimonetta Loki, mentorica Edit Szűcs, umjetnička menadžerica Virág Sóthy, umjetnički ravnatelj László Mádi, ravnatelj kazališta Csaba Szögi, glavna menadžerica Réka Gerlits

  Projekt je financiran sredstvima programa Kreativna Europa Europske unije, Zaklade Central Europe Dance Theater, Mađarskog nacionalnog plesnog kazališta, programa Beyond Front@, Poljskog instituta u Budimpešti, Ministarstvo ljudskih resursa Mađarske, Nacionalnog fonda za kulturu Mađarske, Općine Erzsébetváros, Grada Budimpešte te Sveučilišta za umjetnost i dizajn u Budimpešti.

Piše:

Jasmina
Fučkan