Unutar bogatog programa Zagreb Clown Festivala koji se ove godine, od 9. do 11. svibnja, u cijelosti održao u prostoru Triko Cirkus Studija u Vlaškoj 92, nastupila je i Clémence Caillouel, performerica, redateljica i klaunica te potomkinja drevne loze francuskih poljoprivrednika, s Rekvijemom Sophie Whitman. U najavi smo pročitali: „Sophie Whitman voli slavu, romantiku i priče koje završavaju tragično. Razočarana svojom lažnom stvarnošću, piše vlastitu tragediju koju iznova oživljava svake večeri na pozornici. Možda ćete pomisliti da ste na jazz koncertu, ali zapravo se radi o burnoj melodrami. Upozorenje: na kraju slijedi krvoproliće!“ A na početku: prvih petnaest minuta neprekidnog smijanja i ne-vjerovanja da netko može samo ulaziti na scenu do mikrofona u pratnji follow spot svjetla. Pritom treskajući ramenima, pozdravljajući publiku koja je došla baš tu samo zbog nje, uz pratnju prepoznatljive melodije jazz glazbe; atmosfera je jazz underground kluba. Sophie dolazi, a publika je na iglama što će se dogoditi kad napokon stigne do tog centralnog mikrofona. Kad napokon stigne, sa savršenom mjerom tog nategnutog iščekivanja izgovori samo: „Thank you!“ I publika je od tog trenutka apsolutno s njom.
Clémence Caillouel od prvog koraka s nevjerojatnom lakoćom osvaja naklonost publike svojom Sophie Whitman; pretjeranom šminkom, prevelikim trepavicama, premazanim ružem koji prelazi rubove usana propale jazz zvijezde, koja eto nastupa u nekom tamo negdje klubu, za neke ljude koji su se ne znamo kako točno našli točno na tom mjestu – da bi slušali Sophie Whitman. Who the f**k is Sophie Whitman? Sophie, koja pokušava pjevati, pa se na prepoznatljivu jazz melodiju patetičnog klavira čuje pokoja prepoznatljiva riječ poput Forever, Cappuccino ili Love. Pravi tekst uopće nije bitan kad postane jasno da ona pjeva o sebi, o svojim fatalnim ljubavima. Iz predstave u predstavu odabire tri muškarca od kojih je jedan The One, a ostala dvojica su njezini pomagači u pripremanju spoja. Dodjeljuje im naizgled random imena, ali kako već znamo da za Sophie ništa nije slučajno, pa tako niti imena Mark, John i Paul.
To je neverbalna burleskna crna komedija s elementima suvremenog klauniranja i kazališta, koja se temelji na uključivanju publike i neposrednoj interakciji s gledateljem. Glumica nudi priliku da se razbiju i ismiju veliki mitovi o ljubavi. Ako ste ikad bili zaljubljeni, smijat ćete se. Ako ste ikad upoznali nekog tko je tragično zaljubljen, smijat ćete se, a ako ste sami bili tragično zaljubljeni u nekoga, onda će vaše srce biti zarobljeno, ispunjeno i optočeno svime što ova sjajna klaunesa, glumica, pjevačica, izvođačica radi unutar sat vremena na sceni i s publikom. Iz razgovora s glumicom saznala sam da Rekvijem ponekad izvodi u zatvorenim prostorima, a ponekad u otvorenim i da funkcionira na oba mjesta. Sam proces istraživanja i rada na predstavi trajao je oko četiri godine, a nastajao je prema ideji autorice uz režijsku pomoć Gözde Atalay koja je i sama izvođačica i redateljica s klaunovskim backgroundom.
Sreća je gledati ovako sjajne predstave unutar Zagreb Clown Festivala, koji je ove godine ugostio i Jefa Johnsona (SAD), starog majstora i neumornog, pomalo grubog bufona, koji je car svog smetlišta, neopterećenog formama i očekivanjima što je to klaun i kako publika treba reagirati, Ricarda Corneliusa (Španjolska) osjetljivog, emotivnog klauna s kišobranom i percem koji se već imao priliku predstaviti prije nekoliko godina hrvatskoj publici, Compagniu Due (Švicarska) s predstavom Avanti dvojice umjetnika, učenika slavnog Dimitrija, koji su donijeli emotivnu klaunsku priču o malom čovjeku u ždrijelu svakodnevne kompetitivnosti s drugima ali i sa samim sobom; Joannu Bassi (Njemačka) koja nas je kroz svoje izvedbeno predavanje odvela u svijet stare garde klaunova, uz melodije violine na kojoj je originalno svirao Grockov partner te s pregršt video i foto materijala koji se ne mogu tako često vidjeti.
Festival je, prema običaju, započeo majstorskom radionicom, koju je ove godine vodio legendarni Avner Eisenberg u kojoj su se polaznici mogli susresti sa slapstickom, preciznošću izgradnje karaktera i točke te upoznavanjem s njegovim principa za komediju koje je otkrio putem svoje dugogodišnje karijere. Na kraju, kruna festivala bila je Cabaret Show u kojem su se mogli vidjeti performansi hrvatskih klaunova (Franto, Iva Peter Dragan, Marijana Matoković, Ana Milić Štrkalj, Ivana Grubišić), gostujuće umjetnike festivala iz Slovenije, Španjolske, prijatelje s torinskog klaunskog festivala Il Pagliacce te poznate američke klaunice Hilary Chaplain i već spomenutog Avnera Ekscentričnog. Predstavili su se s po jednom ili dvije točke, a između točaka se odvila uzbudljiva lutrija u kojoj je publika mogla osvojiti zabavne nagrade s motivima festivala. Sjećanje na ovaj festival trajat će još dugo, jer Zagreb privlači najpoznatija svjetska imena klaunovske scene te iz godine u godinu raste broj zaljubljenika i sljedbenika tog kazališnog izraza.
© Marijana Matoković, PLESNA SCENA.hr, 1. lipnja 2025.
(You can find the English version of the text here.)
