Plesna scena.hr

Profinjeno jednostavna izvedba identiteta

23. Queer Zagreb Sezona 2025, 22. – 29. svibnja 2025.: Sva moja tijela / Todos mis cuerpos, autori Gonzalo Quintana i Maiamar Abrodos

• 
  
  Izvedbeni program 23. izdanja Queer Zagreb festivala, ugostio je iskrenu i iskričavu, toplu i nadahnjujuću priču argentinskog redatelja Gonazala Quintane, čiju smo predstavu Neuspjeh, jednako bogatog tonaliteta, gledali u ZPC-u prije dvije godine (više ovdje). Gonzalo i sada odmjereno klizi po osjetljivom šavu između stvarnosti i psiholoških projekcija, ali se punim stopalima kreće područjem neizmišljenoga, samog po sebi, beskrajno maštovitog života. Kakav se to put ukazuje onima koji znatiželjno tragaju ne predajući se strahu od neizrecivosti intuicije duše, pokazuje nam osobnim primjerom glumica Maiamar Abrodos. Solo izvedba u ključu intimne „potrage za vlastitom slikom“ (kako se navodi u najavi), opletena je oko njezina lika i ličnosti, donedavne profesorice scenske umjetnosti na Metropolitanskoj školi dramskih umjetnosti u Buenos Airesu i aktualne umirovljenice koja ne posustajući u zaljubljenosti u život, nastupa u zagrebačkom ZPC-u u ulozi gostujuće predavačice, držeći didaktično i, u introspektivnom smislu, pustolovno predavanje o fizičkim i konceptualnim aspektima konstrukcije scenskog prostora. Kroz poučavanje o modalitetima konstrukcije, otvara se lepeza i drugih njezinih životnih uloga na putu afirmacije transrodnog identiteta.
  
  Konvergentne linije koje se u talijanskoj kutiji scenskog prostora spajaju u točki beskonačnosti, govore o mogućnostima raslojavanja fizičkog prostora na paralelne stvarnosti, o otvaranju terena za sučeljavanje različitih projekcija. Uz kritičko vođenje publike kroz tehnički pogon konkretnih prostornih zadanosti scenskog stroja, koje uvjetuju perspektivu i mogućnosti oblikovanja narativa, u suštini evocirana je i poznata ideja Panofskog o tome da je matematička perspektiva simbolična forma deteološkog svemira u kojemu je točka nedogleda shvaćena kao beskonačnost materije. Profinjeno jednostavna izvedba identiteta polazi stoga, konstrukcijski logično, od problema konstituiranja ljudskog stajališta kao temeljne motivacije radnje.
  
  Principijelno je pitanje, provokativno prije svega u mimetičkom smislu, odnosa između Platonove ideje istine čija statična egzistencija prethodi svijetu materijalnih pojava i prava na konstituiranje istine kao individualne, subjektivne autentičnosti; njezino postupno prevođenje u stvarnost. Scenska čarolija ovdje ne leži u vještini iluzije ili oponašanja čak niti u autofikciji samoj po sebi, nego u suštini razotkrivanja nevidljivih predjela duše i njihova realitetnog uprizorenja, polazeći od obiteljske dokumentacije, fotografija i zapisa, vodeći naraciju polako ka skulpturalnoj uvjerljivosti tijela kao identitetske činjenice. Maiamar Abrodos, rođena kao Emilio, od djetinjstva drugima nevidljiva u suštini svoga intuitivnog identiteta, u mladosti je pokušavala biti Emilia, u zreloj dobi krenula u tranziciju i nakon višekratnih zahtjeva za službenom promjenom rodnog identiteta i brojnih sudskih parnica, postala jedna od prvih osoba u Argentini kojoj je uspjelo ostvariti ozakonjeno priznanje toga prava. Od tada, 2013. godine argentinsko pravosuđe legitimira mogućnost promjene rodnog identiteta.
  
  Sa stajališta podizanja dramaturške temperature u osjetljivoj zoni mimetičkih relacija između teatra i zbilje, zanimljiv je odnos između scene u kojoj Emilio tijekom studija glume stvara Emiliju kao scenski lik, navlačenjem ženskog kostima na dlakavo muško tijelo, naspram scene u kojoj Maiamar stoji kao živi model ispred video-projekcije Vitruvijevog čovjeka, idejnog utjelovljenja sustava idealnih tjelesnih proporcija. Ova je usporedba krešendo predstave. Osim posredstvom preklapanja slika stvarnog i projiciranoga tijela, njihovo razlikovanje se materijalizira i verbalno, jer Maiamar nabraja slijed proporcionalnih odnosa veličina jednog dijela tijela u odnosu na drugi prema Vitruviju, a zatim ležerno prelazi na svoj, intimni sustav koordinata idealnog tijela, čiji se numerički poredak zasniva na odnosima broja rezova i šavova, kojima se morala podvrgnuti da bi ostvarila željenu tjelesnu tranziciju. Publika neposredno svjedoči ostvarenju pigmalionovskog ideala, skulpturalno živom i ujedno mitski drevnom aktu Maiamar, istinskom utjelovljenju Venere iz Willendorfa.
  
  Nijansiranjem višestrukih pojava identiteta, od zadanog stanja vanjske stvarnosti (Emilio) do unutrašnjeg osjećaja (Emilia), od transnacionalnog etniciteta do posve osobnih memorijskih otisaka preminulih, bliskih osoba upisanih pod kožom konkretnog ljudskog tijela, a zatim i do različitih kulturnih kodova normalizacije idealnoga, od Vitruvijevog čovjeka do Willendorfske Venere, Maiamar stoji na sceni kao točka nedogleda u kojoj se sve ove pojave, sjećanja i vjerovanja, otisci proživljenih života i konstrukti onih mogućih, slijevaju u jedno. Time je dugogodišnje iskustvo nevidljivosti otplaćeno dirljivom artikulacijom autentične zasićenosti slojevima i mnoštvenosti jednog bića. U njoj se uzemljeno i maštovito susreću različiti identiteti i sluti bliska povezanost na liričan način, fenomen što ga je pjesnik već jednom i opisao kao „pobratimstvo lica u svemiru“. Jednostavno, ovdje je riječ o uprizorenju snage jedne plemenite duše, koja je upila iskustva života preko dodijeljene kože i naposljetku ostvarila manifestaciju svoga unutrašnjeg tijela u vanjski svijet.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 11. lipnja 2025.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 23. svibnja 2025.)
  
  Sva moja tijela / Todos mis cuerpos
  redatelj Gonzalo Quintana
  izvodi: Maiamar Abrodos
  napisali Maiamar Abrodos, Gonzalo Quintana
  autor fotografije Gastón Marín, likovno oblikovanje Antonela Fucenecco
  produkcija Domino

Piše:

Jasmina
Fučkan