Plesna scena.hr

O konceptima značenja i slobodnoj volji

CirkoBalkana 13, Manipulacije: Squarehead Productions, Stickman, autor Darragh Mcloughlin

• 
  
  Trinaesto izdanje festivala CirkoBalkana prema tematskom konceptu naziva Manipulacije posvećeno je „virtuozima koji kroz predanost i svakodnevno usavršavanje pretvaraju obične rekvizite u poetične instrumente čuda“. Jedan od takvih čudesnih virtuoza, koji u gostujućem radu Stickman spaja očaravajuću vještinu sa sofisticiranom, kritičkom porukom, jest cirkuski umjetnik Darragh McLoughlin (1987.), Irac stacioniran u Berlinu. Savršenom tjelesnom kontrolom, on uspijeva balansirati štap gotovo na svim dijelovima tijela; crtajući dok štap mirno oslanja na nadlanicu, govoreći dok mu šap nevidljivo titra na bradi. Jednako kontrolirano raspolaže scenskim vremenom i dinamikom radnje, prenoseći potpuno osmišljen idejni koncept koji diskretno, ali moćno preispituje suodnos različitih razina percepcije i etike djelovanja.
  
  Stickman je neverbalna predstava, ali znalački uvučena u kalup jezika, i posredstvom upravo ovoga lukavstva uspijeva ostvariti složenu dramu odnosa između subjekta i objekta, koji se neprestance mijenja u tečnoj vrtnji iz života u smrt, iz smrti u život. Bazični su akteri jedan čovjek i jedan štap, a s njima u pokretu, na sceni su u istom trenutku aktualizirani i supostoje tri vrste realiteta. Prvi je fantastični svijet ljudo-stvari koje su mimetički upućene jedna na drugu u igri oponašanja, njemu nasuprot je svijet promatrača i njihovih tihih svijesti, koje su tijekom predstave animirane putem različitih uputa za djelovanje, uz provociranje samostalnih refleksija o tome poklapa li se ono što je viđeno s onime što je imenovano. U ambisu između ova dva polja događanja, artikuliran je i premosni dubiozni svijet sveznajućeg medijatora, uobličen u monitoru.
  
  Komunikacijom putem ekrana, monitor ostvaruje autoritet – imenuje prizore i time organizira percepciju publike, usmjerava doživljaj gledatelja o odnosu koji čovjek i štap dijele ili ostvaruju u simbiozi igre. Iako igraju i odvojeno, a time i štap ostvaruje respektabilnu solo dionicu, u intenzivnim trenucima kada izvođač tjelesno prisvaja predmet, čini to s apsolutnom predanošću, ne toliko u smislu ekstenzije, nego gotovo ektremiteta. Gravitacijski, njihov spoj ostvaruje nedjeljivo jedinstvo, dok pružaju jedan drugome prirodan oslonac, naoko bez ikakvog napora. Smisao toga odnosa je u skladnom tijeku figurativnog preobražavanja, primjerice iz čistača ili metle u ljubavnika, iz svećenika u prosjaka, a zatim i u konkurentnom vježbanju ustrajnosti, u kojemu štap pokazuje veću izdržljivost i postupno preuzima moć, preuzimajući i upijajući ljudsku projekciju o psihološkim kapacitetima osobnog sjećanja i doživljavanja.
  
  Prikazi ovih aspekata obiluju duhovitim i posve ležerno spojenim detaljima, koji strukturalno ipak pokazuju dublju promišljenost i kristalno jasnu dramaturšku nit vodilju. Jezik je ovdje pretvoren u misleći strojopis, tehničko sredstvo kojim se daje oblik gramatici percepcije; on funkcionira kao rešetka smisla u kojoj se konfrontiraju djelovanja, on manipulira. Autoru je ova metoda omogućila ulaz u ozbiljno postavljenu mogućnost propitivanja odnosa moći, poslušnosti i nasilja, što je sjajno ostvareno, na potentno zaigran način.
  
  Sve se odvija između granica smrti i života, u ne previše ohrabrujućoj i zamalo posve gubitničkoj perspektivi po čovjeka. Na početku čovjek i štap beživotno leže na podu jedan pored drugoga, a to se prema tekstu koji čitamo na ekranu monitora zove Man / Stick, kada čovjek pruži ruku prema štapu to je Man-Stick, a kada štap sakrije pod sebe to je Manstick. I ova višeznačna riječ, od temeljnog muškog simbola, kasnije zadobiva i sliku tragične izdaje kada štap probode svoga čovjeka poput koplja. Dvostrukost smrtoživota materijalizira se i u prizoru nalik bajkama, kada štap gotovo pa poljupcem pokušava probuditi iz obamrlosti svog čovjeka no samo kako bi mu ukrao glas i manifestirao sebe kao parazita zaposjednute duše. Publici je također dana prilika da posreduje između života i smrti, da smrt iz svijeta fantastičnih pojava dozove i u svoj svijet. Stoga je tu pištolj iz kojega prema nalogu treba zapucati u umirućeg junaka, tu je i dalje naravno štap, kojim ga se svakako može još temeljitije izudarati do prave smrti.
  
  Uvredljivi prizvuk riječi watcher/gledatelj, kako se monitor obraća publici, naglašava kontrast između submisivne pozicije promatrača i samosvjesnog autoriteta ekrana, ovdje u ulozi čuvara istine. Time ujedno provocira volju publike za djelovanjem kao i njihovu spremnost da slijepo slijede upute. Poput štapa i monitora naposljetku nalazi svoj ljudski kontrapunkt, u liku izvođačeva prijatelja koji post mortem dovršava predstavu, obračunavajući se s oživjelim predmetima. Kritika idolatrijskog odnosa prema materijalnim stvarima, ujedno kritika stanja hipnotičke, pasivne obuzetosti prizorom, poticanje aktivne reakcije kod gledatelja, sve su to dublje niti ideja koje nose ovaj rad o smislu i djelovanju, o konceptima značenja i slobodnoj volji, namijenjen gledateljima svih dobi jer doista funkcionira kao doživljaj obojen raznim mogućnostima. I svakako donosi preplavljujuće oduševljenje i užitak u virtuoznoj, izvedbenoj disciplini, kojoj se nesmiljeno podvrgavaju i tijela i stvari u prijenosu duševnih pobuda.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 13. lipnja 2025.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 6. lipnja 2025.)
  
  Stickman
  autori i izvođači: Darragh McLoughlin, Joseph Summers
  koncept i režija Darragh McLoughlin
  asistent dramaturgije Marco Chenevier, umjetnički doprinosi Marco Chenevier, Joseph Summers, Andrea Salustri, Eoghan MacMathuna, Elena Kreusch
  rezidencije Panama Pictures (NL), SPAM! (IT), CirkoBalkana/Čarobnjakov šešir (HR), Taileilijayhdistys Hiljaisuus ry (FI), Circus Shatzinsel (DE), 32 du Mois (FR)
  Gostovanje Darragha McLoughlina u Zagrebu i Splitu sufinancirano je sredstvima Culture Ireland 20

Piše:

Jasmina
Fučkan