Plesna scena.hr

Potencijali tijela u zraku i fuzija izvedbenih tehnika

PuTanja i Studio De Borell: L.O.M., autorica Tanja Puklek Borelli

• 
  
  Veliki Maurice Béjart je 1955. kreirao Simfoniju za usamljenog čovjeka (Symphonie pour un homme seul), prvi balet na konkretnu glazbu, istoimenu skladbu Pierra Schaeffera i Pierra Henryja. Odličnu televizijsku snimku baleta u kojem je glavni protagonist sam Béjart, vidjela sam na velikom ekranu sredinom 1980-ih, i očito mi se silno usjekla: kako moderna ekspresivnost (baletnih) plesača, tako i metaforična vizualnost djela. Naime, u tamnom svemiru scenskog prostora njiše se šuma konopaca različitih duljina, ali dovoljne da se na kraju glavni lik usamljenika (čovjeka suštinski usamljenog bez obzira na osobe koje ga okružuju) grozničavo hvala za jedan od njih i krene penjati prema gore… Taj kratki flashback mi je bljesnuo u tami Velike dvorane Pogona Jedinstvo (25. svibnja 2025.) u trenutku kad izvođačica otpusti moćnu, živu užad koja je dotad pitomo upletena mirovala u nekoj baroknoj visećoj konstrukciji (poput svijećnjaka bez svijeća). Riječ je o nastupu Tanje Puklek Borelli, autorice, izvođačice i koreografkinje i predstavi L.O.M. (Naslov, kratica iza koje stoji termin suvremene psihologinje Tsabari Shefali: „Lies Of the Matrix“, a istovremeno kratica sasvim dobro funkcionira i kao hrvatska riječ.)
  
  Tanja Puklek Borelli još je jedna izvođačica na suvremenoj hrvatskoj sceni koju privlače visine i potencijali tijela u zraku i fuzija izvedbenih tehnika. Puštajući ovom prigodom vertikalni ples Marije Šćekić po strani kao posebnu kategoriju, mislim na Nikolinu Komljenović i njezinu vještinu plesa na i s nitima svile ili najlona, ili Ivanu Pedljo u partnerstvu trapeza. Tanja Puklek Borelli postavlja osobnu, autentičnu poziciju izvođačkog istraživanja medija unutar šume konopaca koja kao „skulpturalan rekvizit scenografskog, ali i metaforičkog značaja“ otvara raspon fizičkih odnosa i asocijacija. Pri tom povezivanju tijela i partnerske scene/rekvizite značajna je karika dizajn svjetla, projekcije i video Filipa Borellija koja toj šumi dodaje svjetlo, ton, boju, čaroliju uprizorenja onog unutarnjeg, intimnog, autorefleksivnog. I time, uz podršku glazbe Sunčice Dropulić, omekšava i magli izravne relacije značenja.
  
  Autorica vodi određeni narativ, a put prema osobnim dubinama, onima ispod kože, podcrtava promjenom kostima. Svoju priču započinje iz pozicije društveno naglašene ženstvenosti (a haljina i štikle u cirkuskoj vještini preplitanja s konopcima, u njihajima i lebdenju tvore neobične, znakovite slike), da bi se onda oslobodivši i stopala, ugodno smjestila u pročišćujućoj bjelini kombinezona. Tanja Puklek Borelli svoj je rad najavila kao multimedijsku cirkusku predstavu koja se „bavi pitanjima identiteta promatrajući odnos pojedinca naspram vlastitih misli i uvjerenja…“, što zvuči prilično općenito, no srećom, njezini osjetljivi i hiroviti svjedoci i partneri konopci vuku u nepredvidljive prostore vlastite logike pokreta i u toj disciplini i vještini hvatanja suglasja, ili otpora, ili njihovog pripitomljavanja leže veliki potencijali scenske začudnosti.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 20. lipnja 2025.
  
  L.O.M.
  autorica Tanja Puklek Borelli (PuTanja)
  izvedba i koreografija Tanja Puklek Borelli
  dizajn svjetla, projekcije i video Filip Borelli, glazba Sunčica Dropulić (Sundari), asistentice u koreografiji Vladimira Šančić i Ivana Pedljo, umjetnička podrška Filip Borelli, Vladimira Šančič, kostimografija Tanja Puklek Borelli, Ivanka Jovanović, fotografija i kamera Vladimir Bogovčič, dizajn plakata i produkcija videa Studio De Borell
  produkcija PuTanja i Studio De Borell
  Projekt su podržale udruge Cirkorama, Cirkus kolektiv i Tricycle trauma. Bio je predselektiran na međunarodnoj platformi Circusnext, a financijski ga je podržalo i Ministarstvo kulture RH.

Piše:

Maja
Đurinović