Plesna scena.hr

Pokušavam napasti vlastiti identitet sa svih strana

Intervju: Karlo Štefanek, multidisciplinarni umjetnik

• 
  
  S intermedijalnim umjetnikom Karlom Štefanekom, koji živi i radi na tri umjetničke adrese – Amsterdam, New York i Zagreb – razgovaramo o njegovim performansima, od „performansa-pisma“ 139 Letters to Noa Marlo, što ga je izveo u razgovoru s povjesničarom umjetnosti Leopoldom Rupnikom na ovogodišnjem Queer Zagrebu, pa do prošlogodišnjega performansa antiprosvjeda Protiv sebe samog, koji je izveo na Noći performansa. Tada je umjetnik kao organizator autoprotesta, vodio okupljene od HDLU-a do ZPC-a, a okupljenoj je skupini demonstranata podijelio plakate protiv sebe samoga ispisane sloganima poput „Karlo Štefanek, sram te bilo!“, „Pederčina željna pažnje“ do slogana o etičkoj poziciji umjetnosti, npr. „Umjetnik mora biti odgovoran“, „Umjetnik mora imati poštovanja“, „Umjetnik mora biti etičan“.
  
  Na ovogodišnjem Queer Zagrebu predstavili ste se multimedijalnim radom, „performansom-pismom“ 139 Letters to Noa Marlo, u kojemu, kako ste to napisali u popratnom opisu, sjedinjujete epistolarnu formu, performativni čin i elemente autofikcije kojima predočavate ljubav koja je nestala. Pritom uz svako pismo stavljate i fotografiju sebe u prostoru vrta, prirode u okolici New Yorka. Recite nam nešto više o popratnim fotografijama na kojima pratimo godišnja doba, ali i Vaša trenutna raspoloženja s obzirom na sadržaj pisma.
  
  Rad je posvećen Noi Marlu i nastaje upravo u trenutku kada odlazim za New York, a naš suživot u Amsterdamu, kao i naš odnos, počinje pucati pod težinom novonastale fizičke i emocionalne distance. Počinjem mu pisati onda kada naša komunikacija u potpunosti prestaje. U tim pismima, kao i u stvarnosti, Noa Marlo je i prijatelj, ljubavnik, neprijatelj, muza, umjetnik… Uz pisma prilažem i autoportrete. Te su fotografije zapravo bilješke jedne rutine, dokumentacija svojevrsnog performansa; izlazak u vrt mi je po dolasku u New York i sve jaču, sve težu depresiju, postao jedini način da se natjeram obući, izađem izvan sobe i udahnem svježi zrak.
  
  Tada sam živio u Upstate New Yorku, i taj vrt i ta šuma postaju moj teritorij, puno više nego sam grad. U početku sam razmišljao o tome da se fotografiram u Central Parku, svaki put kad bih vlakom išao do Manhattana. Isprobao sam i to, ali na njima mi je nešto smetalo. Osim što su s gledateljima prejasno komunicirale moje mjesto boravka – što mi se tada učinilo klišej i preočito – na njima je bilo i suviše tuđe prisutnosti. Na tim fotografijama više ne bih bio samo ja, nego bi kadar oteli slučajni prolaznici, nepoznata tijela, reklame, arhitektura. A ovaj rad je zahtijevao apsolutni minimalizam, apsolutni prikaz samoće.
  
  Ubrzo sam također shvatio da sam u tom američkom vrtu bezuspješno tražio svoj amsterdamski i zagrebački vrt. Ako ste ikad bili u američkoj šumi, znate koliko su drukčije od naših. To drveće nikad ne dodiruje drugo drveće. I ta prostornost počinje rezonirati s tišinom između mene i njega. Fotografije tako postaju još jedan način mjerenja vremena. Na njima, odabirem nositi uvijek istu odjeću — crne hlače, čizme i crnu ili bijelu majicu — i radim kartografiju vlastitog raspoloženja. Oscilacije u vremenu i prostoru odražavaju oscilacije u meni. Autoportret u ovom projektu ima i jednu sasvim osobnu funkciju: bio je podsjetnik za Nou. Nisam htio da me zaboravi. Godinama smo se gledali svaki dan, a odjednom je to prestalo jako naglo. Fotografije su bile moj pokušaj da mu se, preko oceana, ipak približim. Da ostanem vidljiv, da ne nestanem.
  
  Za izvedbu na Queer Zagrebu odabrali ste nekoliko pisama nakon razgovora s povjesničarom umjetnosti Leopoldom Rupnikom kroz koji ste detaljno kontekstualizirali navedeni odnos koji je nestao. Tako u pismu od 9. veljače prošle godine, među ostalim, bilježite: „Poput glasa Katalin Ladik — ah ah ah ah ah, AH AH AH AH — prerasta u nešto između jauka i skandiranja. Zvjerski, ali izrazito ljudski. To je instrumental, to granično zujanje prije nego što se pojave vokali, trenutak čekanja, gotovo, koji dolazi izvan mog prozora. Ahhhhhhhhhh. Vaš, Ah, Karlo“. O čemu govori prvo i posljednje 139. pismo i kako ste ih vizualizirali te kome ste ih dodijelili da ih pročitaju, izvedu?
  
  Sva su pisma nastajala u trenucima kada sam najviše toga želio reći Noi Marlu, ali nisam mogao. Taj impuls postao je temelj 139 Letters. Svako pismo ima slobodan sadržaj, ali strogu formu — ona počinju s “Noa” i završavaju s “Yours, ____, Karlo.” Bez “Dear Noa”, bez “With love”. Prvo pismo kao da je već znalo da on uskoro više neće biti moj dragi, i da mu pisma neću pisati iz ljubavi. To prvo pismo napisano je 2. veljače 2024. u 2:09 ujutro iz New Yorka i ono je samo jedna rečenica: “Noa, a place to touch greatness, there is only one. Yours, 124 W 93rd St, New York, Karlo.” Posljednje pismo, nastalo točno 139 dana kasnije, napisano je iz Zagreba. Ono je najduže, svojevrsni epilog, pismo-prijelaz, o onome što ostaje kad ljubav promijeni agregatno stanje.
  
  Za Queer Zagreb odlučio sam pisma ne čitati sam, nego ih raspodijeliti umjetnicima čiji rad ili glas rezonira s konkretnim pismom. Vlasta Delimar tako čita pismo o, kako ga je nazvala, „prekrasnoj seksualnoj svakodnevnici”. Ines Borovac čita pismo o Valentinovu. Jana Jacuka, čija se praksa temelji na glasu kao mediju, izvodi pismo inspirirano vokalima Katalin Ladik. Tyron Winter čita pismo o smrti, o odumiranju… Taj dio projekta prerastao je u film koji okuplja sve te izvedbe, a koji ću u cijelosti prikazati sljedeće godine kad se projekt predstavi u izložbenom formatu. Prvo i posljednje pismo još nisam nikome dodijelio. Početak i kraj moraju ostati u vlasništvu onih između kojih je sve i počelo, tako da ću ta pisma pročitati ja. Ili možda sam Noa Marlo, ako pristane. Naravno, bezlično, anonimno.
  
  Što Vas je potaknulo na izvedbu pisama?
  
  Ideja da pisma pročitam prvi put pred publikom došla je u sklopu grupne izložbe u Groningenu. Iako sam već tada završio pisanje pisama, projekt je u tom trenutku još uvijek bio u razvojnoj fazi. Do tada ih nisam čitao naglas, niti dijelio s ikim, pa ni s Noom. Zanimalo me kako će zvučati izgovorena, kako će ih publika doživjeti i kako će glas utjecati na njihovu teksturu. Čitanje je za mene bilo katarzično, a publika je postala sudionik u tihom, meditativnom slušanju. I upravo je tada, posve neočekivano, pisma prvi put čuo i sam Noa Marlo za kojeg nisam imao pojma da će doći.
  
  Koji je Vaš prvi performans? U razgovoru s Leopoldom Rupnikom za Vizkulturu navodite da je izvedba Veneration of St. Sebastian za CC Amstel i festival Becoming označila ključan trenutak kada otkrivate sklonost prema performansu.
  
  Moj prvi performans dogodio se u Amsterdamu u suradnji s nizozemskim umjetnikom Tobiasom Mudom. U tom sam performansu, naslovljenom Veneration of St. Sebastian (2022), u sklopu festivala Becoming u dvorani CC Amstela, utjelovio lik svetog Sebastijana — sat vremena stojeći pred publikom, s rukama iznad glave, a Mud je utjelovio crnilo, i pozivao publiku da uzmu drvene naoštrene strelice i zabiju ih u lateks kožu koja je u obliku križa visila iza mene. Polazeći od naše katoličke pozadine i odrastanja u homofobnim krugovima, Tobias i ja smo željeli stvoriti živu skulpturu koja kroz replikaciju ikonografskih prikaza te kršćanske figure nastoji rasvijetliti svetog Sebastijana kao potencijalno kvir figuru – polugolo tijelo u žudnji i patnji, koje su mnogi umjetnici kroz povijest mogli promatrati, čak i erotizirati, pod krinkom vjere i odanosti Crkvi. Performans je bio način da taj pogled razotkrijemo, a možda i prisvojimo.
  
  Prošle godine gledala sam Vaš performans, antiprosvjed Protiv sebe samog na Noći performansa. Jan Vržina u sjajnom prikazu, među ostalim, navodi za Vašu autoironičnu poziciju autoprotesta: „Političke su parole ovdje zamijenjene nizom ispraznih vrijednosnih sudova: „Ja sam protiv svega i svačega”, „mi smo za sve i svašta”, „mi branimo svoje vrijednosti” ili „ja znam zašto sam ovdje”. Česta kontradiktornost ovih izjava u kombinaciji sa sinonimnim korištenjem zamjenica „ja” i „mi” razotkriva ono performativno u prosvjedu, da su prosvjedi često više bespredmetni igrokaz narcisoidnog afekta članova koji ga sačinjavaju, nego kolektivni izraz želje za promjenom. Štefanek ipak posuđivanjem termina poput „kulturalni marksizam”, „pravi Hrvat” te „kćeri i sinovi” iz suvremene desno-populističke retorike ovakvu kritiku ne predbacuje svim oblicima prosvjeda, nego prosvjedima ekstremne desnice, jer se njihove nebulozne želje ne temelje na aktualnim problemima, koliko na niskim strastima. Na taj način prosvjedi nisu ništa više od samodostatnog kanala za izražavanje nezadovoljstva mase, puki performans mržnje koji je Štefanek rezanjem u srž diskursa ovdje britko ismijao.“ Kako Vam je u Zagrebu sada, nakon povratka?
  
  Zagreb sam napustio rano, s osamnaest, zbog studija u Amsterdamu. Odrastajući ovdje, ono što me najviše nadahnulo bila je želja da odem. A kad sam napokon stigao na takozvani Zapad, shvatio sam: da, trava je zelenija, ali samo zato što je umjetna. To razočaranje bilo je presudno. Moj odnos sa Zagrebom uvijek je bio kompliciran, ali kad napustiš mjesto s kojim imaš nešto nedefinirano, kad-tad mu se moraš vratiti. Mislim da je lakše biti umjetnik negdje drugdje – u gradu koji ti ne pripada, gdje možeš početi ispočetka jer te nitko ne poznaje. Ali zato me ovdje nešto ili netko stalno podsjeća na ono što sam bio i u tome postoji prostor za najdublju konfrontaciju. Tako je jedan dio performansa Protiv Sebe Samog, koji sam izveo prošlog lipnja u Zagrebu, bio i to javno razračunavanje s privatnim. Ta borba, unutarnja i vanjska, koliko god bolna bila, donijela mi je jasnoću.
  
  U svom radu, stalno pokušavam napasti vlastiti identitet sa svih strana — nacionalne, rodne, seksualne, vremenske. Ne vjerujem u stabilnost, a pogotovo ne u pripadnost kao nešto zadano. U stvari, imam kompliciran odnos sa sva tri moja grada: Zagrebom, Amsterdamom i New Yorkom. Vraćam se da bih mogao otići. Odlazim da bih se mogao vratiti. I uvijek ću biti negdje između. Upravo se u toj dinamici počinju događati stvari koje su mi važne. Biti stranac ovdje i ondje, ili se barem tako osjećati, izoštrava pogled. Postaješ turist svega, uključujući i samog sebe. Gledaš pažljivije, primjećuješ više, držiš svijet na dovoljno velikoj udaljenosti da ga zapravo možeš vidjeti.
  
  Ove ste godine u KNAP-u u sklopu programa Crta za beskraj izveli performans Something Like Time (In the Event Of) (kustosica Katerina Jovanović). Navodite da ta site-specific instalacija i duracijski performans proizlaze iz „osobnog iskustva izolacije tijekom višemjesečnog boravka u New Yorku – gradu koji, unatoč užurbanosti, reflektira unutarnju prazninu“. Sami ste priredili prostor za izvedbu u KNAP-u. U prostoru bez uputa, u tišini, čuje se samo metronom, „crtate brojne oznake (četiri uspravne i petu dijagonalnu), stvarajući arhiv vremena, odsutnosti i emocionalne dislokacije“. Koliko je dugo trajao performans; u međuvremenu smo pratili ostali program manifestacije Crta za beskraj. Nadalje navodite da performans „funkcionira kao dnevnik migracije i distanciranosti – publika ostaje bez odgovora što se broji: prisutnost, odsutnost, vrijeme do povratka. Brojanje postaje čin preživljavanja, ritual unutar nesigurnosti i način suočavanja s gubitkom kontrole nad vremenom“. Kako je moguće da se u New Yorku može osjetiti takva odsutnost; da li navedeno proizlazi iz odsustva ljubavi i pisanja 139 pisama?
  
  Ideja za taj performans nastala je upravo dok sam radio na 139 Letters. Moje vrijeme u New Yorku prošle godine bilo je vrijeme čekanja. Nestvarno, razvučeno, neopipljivo. Htio sam to stanje vizualizirati i materijalizirati. New York je grad u kojem se ljudi lako upoznaju, puno lakše nego u hladnijoj Europi. Dovoljna je jedna rečenica i već ste pozvani na tulum, gala večeru, predstavu ili koncert. Ali prijateljstva često ostaju na površinskoj razini. Grad koji je uvijek u pokretu, uvijek na sljedećoj stvari, rijetko dopušta luksuz vremena koje je potrebno za istinski upoznati nekoga. Samoća se u takvom ritmu lako potkrade, osobito ako sa sobom nosiš nešto nedefinirano, nešto što je miljama daleko i u potpuno drugoj vremenskoj zoni — kao ja tada, prošle godine.
  
  Performans Something Like Time (In the Event Of) proizlazi iz tog osjećaja, ali se ne preklapa u potpunosti s 139 Letters. Otvara se pitanje što se uopće broji: vlastita prisutnost ili odsutnost, prisutnost publike, vrijeme do povratka, do odlaska, do kraja, do smrti. Pitanje je i ima li broj pet simboličku težinu — označava li svibanj, i ako da, što se tada dogodilo? Ili petu godinu života? Ne želim eksplicitno odgovoriti na ta pitanja, iako točno znam što rad za mene znači. Čuo sam najrazličitije interpretacije rada i svaka je točna. Ne pokušavam ih ispraviti.
  
  Performans je trajao četiri sata. Publika je ulazila spontano – netko bi me zatekao kako brojim do pet, šaptom ili urlikom, na engleskom ili hrvatskom, često miješajući oba jezika. Nekad sam bio na prašnjavom podu, nekad na prstima, nekad sam trčao od kuta do kuta. Nekad su moje oznake bile uredne i precizne, a nekad pomahnitale, izobličene, agresivne. Početak u potpuno crnoj prostoriji završio se u prostoru ispunjenom bijelim brojnim oznakama.
  
  U svojoj biografiji skromno navodite svega tri rečenice: „Karlo Štefanek, porijeklom iz Zagreba, multidisciplinarni je umjetnik. Štefanek trenutno živi i radi između Zagreba, Amsterdama i New Yorka. U svom radu spaja pokret, identitet i vizualnu instalaciju.“ Recite nam nešto o svome studiju i radu u tim trima gradovima?
  
  Od malena sam crtao, slikao, pjevao u zboru, plesao, nastupao, ali dugo sam mislio da moram izabrati nešto stabilnije i profitabilnije. Prvi ozbiljniji korak bio je upis na ljetni program Parsons School of Design u New Yorku. Tamo sam se prvi put susreo s dizajnerskim procesom i odmah se zaljubio u njegovu strukturu. Kasnije sam upisao studij dizajna u Amsterdamu, gdje sam otkrio da me najviše privlači onaj prvi korak – istraživanje, konceptualizacija. Taj me interes doveo do smjera brandinga, koji se za mene pokazao kao savršeni spoj vizualnog i tekstualnog, i koji me kasnije prirodno odveo u umjetnost.
  
  Branding je oblik komunikacije koji prodire u svakodnevicu, u kolektivnu svijest. Umjetnost bi trebala govoriti jezikom koji je dostupan, koji se može osjetiti i razumjeti bez dešifriranja. Ja sam dijete pop kulture i masovnih medija, i vrlo često se u svom radu poigravam metodama koje koristi advertising ili grafički dizajn. Tijekom studija nastaje i prvi rad iz mog autoportretnog serijala Self-titled, kao odgovor na zadatak u kojem sam trebao vizualno konstruirati vlastiti alter ego. Taj serijal zapravo režira vlastitu figuru koristeći mehanizme medijskog konstruiranja identiteta — mistifikaciju, autofikciju, fragmentaciju, ikonografiju... Kako je vrijeme prolazilo, želio sam još izravniji, javniji i intimniji odnos s publikom, pa sam taj serijal počeo izvoditi kroz performanse. Tu sam našao slobodu koju sam tražio.
  
  Zagreb, Amsterdam i New York danas za mene predstavljaju tri uporišta, svako sa svojim ritmom, kulturom, publikom. U Zagrebu sam rođen i oblikovao se kroz svoje tinejdžerske godine. U Amsterdamu sam prvi put osjetio slobodu i shvatio da je moj medij upravo performans. U New Yorku imam obitelj, pa mu se vraćam kad god mogu i stignem. Scenski gledano, Zagreb danas možda nema velik broj suvremenih izvođača u polju performans arta, ali ima duboku i bogatu povijest performansa i jednu sirovu, iskonsku energiju kojoj sam jako sklon. U Amsterdamu, scena voli istraživati odnose tehnologije, tijela i prirode, dok je New York potpuno drukčiji — sve je teatralno, divlje, namjerno cringe.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 21. lipnja 2025.

Piše:

Suzana
Marjanić