Plesna scena.hr

Kreativne silnice o protokolima percepcije

Koribant Lab: izvedbeno–diskurzivni događaj Ples u muzeju: Izvedba, kontekst, arhiv (koreo-fragment Suzvučja s popratnom panel diskusijom), u suradnji s GALUM-om, Split

• 
  
  Oslanjajući se na potencijal muzejsko-galerijskog konteksta u spektru mogućnosti specifičnog oblikovanja iskustva gledanja i okupljanja publike oko izvedbenih djela, udruga u kulturi Koribant Lab kroz nekoliko proteklih godina povremenim je suradnjama s Galerijom umjetnina u Splitu, koja se odlikuje jednim od najznačajnijih nacionalnih umjetničkih fundusa opsežno predstavljenim u kronološki koncipiranom postavu, ostvarila plesne izvedbe (Stvarnosne kompozicije, 2020.; Suzvučja, 2022.) u eksterijeru i interijeru tog humano proporcioniranog, ugodnog prostora (o čemu je ranije nadahnuto pisala Iva Nerina Sibila https://plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2491 i https://plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2690). Uoči ovogodišnjeg Međunarodnog dana muzeja, u istoj je organizacijskoj konstelaciji 17. svibnja 2025. održano još jedno izvedbeno-diskurzivno događanje s ciljem mapiranja šireg plana razmišljanja o odnosu plesnih i tjelesnih umjetničkih izvedbi u muzejskom kontekstu, uz doticanje stajališta muzejske pedagogije i rada s muzejskom publikom.
  
  Nakon umjetničke izvedbe koreo-fragmenta iz Suzvučja, izvedenom u duetu Mije Kevo i Kristine Lovrić, održana je panel diskusija na temu Ples u muzeju: Izvedba, kontekst, arhiv, u kojoj su osobne perspektive izrazile autorice Suzvučja, plesna umjetnica i umjetnička voditeljica udruge Koribant Lab, Kristina Lovrić i Katja Grcić, dramaturginja i književnica te gošća iz Muzeja Ivana Meštrovića, Iris Marinović, viša kustosica i muzejska pedagoginja s opsežnim iskustvom s različitim profilima publike. Razgovor koji sam imala zadovoljstvo moderirati, tematizirao je pitanja na sjecištu plesne umjetnosti i muzejske prakse, otvorio je prostor razmišljanjima o doživljajnim benefitima plesnih izvedbi u umjetničkim muzejima te o mogućnostima da se ples u domaćoj sredini integrira u muzeje višeslojno i kao sredstvo edukacije, participacije, umjetničkog izražavanja i arhiviranja.
  
  Iris Marinović je otvorila diskurs tematizirajući ples kao inspiraciju likovnog umjetnika, temeljem primjera iz Meštrovićeva opusa: „Motiv plesa i plesačica je sveprisutan u Meštrovićevom umjetničkom stvaralaštvu od samih početaka, počevši s ranim radovima u Beču i motivima na vazama, pa do zrelije faze u skulpturi Plesačice iz 1920-ih godina. Neosporan je utjecaj maštovitog i praznovjernog zavičaja na umjetnikov pristup temama, od mladenačke poezije gdje su vještice i vile stvarne pojave do skulptura s prikazima raznoraznih junaka i žena s glazbenim instrumentima (lutnjama, harfama, violinama) i plesačica u kreativnom zanosu. Umjetnik i kada ne prikazuje izravno temu plesa kroz svoja djela, često prikazuje i zanima se za dramatiku u samom pokretu ljudskog tijela. Tako njegov opus obiluje mnoštvom aktova ženskih i muških likova te prikaza likova iz grčke mitologije zamrznutih u trenutku, prikazanih u zadanom sugestivnom momentu koji nas poziva na daljnje promišljanje o događanju. Muzej kao prostor izlaganja često je ograničen i definiran određenim zadatostima, međutim sami muzejski predmeti artefakti imaju slobodu postojanja, i unutar zadanih prostora i izuzeti iz njih. Ako gledamo u tom kontekstu odnosa plesa i muzejskog predmeta, ples itekako ima mjesto u muzeju.“
  
  Kroz muzejsku pedagogiju, Iris Marinović se često susreće s pokretom i neformalnim plesnim koreografijama kod najmlađih posjetitelja, koji gotovo instinktivno prilikom izravnog susreta sa skulpturama imitiraju položaje istih te ih oživotvoruju kroz svoje jednostavne i kratke plesne izvedbe. Za razliku od najmanjih posjetitelja koji su često i potaknuti ali ne i dirigirani na plesne akcije od strane njihovih teta odgojiteljica i učiteljica/a, zanimljivo je i bitno naglasiti da sudionici inkluzivnog programa Muzej za svakoga, svi u muzej!, to rade kao izravan odgovor bez ikakvog posredstva. Istaknula je da su sudionici ovog programa najviše osobe s poteškoćama i korisnici centra za pružanje usluga u zajednici, te oni koriste jednostavne plesne pokrete kao izraz osobnog neposrednog doživljaja pri posjetu muzeju.
  
  Dramaturginja Katja Grcić, kao osoba s različitim iskustvima muzejskih prostora, bilo kao interpretatorica kulturne baštine, voditeljica interdisciplinarnih radionica u njima ili kao plesna dramaturginja, nadovezala se zapažanjima o liminalnom izvedbenom potencijalu muzejskog prostora. Muzejski prostor s postavom umjetnina, kao što je stalni postav GALUM-a, pruža bogati, viševrsni fokus koji se opire strogo strukturiranom perceptualnom odnosu između pasivnog i aktivnog kakvim se odlikuje scenski, kazališni ambijent, čime omogućuje slobodnije kretanje, skokovito povezivanje i asocijativno nadovezivanje dojmova. Intuitivnije uranjanje u likovni, prostorni i introspektivni doživljaj, također omogućuje da se isklizne iz imperativa trenutnog formatiranja smisla u odnosu na ono što se događa. Navodeći inspirativne primjere iz osobnog istraživanja koje je provela vezano za oblike i važnost liminalnih prostora u samoiniciranom kreiranju neformalnih okolnosti u svakodnevnim rutinama grupa ljudi, Katja Grcić je potaknula kreativne silnice o protokolima percepcije i izrazila nadu da ćemo u budućnosti svjedočiti svježim i začudnim upotrebama muzeja kao prostora susreta, dodira, dijaloga. 
  
  Plesna umjetnica Kristina Lovrić, s Miom Kevo suautorica i izvođačica koreo-fragmenta Suzvučja, osvrnula se na ishodišta i proces koncipiranja izvedbe za muzejski prostor, naglašavajući načelnu otvorenost koreografskog koncepta Suzvučja za izvedbene adaptacije in-situ i daljnje modulacije, kao što je i sada bio slučaj zbog promijenjenog likovnog postava muzejskih zbirki. Novi muzejski postav izvedbi je podario simetrično artikulirani prostorni ritam i time skladno pojačao dramaturšku liniju poezije i angažiranih stihova, čiji jezik završava nasukan u slijepoj ulici parolaškog automatizma. Kretanje plesačica izvedeno iz individualnih etida potiče gibanje prostora iz dvaju paralelnih staza longitudinalne muzejske dvorane podijeljene na dva dijela pregradnim zidom, da bi se postupno spojilo u centralni prostor ispred ambijentalno snažnog rada Crvena Dubravke Rakoci, čija poetika također evocira kretanje tijela boje shodno prostornim relacijama. U zadnjem se dijelu opet dijeli u dvije paralelne linije, u kojima izvođačice više ne ostvaruju međusobni dodir, jer ih njihove staze vode u izolirane ćelije, odijeljene pregradom s eksponatima.
  
  Kristina Lovrić se u izlaganju o načelima vlastitog viđenja koje ju je vodilo prema suradnji s GALUM-om, referirala na Foucaultovu misao o heterotopijskim prostorima ili Drugim prostorima, zbiljskim prostorima koja poprimaju neka nova, druga, asocijativna značenja. Istaknula je da se „kao potencijalni prostor žive izvedbe (plesnog) tijela, i u kontekstu performansa, muzej ostvaruje kao asocijativna prostorna simbioza izvedbenog, efemernog i trajnog, nepomičnog, poput simultanog prisustva više svjetova i putovanja kroz vrijeme i prostor“. Iz perspektive autorice i izvođačice osobito joj je zanimljiva uloga gledatelja – publike, odnosno kako se kroz promjenu modela scene reanimira iskustvo gledanja i doživljaja muzejskog prostora, eksponata ili izvedbe. Postaje li muzejska publika kazališna i obratno, što se sve mijenja? Glasno artikuliranje ovakvih pitanja u sudioništvu izvedbenih umjetnica, muzejskih stručnjaka i publike bilo je temeljni cilj ovog splitskog događanja, koje je otvorilo brojna pitanja, ali i ukazalo na još više onih koja treba nastavljati otvarati, jer u lokalnoj sredini kao što smo vidjeli postoji i interes i potreba i dobra volja za time.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 24. lipnja 2025.
  
  koreo-fragment Suzvučja
  izvode: Mia Kevo i Kristina Lovrić
  koreografija Roberta Milevoj
  dramaturgija Katja Grcić, tekstualni predložak Tibor Hrs Pandur, Mi smo jedini pravi mediji (pjesma), glazba Ivana Bandalo Benzon, fotografija Darko Škrobonja
  Podržali Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova u suradnji s Galerijom umjetnina Split

Piše:

Jasmina
Fučkan