Plesna scena.hr

Mračni ponor probuđenih emocija

Eurijala 2025., lipanj: Apis ensemble, Queen Bee, koncept Ena Jagec

• 
  
  Program lipanjskog izdanja ovogodišnje Eurijale odvijao se u prostorno specifičnim uvjetima Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Predstava mladog, čakovečko-zagrebačkog izvođačkog tima prema konceptu Ene Jagec, postavljena u apisariju, nadovezala se na taj kontekst kroz rakurs poigravanja s muzejskim storytellingom, praksom interpretacije koja u središte ne postavlja (samo) muzejske predmete, nego izgradnju relacija, dijeljenje osobnih iskustava i uspostavljanje neočekivanih poveznica.
  
  Izvedbeni potencijal storytellinga i kreiranja doživljaja animiranjem ideja i priča o muzejskim predmetima, nalaže obogaćivanje elementima koji aktiviraju emocionalni i uživljeniji suodnos publike i predstavljenih sadržaja. Pritom važno je nastojanje da se muzeji afirmiraju kao mjesta vježbanja empatije i povezivanja zajednica; kreativni pristup važniji je od deskriptivnog, a muzejski susret procjenjuje se sa stajališta o ostvarenju dubljeg ljudskog kontakta. Imajući u vidu perspektivu primijenjenog pripovijedanja prije nego kazališne izvedbe, možda je moguće točnije odgovoriti na pitanje što nam Queen Bee govori i zašto baš tim stilom udaljenim od svakog stila, takvim nedorađeno silovito tečnim, neumivenim i bespoštednim isticanjem refleksija o krhkostima pojedinaca i prijenosima identitetskim porukama.
  
  Koncept predstave oslonjen na muzejske narative o životu pčelinjih zajednica, uz visok stupanj improvizacije, nose funkcionalni likovi – trudna Matica, Trut, Doktor pčela i Osa kao reprezentanti uloga ne samo u procesima održive strukture zajednica, nego i alijenacije. Na početku Matica, Trut i Doktor pčela, ambivalentno ne/određeni lik, jedan za drugim čitaju tekstove muzejskih legendi, o hijerarhiji životnih uloga u pčelinjem svijetu. Njihova je prezentacija gotovo iritantno nemušta, slovkaju i zapinju, jer kako će daljnji tijek pokazati, prijenos faktografskog sadržaja nije sam sebi svrhom, nego reprezentacija poretka koji likove dovodi do suočavanja s odbacivanjem. Slično kao u tumačenju Freemana Tildena iznesenim u knjizi Interpreting Our Heritage (prvo izdanje 1957.): „Informacija nije interpretacija. Interpretacija je razotkrivanje temeljeno na informacijama.“ Trut čitajući o trutovima, uviđa da je sudbina svih trutova biti izbačeni iz košnice nakon oplodnje, a Matica, u gordoj interpretaciji odlične Klare Modrić, suočava se s činjenicom da joj sedmogodišnji životni vijek otkucava kraj te da joj upravo sada predstoji umrijeti.
  
  Tildenova formulacija anticipira potencijal dramatizacije muzejskih sadržaja u tematiziranju nevidljivih prisutnosti i skrivenih tenzija. Svojeglava nasumičnost prezentiranih informacija o mehanicističkoj životnoj organizaciji pčela, na koji se često referira kao na najsavršeniji model funkcionalne zajednice, postupno razotkriva da je za izvedbu bitan upravo rad s intuitivnom silom razlijevanja unutarnjih principa duševnog života, ne samo izvan granica općih pravila, nego ponajprije konvencija, više muzejskih nego kazališnih.
  
  Prisvojeni deklaracijski ton muzejskog vodstva, koje zbog karikaturalnog automatizma neartikuliranog brbljanja sadržajno gubi značaj i nikako ne uspijeva uvjerljivo artikulirati, rasplinjava se u trivijalnim skečevima i frivolnom, pomalo iritantnom tonu koji je odveć popularan, podilazi jeftinoj zabavi, a odjednom se kompletni tonalitet odnosa mijenja u razgovoru između dotrajale Matice i strane novakinje, dovedene da je zamijeni, koja se identificira kao Osa. „Prije nego što vas zamijenim htjela bih da malo popričamo“, kaže ležerna Ena Jagec kao Osa Matici i njenom golom nabreklom, trudničkom trbuhu. I sada odjednom otvara se bujica pitanja – kako se osjećate u svojoj zajednici?; osjećate li da ste pridonijeli zajednici?; kada ste zadnji put bili iskreni?
  
  Ljudski razgovor zadobiva potresni karakter intimne ispovijedi. Autobiografski elementi, poput motiva trudničkog trbuha, uzemljuju svaku riječ u mračni ponor probuđenih emocija, u rascjep između mehanike poretka, usvojenih očekivanja i osobnih sloboda. Nadilazeći početnu metaforu o pčelinjem svijetu, miješaju se iskustva ženskih uloga u tradicionalnom patrijarhatu – uloga majke, domaćice, žene koja živi među zidovima, a ne bavi se aktivizmom, kao i uloga kćeri – one koja nasljeduje, ali i one koja izdaje. Odjednom obložena osobnim strahovima, obiteljskim okolnostima, osjećajima nepripadanja, iskonske samoće i strepnje od promašaja, priča koju pripovijeda staloženo prilagodljiva i transformirajuća Ena Jagec postaje ispovijed u kojoj se miješaju tonaliteti svega prethodno viđenoga. Čisti i musavi život u nevoljkoj i neuživljenoj spontanosti. Možda je najpotresniji upravo taj moment koji izlazi na vidjelo – problem ili pitanje o istinskoj uživljenosti u vlastito iskustvo. Jesmo li obuzeti bunilom, koliko toga doista vidimo?
  
  Predstava je ustrajno amorfna, svaki okvir koji načinje ujedno i razara, od tekstualnog materijala i muzejskih konvencija prezentacije do pričanja viceva i izvedbenih gesti, sve se troši i postaje nedovoljno. Događanje klizi u rubnom području zaobilaženja fikcije i propitivanja neposrednosti iskustva, giba se iz sirovih, posve neprerađenih komadića, gotovo poskrivečki raste i uspravlja se iz nepredviđenih nelagoda. I nije toliko riječ o slici koja se gradi u vremenu, koliko o pogledu koji se postupno usmjerava prema unutra i razotkriva granice iluzornosti.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27. lipnja 2025.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 10. lipnja 2025.)
  
  Queen Bee
  koncept Ena Jagec
  glazba Bruno Kukovec, kostim & rekvizita Apis ansambl
  izvode: Klara Modrić (Matica), Davor Kovač (Trut), Aleksandar Filo (Doktor pčela), Ena Jagec (Osa)

Piše:

Jasmina
Fučkan