Usporavanje vremena i oslobađanje osjetila
Zagrebački plesni ansambl i Compagnie Martine Pisani: Blink, koncept i koreografija Martine Pisani
-
Nakon gostovanja na dva, uz Tjedan suvremenoga plesa, najznačajnija plesna događanja u Hrvatskoj, Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu te na Platformi mladih koreografa, s predstavom Sans (Bez), Martine Pisani napravila je predstavu s hrvatskim plesačima u produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla, koji se nakon autorske uspješnice vlastite umjetničke ravnateljice vraća suradnji sa stranim gostujućim koreografima. Blink je premijerno izveden 9. studenog u ZeKaeM-u nakon samo sedam tjedana proba, što je bilo dovoljno da Pisani iskusi i ne tako sjajne podstanarske uvjete u kojima svakodnevno egzistira hrvatski umjetnički ples.
Gledateljima koji su vidjeli Sans, odmah je poznat rukopis Martine Pisani, scena potpuno očišćena od dekora i dizajna svjetla (Aleksandar Čavlek), minimalizam zvuka (Damir Šimunović), svakodnevan kostim i udobna odjeća (Emina Tataragić) u stilu judsonovskih tenisica što sve čini nasljeđe autorice preneseno iz suradnje s velikanima suvremenog plesa poput Yvonne Rainer ili Davida Gordona, utemeljitelja takozvanog pješačakog plesa. Boravak i rad u Hrvatskoj zapravo čine dio ciklusa Pisanijeve nazvanog Running Times započetog protekle godine, a koji se realizira u različitim zemljopisnim kontekstima, ali s jednakom preokupacijom, temom vremena.
Blink (treptaj) nema vidljiva razvoja unutrašnje strukture jer se sastoji od niza naizgled slučajnih situacija u susretu plesača s mnoštvom predmeta koji ih okružuju. Naime, predstava počinje tako što izvođači jure uokolo pozornice, ulazeći i izlazeći kroz sva dostupna vrata, i unoseći u do tada pust i ogoljen prostor izvedbe hrpu različitih predmeta, stvorivši tako nagomilanu pomičnu scenografiju čije su sastavnice osnovni impuls za daljnji razvoj predstave. Osim toga samog početka, jedini je još izdvojeni dio predstave priča kojom nam jedna od izvođačica pokušava riječima opisati što ćemo vidjeti i koje su promjene tijekom rada unesene, demonstrirajući neuspjeh verbalne reprezentacije pokreta i vremena.
Sve nakon toga jedna je duga scena u kojoj se pred publikom izvođači igraju s mnoštvom predmeta, od pokretnog stubišta, kante za smeće, ostataka kulisa iz drugih predstava, jastučića, užeta, metle, a do kraja predstave uspijevaju čak sredstvom za čišćenje oprati i veći dio parketa pozornice. Svaki izvođač iscrpljuje do kraja predmet koji mu nameće specifične načine kretanja, da bi se oni mnogobrojnim ponavljanjem mnogostruko modificirali i minijaturnim pomacima bitno promijenili našu percepciju ili i najmanje značenje koje im neizbježno namećemo. Sve se radnje na sceni odvijaju simultano, a često akcija jednoga izvođača biva impulsom za cijeli val kojeg slijede ostali, rezultirajući mnogim zanimljivim situacijama gdje su posebno izražajni Sara Barbieri i Marko Jastrevski. Ostali su izvođači Darija Doždor, Zrinka Lukčec, Maja Marjančić, Andreja Široki i Ognjen Vučinić. Naslov predstave inspiriran je temeljnim repetirajućim motivom, neuobičajeno naglašenim treptanjem izvođača čija je namjera upozoriti na protok vremena. Dramaturg je Saša Božić.
Pisani je kao nadahnuće za predstavu uzela ideje francuskog filozofa Henria Bergsona iz djela Materija i sjećanje koje pomoću pojma slike pokušava objasniti kako možemo dokučiti bit neke tvari, izbjegavajući svijest, a upošljavajući intuiciju. Prema Bergsonu, materija se rastvara oko nebrojenih vibracija, povezanih u neprekinutom kontinuitetu, putujući u svim smjerovima poput drhtaja. Najbliže smo poimanju materije kada se povežemo s njezinim stalnim kretanjem, jer je svako fiksiranje u sliku njezino oslabljivanje odnosno percepcija koju Bergson naziva i nužnim siromaštvom. Upravo je to minimalno, ali neprekinuto kretanje kojem nas izlaže Martine Pisani ono što predstavu čini iznimno uspješnom u usporavanju vremena, u oslobađanju gledateljevih osjetila, što su vrata u novu dimenziju.
© Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 11. studenoga 2008.
Piše:
JelenaMihelčić