Plesna scena.hr

Vita u centru svijeta

UPPU PULS, Autoportreti, autorica Katarina Đurđević, koreografija Ivančica Janković, Adrijana Barbarić Pevek i Katarina Đurđević

• Moguća, pomalo poetska interpretacija predstave Autoportreti mogla bi biti ovakva: "U središtu svijeta/scene stoji Vita. Stoji na pupku/ishodištu života. Ona je Život sam. Njezin je ples/pokret taj koji stvara i razara, kojim se oblikuje prostor, materija, tijek vremena. Ona je istovremeno djevojčica, majka i vješt-ica (u smislu One koja je vješta i mudra). Tako je ona trostruka, trivia, jedna koja se razdvaja u tri, i tri u jednoj." Tema koliko arhetipska, svevremena, toliko i svakodnevna, suvremena. Tri generacije žena, koje dijele istu strast za plesom, za životom u pokretu i van konvencija, koje tu strast prenose i koje se kroz nju susreću, rastaju, sukobljavaju, podržavaju, razumiju i ostavljaju. Kao takva, ova je predstava potencijalno pravi dragulj na našoj sceni. Međutim, sve što sam navela, iako vidljivo i čitko, u samoj je koreografiji predstave tek naznačeno i plaho akcentuirano.
  
  Koreografski, Autoportreti se sastoje od tri sola, svaki u svom idiomu pokreta. Svaki solo predstavlja autoportret jedne od protagonistica, kojim pokazuje odnos spram vlastitog plesa i sebe u tom plesu. Tako Ivančica Janković donosi, za uobičajenu recentnu produkciju, potpuno drugačiji – plastičniji i izražajniji, pomalo arhaičan plesni stil, koji interpretira suvereno i upečatljivo. Središnju poziciju u predstavi zauzima Adrijana Barbarić Pevek kao Vita, (tridesetosmogodišnja majka, plesačica, supruga, prema uvodnom tekstu) i donosi solo u kojemu se isprepliću motivi vježbe, podučavanja, jazz-stila i vlastitog užitka u plesu. Ponovno, zanimljiva plesačica koju (pre)rijetko vidimo na sceni. Treća je mlađahna Anja Đurinović, raskošne scenske pojave i interpretativnog spektra u solu koji započinje na podu u parafrazi pozicije fetusa, naglašavajući svoju mladost, te prema cjelini raste gestama i pokretom.
  
  U razvoju predstave ti se materijali su-postavljaju, prenose iz jednog tijela u drugo, u formi dueta i tria, i transformiraju specifičnim stilom svake od plesačica. Tako dolazi do njihovih susreta, razmjena i sukoba, koji imaju velik dramski, značenjski i energetski potencijal, koji ostaje prikriven. Očekujemo još jedan hrabriji iskorak prema pobuni, koji izvođačka i autorska ekipa, prema viđenom, nosi u sebi. Kao da je potreba za preciznom i iscizeliranom koreografijom okrenula situaciju, pa ples umjesto vlastite eksplozije povremeno postaje deskriptivna forma teme.
  
  Autorica projekta, koja potpisuje dio koreografije, jest Katarina Đurđević, poznata po sustavnom istraživanju društveno angažiranih tema, naročito s tematikom ženske svakodnevice. Time je važna i specifična pojava na domaćoj sceni, a ova je predstava svakako zanimljiv poduhvat koji postavlja ples u zonu ženskog međugeneracijskog prijenosa znanja, moći, ali i restrikcije i žudnje.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 20. studenoga 2008.

Piše:

Iva Nerina
Sibila