Na drugoj strani

Etnounlimited ili suze i krv, kor. Rajko Pavlić

  • Etnounlimited ili suze i krv u koreografiji Rajka PavlićaUronjen na vrlo senzibilan, ali i vrlo angažiran način u svoj, hrvatski prostor i vrijeme, kajkavijanu jezika i pokreta, Rajko Pavlić već dugo stvara specifičnu plesnu poetiku. Prije desetak godina njegova je predstava Stade Sunce čudo gledajući otvorila novo poglavlje odnosno viđenje suvremenog plesa na temelju etno tradicije. Zreliji i umjetnički sigurniji, ali društveno politički frustriraniji, definiranih stavova i potrebe za otvorenim protestom, Pavlić u Nema boljeg businessa od show businessa izgovara (preko Zrinke Cvitešić) gomile teksta i tu, na neki način manifestnu predstavu završava nastupom domaćih glazbenika iz Bednje. Sljedeći projekt Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće nadahnut je glazbom družine Cinkuši, emotivnom, izvornom a suvremenom i urbanom. I premda se možda ipak Pavlićev dosadašnji umjetnički vrhunac dogodio u susretu sa još jednom srodnom dušom, Matom Matišićem u Koncertu za zgubidana i dangubu u smislu koherentne, poetične, osobne a vrlo znakovite cjeline, novo djelo Etnounlimited ili suze i krv, praizvedeno 8. prosinca 2008. u Histrionskom domu, i povratak Cinkušima potvrđuju nastavak umjetničkih preokupacija, tematske i stilske opredijeljenosti.

    Nov je i vrlo aktualan motiv: niz zločina iz strasti tipa ubio nju pa sebe. Jer Zagreb je očito, nakon Domovinskoga rata postao neki drugi grad: iz automobila trešti novokomponirani, estradni, turbo folk, debele krunice se njišu na retrovizoru (da Bog ne zaboravi čuvati Hrvatsku…), a iz Crnih kronika teče krv. (Kako je definirao Rambo Amadeus: "turbo je sistem paljenja motora s unutarnjim izgaranjem, a folk je narod; dakle turbo folk je paljenje naroda…")
    Etnounlimited ili suze i krv, kor. Rajko Pavlić
    Predstava započinje u simboličnom i sveobuhvatnom tamnom sivilu, hitovima začudnih stihova, pjesmama strasti koje uz dovoljnu dozu alkohola oslobađaju osobe u krizi, dajući im pravo na gnjev i osvetu. I dok se na prve stihove još čuo veseli hihot u publici, pri trećem glazbenom primjeru patnje zbog neuzvraćene ljubavi već je nastala mučna tišina izdržavanja i nade da Pavlić ne ide na suvremenu praksu iscrpljivanja gledatelja. Laknulo je kad je na romantični uvod hita žanrovskog gurua Ostala si uvijek ista, na scenu mirno ušla nježna djevojka i stala. Nasuprot nje jednako mirno ulazi mladić. Gledaju se; on mirno podiže pištolj; žestok prasak; ona lagano, mirno pada; prasak; pada i on. I tako, tijekom popularne ljubavne pjesme, tri para odlaze na drugu stranu obale, onkraj hrvatskog neba.

    Slijedi dokumentarni film Irene Ščurić kao svojevrsna anketa provedena u Zagrebu povodom serije ubojstava iz strasti. Točan i duhovit, zapravo potvrđuje uznemirenost i izgubljenost građana, oblike osobnog bijega, ali i površnu lakoću življenja. To se ipak dešava nekom drugom…

    Etnounlimited ili suze i krv, kor. Rajko PavlićI nakon ova dva, na neki način uvodna dijela, bude se i dižu mrtvi. A kako je tamo? (U svakom slučaju ljepše, jer sviraju Cinkuši…) Što tragični ljubavnici, zločinci iz strasti i žrtve, poslije kažu jedan drugome? Što osjećaju eterična tijela dižući se iz ubijene životinje? Napet je taj trenutak dizanja i međusobnog osluškivanja i opet beskrajna repeticija poznate igre u dvoje: doticaja, guranja, zagrljaja, izmicanja, podrški, koju svaki par izvodi na svoj način. Nešto kao flešbek, stilizirano pojednostavljena priča shematiziranog, ograničenog odnosa, u nečemu nepopravljivo krivom. I dok su Kristina Bajza i Rajko Pavlić obostrano grubi i opori u pokretu, Tomislav Krstanović se perfidno poigrava s MartinomTomić, a Antonija Matković i Alen Gotal uspostavljaju naizgled harmoničnu igru u glamuroznom, šljokičastom duetu.

    Jedni se tuku, drugi se muče, a treći, lažni i sjajni, plešu sa zvijezdama. Svi završavaju jednako. Zemaljsku različitost skidaju za sebe i oblače jednako, čisto, odijelo – jednostavno domaće. Ono u što se Pavlić s ljubavlju i razumijevanjem povlači, gdje je najbolji, gdje osluškuje stare, u korake pretočene ritmove… čedna ljubaznost, udvaranje, ljubav, toplina zajednice, trenutak uhvaćene sreće pod snježnom bjelinom perja, i onda distanca, udaljavanje i konačna – samoća.

    Šteta što se završetak dogodi prebrzo, prenaglo… pa ostaje osjećaj kao da ste nešto bitno propustili; kao da je ostalo neispunjenog prostora, neupisanih gesta, i s ove i one strane neba, koje bi Pavlić mogao i znao ispuniti.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 12. prosinca 2008.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji