Plesna posveta Kubricku

Redrum sessions, kor. Ana Mrak i Darija Doždor

  • Redrum sessions, kor. Ana Mrak i Darija DoždorHrvatski koreografi u posljednje vrijeme često posežu za filmskom građom kao nadahnućem, bilo da je riječ o nekom filmu ili pak filmskom postupku koji se pokušava preslikati na koreografsku kompoziciju. Nensi Ukrainyzk i Sanja Tropp Früwald tek su neki od njih, dok je posljednja studiju o odnosu tijela u pokretu i objektiva kamere napravila Irma Omerzo. Često su tematska i kompozicijska nadahnuća ta koja autore odvode u drugom smjeru, bez drugačijeg ispitivanja filma kao medija, njegove prisutnosti u svakodnevici, načinu razmišljanja ili ponašanja, pa čak i onog koreografskog. Premda sam bila prisutna samo jedan dan, valja reći kako je simpozij Filmski modusi koreografije održan od 12. do 14. prosinca u Zagrebu (organizatori Centar za dramsku umjetnost i projekt East-Dance-Academy) dao osobito zanimljiv pogled na tu temu.

    Najnoviju filmom nadahnutu predstavu Redrum sessions autorski potpisuju Ana Mrak (Studio za suvremeni ples) i Darija Doždor (Zagrebački plesni ansambl), a nastala je u koprodukciji Studija za suvremeni ples i dance_lab collectiva, te je premijerno izvedena 11. prosinca u ZeKaeM-u. Autorice i izvođačice oživjele su na sceni kultno Kubrickovo Isijavanje, čiji su motivi početak, a rezultat su ideje iz filma realizirane u formi plesne izvedbe. Ti su motivi, čini se, poslužili kako bi se autorice bavile problemom koreografiranja, neprestanog usustavljivanja reda u tijelu i među tijelima, simetrije koja katkad odaje artificijelnost i nedostatak stvaralačkog duha, od kojega je patio i glavni lik filma. Kubrick je u Isijavanju simetrijom, podvostručenošću, odnosno efektom zrcala pokušao na simboličkoj razini stvoriti atmosferu neugode, ali i neprirodnosti i izgubljenosti u neznanju pomračena uma.
    Redrum sessions, kor. Ana Mrak i Darija Doždor
    Tako izvođačice tijekom cijele predstave neprestano teže ostati u stanju simetrije, zrcaljenja jedna druge, često djelujući kao jedno udvostručeno tijelo (poput Kubrickovih blizanki u filmu). Takva duga neprirodna pravilnost, potpomognuta filmskom glazbom, uspijeva prenijeti nelagodu na publiku, koja priželjkuje razvoj i njihovo razdvajanje. Položaj tijela izvođačica ponekad je i izvrnut, glava visi a trup stremi prema gore, ponovno na jednom tijelu ostvarivši zrcaljenje, obrnut red (i naslov Redrum preuzet je iz filma – riječ je to koju gledanu u zrcalu čitamo kao murder, ubojstvo). Čak je i životinjska maska, kao i u filmu, trenutak potpune dezorijentiranosti i nemoći. Svaki pokušaj odvajanja i prepuštanja kaosu kojim su i okružene (hrpa predmeta koja sa strane čeka da ih se poreda u neki smisleni sustav), rezultira ubrzo ponovnim simetričnim redom, demonstrirajući čin koreografskog stvaranja, balansiranja između nekontroliranog i kontroliranoga tijela.

    © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 17. prosinca 2008.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji