Na sceni, u tijelu, u memoriji

Suvremeni ples u Hrvatskoj u 2008.

• Iz niza predstava koje sam na domaćim pozornicama pratila u 2008. godini, izdvojit ću one koje zbog inovativnosti, izvedbene razine i produkcije sadrže potencijal za utjecaj na daljnji razvoj scene, kako u umjetničkom tako i na strukturalnom polju.
  
  Posljednju izvedbu u premijernom ciklusu sola Chew, autorice i izvođačice Selme Banich, gledala sam u maloj dvorani Teatra &TD. Kako nas je u publici sjedilo samo šestero, pitala sam se kako će mali broj gledatelja, gotovo privatna atmosfera, utjecati na izvedbu. Uz tutanj vlakova i zujanje radijatora, izvedba Selme Banich u svim je segmentima bila besprijekorna. U Chew autorica je uspjela spojiti svoju plesačku intuiciju, društvenu osviještenost i dosljedan izvedbeni eksperiment. Nadahnuta radom fotografkinje Cindy Sherman, na gotovo opresivno reduciran i repetativan pokret navlači slojeve citata, asocijacija i referenci, postavljajući pitanja autentičnosti i prisutnosti izvođača kao jedinog uporišta izvedbe.
  
  I am 1984 Barbare Matijević i Giuseppea Chica, sljedeći je solo koji je inovativnošću važan za plesnu scenu u 2008. Potpuno se odmaknuvši od pokreta, predstava funkcionira kao predavanje praćeno iscrtavanjem na bijelom panou. Barbara Matijević duhovito oslovljava mnoštvo referenci suvremenosti s fokusom na povijest masovnih medija i računalnu revoluciju, varljivost sjećanja te odnos fikcija/pseudo(auto)fakcija. Provokativnost predstave, osim u formi, leži u postavljanju oštrih pitanja o pojedincu u kontekstu društva koje sa svih strana zagušuje opstanak autentičnosti.
  
  U Plavom petku Andreje Gotovine, Roberte Milevoj i Ivana Blagajčevića, generacijska se pripadnost pretočila u dojmljivu i nepretencioznu predstavu. U intimističkoj emocionalnosti, otvorenosti forme i izravnom odnosu spram izvedbe, podsjetila me na Trafikovog Hodača ili Mi/Nous Irme Omerzo, kao prve hitove ili manifestne predstave jedne grupacije. Od izuzetne važnosti za uspjeh predstave (nagrađene na Tjednu suvremenog plesa, Platformi mladih koreografa i Međunarodnoj platformi koreografa u Almadi) produkcijski je angažman Istarskog narodnog kazališta iz Pule, a što je rezultiralo posebnom nagradom koju je tom kazalištu dodijelila Udruga plesnih umjetnika. Pulski se plesači u ovoj godini nameću kao nadolazeća scena na koju valja računati.
  
  Kratki Duet Maša Kolar i Zoran Marković izveli su kao gosti na Platformi mladih koreografa. Njihova virtuozna tijela, kakva inače gledamo unutar pozlaćenog okvira HNK-ova, u prostoru Tvornice donijela su zaista nešto – drugo. Idiom visoko stiliziranog luksuznog plesnog pokreta europskog mainstream plesa na našoj nezavisnoj sceni, iz poznatih razloga, potpuno je izostao. Duet je odlično koreografirana, snažna, duhovita i pomalo opora studija muško-ženskog odnosa, koja tjelesnu virtuoznost demonstrira kroz silinu plesa unutar žestokog i originalnog koreografskog rukopisa Maše Kolar. No, sama činjenica da je Maša Kolar nakon međunarodne karijere u Hrvatskoj, veliki je potencijal koji plesna zajednica treba maksimalno iskoristiti. Nagrada hrvatskog glumišta za najbolje izvedbe u predstavama Maraton i Život, dragi život, potvrđuju njezinu poziciju na našoj sceni.
  
  Arijadna na Naxosu (Ariadne auf Naxos) Marjane Krajač predstava je koja je izazvala najviše oprečnih mišljenja i angažiranih diskusija. Pitanje (de)konstrukcije ženskog lika unutar autorske metodologije, odnos prema popizmu i masovnim medijima, zatrpanost informacijama i njihova devalvacija, citatnost koreografskog materijala, zagušenost izvedbe znakovima i drugo čine predstavu kontroverzom godine.
  
  Dva produkcijski najsnažnija aktera na sceni – BADco i Zagrebački plesni ansambl, prisutniji su na međunarodnoj sceni, nego u Hrvatskoj. Međunarodni curriculum BADco.u 2008. uključuje 31 izvedbu u sedamnaest gradova i deset zemalja od kojih su samo Zagreb i Zadar domaći, a zagrebačka premijera njihove nove predstave 1 siromašan i jedna 0, praizvedene u Austriji, tek se očekuje. Predstava Ogoljeno/Stripped Zagrebačkog plesnog ansambla, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za najbolje plesno ostvarenje u cjelini, bilježi brojna gostovanja, a sudeći prema najavama u 2009. međunarodni interes za nju ne jenjava.
  
  Aktivnu sezonu imao je i riječki Trafik projektom kojim je obilježio deset godina rada koji uključuje premijeru Destinacije Trafik: Divljač, ambijentalnu izložbu Opus te publikaciju Mape. Treba podsjetiti da se u protekloj godini počelo ozbiljno raditi na osnivanju plesne akademije, da je krenula NOMAD Dance Academy te su ostvarene brojne radionice i projekti Eks-scene i CDU-a. Tu je i međunarodna konferencija Prostori plesa HIPP-a te Simpozij o djelu Milka Šparembleka HC ITI-ja, a od izdavačkih projekata knjiga Razvoj suvremenog plesa: Ana Maletić životopis Maje Đurinović, dobitnice strukovne nagrade Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske.
  
  Od inozemnih predstava, izdvojila bih dvije, obje u selekciji Tjedna suvremenog plesa. Random Dance Company svoju je Entity izvela tek iz trećeg pokušaja, nakon nestanka struje u HNK uzorkovane olujom i udarom groma. McGreogorova poetika totalne, hiperaktivne koreografije savršenih plesačkih tijela uz zadivljenost umjetnom inteligencijom, predstavlja krajnju dekadenciju bijelog, zapadnog suvremenog plesa. Kao takva je zadivljujuća, ali i iritantna. S druge strane na Tjednu suvremenog plesa, pojavila se haićanka Kettly Noël. Svojim je solom Errance, minimalnim produkcijskim i koreografskim sredstvima, na posuđenu glazbu i u rasparanoj potkošulji, pružila snažnu i dramatičnu izvedbu o poniženosti i bezglasnosti utvara s rubova postkolonijalnog svijeta.
  
  Sve te predstave koje žive po scenama u tijelima plesača i varljivoj memoriji gledatelja, na potpuno različite načine oslovljavaju široko polje suvremenosti te potvrđuju tezu plesne teoretičarke Laurence Louppe kako je ples "jedna od najreprezentativnijih integracijskih i ekspresivnih snaga današnje svijesti".
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 13. siječnja 2009.

Piše: