Portugalski baletni vrhunci

Intervju: Tomislav Petranović, baletan

  • Tomislav Petranović, foto Amir Sfair Filho Tomislav Petranović, danas solist Portugalskog nacionalnog baleta, jedan je od trojice najuspješnijih hrvatskih plesača u svijetu. Rođen je u Zagrebu 8. ožujka 1976. godine. Počeo je plesati kod Tihane Škrinjarić, a prvi javni nastup imao je u njezinoj koreografiji 1983. na šibenskom Festivalu djeteta, gdje je i vodio program sa Sandom Langerholz. Uočivši njegov talent Edita Cebalo, kod koje je Petranović plesao u školskoj grupi, uputila ga je u Školu za klasični balet u Zagrebu, gdje je bio zadnja generacija u klasi profesorice Tatjane Lucić Šarić. Privlačila ga je i gluma, pa je snimio veći broj reklama od kojih je neke režirao Antun Vrdoljak, koji ga je angažirao i na filmu Glembajevi u ulozi malog Leonea. U Zagrebu je završio osnovnu i srednju baletnu školu.

    Tijekom zadnje godine školovanja (1992) angažiran je u HNK u Zagrebu u kojem ostaje do 1994, kada odlazi u München na nastavak školovanja na baletnu akademiju Heinz Bosl Stiftung u klasu profesora Heinza Manniegela. U Münchenu je proveo deset mjeseci i usavršio pas de deux, a 1995, nakon položene audicije, postaje član Baleta Bečke državne opere.

    Tomislav Petranović kao Apolon u baletu APOLON MUZAGET Georgea Balanchinea, HNK u Zagrebu, 15. siječnja 2005., foto: Saša NovkovićDebi na pozornici Bečke opere uslijedio je za nekoliko mjeseci u Pas de quatre u Trnoružici, za koji je dobio odlične kritike. Nakon toga nizali su se mnogobrojni nastupi u raznim baletima, a s vremenom se povećavao broj važnijih uloga. Najvažnije su mu uloge u Beču: Princ u Pepeljugi, Orašaru i Trnoružici, Colas u Vragoljastoj djevojci, Béranger u Raymondi, Minotaurus u Spartacusu (vlastita kreacija), Mladi dečko u Manon, Zlatni idol u Bajaderi, Petite Mort Jiríja Kyliána, Orlando u Neuemeirevom Kako vam drago te glavna uloga u Temi i varijacijama i Čajkovski Pas de deuxu Georgea Balanchinea. Ugledni časopis Ballet International proglasio ga je 2000. godine najboljim mladim plesačem Austrije. U Beču je redovito nastupao u baletnom dijelu Novogodišnjih koncerata Bečke filharmonije te Opernog bala. Gostovao je u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Sjedinjenim Državama, Andori, Belgiji, Luksemburgu, Švicarskoj i Izraelu. U Berlinu je gostovao u kompaniji Marguerite Donlon u ulozi Hänsela u njezinoj originalnoj koreografiji Hänsel & Gretel, koju je plesao s Margaret Illman.

    Nakon odlaska Renata Zanelle s čela Baleta Bečke državne opere 2005, odlazi u Portugalski nacionalni balet, gdje ima status solista i od dolaska pleše glavne uloge u cjelokupnom baletnom repertoaru. Od 2003. gostuje u HNK u Zagrebu u Balanchineovom Čajkovski Pas de deuxu, kao Apolon u Apolon Muzaget, Romeo u Romeu i Juliji, u Koncertantnom duetu Renata Zanelle te u ulozi Stanleya Kowalskog na praizvedbi baleta Tramvaj zvan čežnja. U Hrvatskoj je posljednji put nastupio u srpnju 2005. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama, s ansamblom Baleta zagrebačkog HNK u baletu Tramvaj zvan čežnja.

    Tomislav Petranović kao Stanley Kowalsky na praizvedbi baleta Mladena Tarbuka i Dinka Bogdanića TRAMVAJ ZVAN ČEŽNJA, HNK u Zagrebu, 15. travnja 2005., foto: Saša Novković

    Zašto ste se nakon odlaska iz Beča odlučili upravo za Portugal?

    Imao sam nekoliko ponuda kada sam odlučio otići iz Beča, a među tri najprimamljivije bili su Kraljevski balet iz Birminghama, Basel Ballet meni jako dragog koreografa Richarda Wherlocka i Portugalski nacionalni balet. Odlučio sam se za Portugalski nacionalni balet i Lisabon, budući da su vrlo raznolik i kvalitetan repertoar kompanije, klima, ljepota i veličina grada činili neodoljivu kombinaciju.

    Koje su najzanimljivije uloge koje ste plesali od dolaska u Portugal?

    Odmah nakon dolaska plesao sam, prvi put, glavne uloge u baletima Don Quijote, Kazimir colours Maura Bigonzettija te se prvi put sreo s Nachom Duatom u jednom od njegovih najboljih baleta Por vos muero. Plesao sam i Kilianov Return to a strange land i Forsythov Vertiginous thrill of exactitude... To mi je kao umjetniku bilo jedno od najproduktivnijih razdoblja karijere.

    Tomislav Petranović u baletu Don Quijote, Portugalski nacionalni baletPo čemu je Portugalski nacionalni balet specifičan?

    Portugalski nacionalni balet kompanija je po programu, veličini, kvaliteti i ulozi u umjetničkom svijetu države, vrlo slična bečkoj. No, za razliku od bečke ili zagrebačke baletne kompanije ona pleše u svim velikim teatrima diljem Portugala. Dakle nema matičnu kuću, odnosno sve su joj državne kuće matične, ovisi kako na to gledate. Portugalski nacionalni balet kompanija je portugalskog Ministarstva kulture.

    Ove ste sezone u Lisabonu 24 puta plesali Princa u Orašaru. Kakva je to predstava režijski i koreografski?

    Riječ je o klasičnoj verziji Orašara, predstavi staroj dvadesetak godina, bliskoj Hoffmannovom predlošku. Koreografija je vrlo klasična, akademska, kao i ona zagrebačka Waczlawa Orlykowskog ili ona Vasilija Vainonena. Koreograf je Armando Jorge, osnivač kompanije koji je u prosincu 2008. za osnivanje Portugalskog nacionalnog baleta odlikovan ordenom portugalskog predsjednika za zasluge u kulturi.

    Koliko vam je važno plesati glavne uloge u baletima i kakav je osjećaj nakon njih plesati manje uloge?

    Glavne uloge plešem jako dugo, tako da kad plešem manju solo ulogu mogu biti opušteniji i više uživati, jer je odgovornost manja budući da ne nosim predstavu na leđima.

    Tomislav Petranović kao Stanley Kowalsky na praizvedbi baleta Mladena Tarbuka i Dinka Bogdanića TRAMVAJ ZVAN ČEŽNJA, HNK u Zagrebu na gostovanju na Dubrovačkim ljetnim igrama, srpanj 2005., foto: Damil KalogjeraOsjećate li nostagiju za Bečom i/ili Zagrebom?

    Ne nedostaju mi gradovi nego ljudi koji u njima žive. To vjerojatno dolazi sa godinama.

    Što smatrate najvećim uspjesima bečkog dijela svoje karijere?

    Najveći uspjesi bili su dostizanje statusa prvaka, vrha hijerarhijske ljestice u kompaniji, uvijek dobre kritike i izbor za plesača godine po mišljenju kritičara. Također mi je i dodjela državljanstva s mogućnošću zadržavanja hrvatskog u upola kraćem vremenu od uobičajenog zbog "posebnih zasluga za kulturu Republike Austrije" ostala lijepa uspomena. Time sam se pridružio, primjerice, Editi Gruberovoj, Rudolfu Nurejevu i Vladimiru Malakhovu.

    Dok ste plesali u Beču, imali ste i svoj fan klub. Da li on još postoji?

    Fan klub još postoji. Još dobivam pisma u kojima pišu da im nedostajem. Kada sam gostovao u Don Quijoteu u Ljubljani, dosta je Bečana organizirano doputovalo kako bi me gledali. Portugal im je ipak predaleko i put bi bio preskup.

    Tomislav Petranović u baletu Don Quijote, Portugalski nacionalni baletKoja su vam gostovanja ostala najsnažnije u sjećanju i po čemu?

    Jedno od najdojmljivijih gostovanja bilo je nedavno u Bangkoku kada je Portugalski nacionalni balet plesao za kraljevsku obitelj. Cijela ceremonija i običaji bili su vrlo spektakularni. Pamtim i mnoga druga, bez obzira je li riječ o solističkim gostovanjima u drugim kompanijama ili gala večerima, budući da se tako mogu sresti s prijateljima iz cijeloga svijeta.

    Kakvi su vam dojmovi s predstava u kojima ste plesali u HNK u Zagrebu od 2003. do 2005? Koje su vam bile najizazovnije, kakav je bio rad na njima?

    Razdoblje kada sam često gostovao u Zagrebu ostalo mi je u lijepom sjećanju. Plesati za zagrebačku publiku zbilja mi je vrlo poseban užitak jer se na takav odnos umjetnika i publike ne nalazi često.
    Najizazovnija je bila uloga Stanleya Kowalskog, budući da ju je Dinko Bogdanić oblikovao upravo za mene. Bio je užitak raditi na predstavi jer je Bogdanić jedan od onih koreografa koji cijene karakter plesača i njihovu kreativnost. Partnerice Ersiliu Nikpalj i Edinu Pličanić poznavao sam već dvadesetak godina, što je bilo od velike pomoći i stvorilo vrlo ugodnu atmosferu. I sama drama toliko je bogata da nije bilo nikakvih problema sa materijalom za koreografiju, kao niti s interpretacijom.

    Tomislav Petranović kao Stanley Kowalsky i Edina Pličanić kao Blanche u baletu Mladena Tarbuka i Dinka Bogdanića TRAMVAJ ZVAN ČEŽNJA, HNK u Zagrebu, 15. travnja 2005., foto: Saša Novković Kako vam leže posve različiti likovi Romea i Stanleya i koji vam je bliži?

    Likovi Romea i Stanleya prilično su različiti. Na to gledam kao »prvo sam bio Romeo, mlad, optimističan, romantičan, a nakon što me život išamarao postao sam Stanley«(smijeh). Mislim da mi je karakterno bliži Stanley, a Romeo izgledom i načinom plesanja.

    Prošle ste godine radili koreografije za juniorsku i seniorsku prvakinju Hrvatske u umjetničkom klizanju, Mirnu Librić i Petru Juri s kojima one idu na europska i svjetska natjecanja, a na skladbu Oči čornije, Borodinove Polovjecke plesove, Montijev Čardaš te Ciganski ples Pabla de Sarasatea. Kako je koreografirati za ples na ledu i jeste li i sami dobri u tome?

    Koreografirati i raditi za klizače nešto je što jako volim i čime sam se počeo davno baviti i posvetim se tome kad god nađem slobodnog vremena.
    Volim klizanje jer me fascinira tjelesnost umjetničkog klizanja, kao i kombinacija sportskog i umijetničkog koja ne postoji u baletu (osim na baletnim natjecanjima za mlade). Koreografirati za klizače mi je užitak, vjerojatno i stoga što sam uvijek želio dobro klizati, ali nisam imao vremena trenirati jer sam izabrao balet, a jedno i drugo zajedno, nažalost, ne ide.

    Tomislav Petranović u baletu Don Quijote, Portugalski nacionalni baletVolite li koreografirati i imate li drugih ponuda ili želja na tom planu?

    Dok traje aktivna plesačka karijera puno se pleše i gostuje, tako da ne ostaje vremena za mnogo toga drugog.

    Gostovali ste u Ljubljani, gdje balet vodi Jaš Otrin s kojim ste plesali i u Zagrebu?

    U Ljubljani sam gostovao nekoliko puta. Plesao sam u Don Quijoteu, Klavierkonzertu Uwea Scholtza i u još nekoliko predstava. U ljubljanskom Baletu od prvoga su me dana primili kao jednog od svojih, a u međuvremenu sam sklopio puno lijepih prijateljstva i uvijek mi je zadovoljstvo ponovno se tamo vratiti. Osobito stoga što sam tada blizu mame, sestre i brata.

    Kad ćemo vas opet vidjeti na sceni u Hrvatskoj? Jesi li vas zvali iz nekog od naša tri nacionalna baleta?

    Nisu, pa u Hrvatskoj u bliskoj i znanoj budućnosti neću plesati.

    Koliko traje vaš angažman u Lisabonu i kakvi su vam planovi za budućnost?

    U Lisabonu imam doživotni ugovor, što mi daje vrlo ugodan osjećaj sigurnosti. Što se tiče budućnosti – pokušavam živjeti u sadašnjosti.

    Biste li se voljeli jednog dana vratiti u Hrvatsku i ovdje raditi?

    Zadnjih nekoliko mjeseci razmišljam o mogućnosti povratka u Hrvatsku, ali za bilo kakve konkretne planove još je prerano.

    © Zlatko Vidačković, KULISA.eu 17. siječnja 2009.

    Tomislav Petranović i Mirna Sporiš u baletu ROMEO I JULIJA Sergeja Prokofjeva u koreografiji Dinka Bogdanić, HNK u Zagrebu, 24. svibnja 2005., foto: Saša Novković

Piše:

Zlatko
Vidačković

kritike i eseji