Plesna scena.hr

Pokret u osnovnim crtama

llinkt! plesni projekt: Skica za pokret, autorica i izvođačica Ljiljana Zagorac

• Llinkt! plesni projekt od početaka se opredijelio za istraživanje tema u kojima je ples u dijalogu s drugim umjetnostima, medijima, fenomenima i događajima, ali i izmješten iz ustaljenih načina i mjesta prezentacije. Rezultat su uvijek jedinstven doživljaji pokreta i plesa, obično nemoguć u standardnim scenskim izvedbama, u čemu im je bliska i autorica Irma Omerzo sa svojim radovima o plesu i fotografiji ili plesu i kameri. Zanimljivo je da i Llinkt! i Omerzo svoje projekte u posljednje vrijeme realiziraju pod okriljem Centra za kulturu Trešnjevka, koji svjesno ili nesvjesno postaje mjesto intermedijalnih plesnih istraživanja.
  
  Novi Llinkt!-ov projekt Skica za pokret, premijerno izveden 23. siječnja, nakon dulje stanke, novi je autorski rad stalne članice, koreografkinje, plesačice i glumice Ljiljane Zagorac, čija se autorska sola uvijek temelje na unutarnjim motivima kretanja. Skica za pokret scenski je esej koji se bavi zajedničkim izvedbenim elementima skice/krokija i plesa, osnažena koncentracijom i otvorenošću autorice i izvođačice. Suradnici na projektu su Mladen Vukić, Nikola Šimunić, Jadran Boban, Barbara Jugovac, Barbara Blasin i Zdenko Trandler.
  
  Što bi bila skica za pokret? U likovnoj se umjetnosti skica/kroki definira kao brzo načinjen crtež koji nije završeno djelo ili crtež izveden povlačenjem osnovnih crta ili pak brz način bilježenja ideje za kasniju uporabu. Općenito bi dakle skicirati nešto značilo nabaciti to u osnovnim crtama, pa kako to onda prenijeti na pokret? Prema Labanovoj teoriji, svaki je ljudski pokret vezan uz effort, što bi bio izvor ili unutarnji aspekt pokreta, pojednostavljeno rečeno, impuls za pokret, a realizira se kroz četiri različita aspekta: dio tijela koji pokreće, njegov smjer u prostoru, njegova brzina te stupanj mišićne energije upotrijebljen za izvršenje pokreta.
  
  Ljiljana Zagorac u 45-minutnoj izvedbi pokret rastače na spomenute aspekte, ispitujući raznolike realizacije impulsa za kretanje, bilo da uzima dio tijela podvrgavajući ga ostalim elementima, primjerice u kojim se smjerovima može kretati izbačena ruka, kakav je učinak s obzirom na brzinu ruke ili dinamiku izvršenog izbačaja. Vidimo tako niz isprekidanih i jednostavnih pokreta koji se kreću od raspona kratkih trzaja do premještanja položaja tijela u prostoru.
  
  Izvedba se sastoji od tri cjeline, od kojih u prvoj Ljiljana Zagorac samostalno skicira pokret, ponekad ulazeći u interakciju s likovnim skicama na dva komada najlona koje razmješta u prostoru ili aplicira na vlastito tijelo. U drugom se dijelu najlon zamjenjuje velika projekcija snimke isprekidanih cestovnih linija s kojima izvođačica komunicira istražujući kakve ravne linije može ostvariti tijelo. Treći je dio skica svjetlom, kada autorica u ruke uzima manji reflektor i isprobava što njime može osvijetliti na tijelu ili na stjenkama scene.
  
  Skice su svjedoci kreacije; neke poput Da Vincijevih ili Degasovih smatraju se i umjetničkim djelima za sebe. Skica za pokret zanimljiva je ne samo jer rasvjetljava obično nevidljivo područje plesne umjetnosti, simplificiran susret impulsa, energije i njihove tjelesne manifestacije, nego i zato jer ukazuje na svu kompleksnost tijela. Bilo bi još zanimljivije vidjeti takozvano završeno djelo (ako takvo što postoji u izvedbenim umjetnostima koje su uvijek na neki način žive), no na kraju nas Ljiljana Zagorac ostavlja samo sa zidovima gledališta osvijetljenima praznim projekcijama.
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 25. siječnja 2009.

Piše:

Jelena
Mihelčić