Nova plesna scena u Varaždinu

Intervju: Sanja Tropp Frühwald, koreografkinja i izvođačica

  • Sanja Tropp FrühwaldDani performansa u Varaždinu prvi puta su se proširili i na Dane suvremenog plesa. Program je obiman i zanimljiv, a imate i jednu premijeru. Čini mi se da je to značajan proboj za našu scenu, koja se teško decentralizira. Možete li, kao ključna osoba za taj pomak, pobliže opisati kako je do toga došlo.

    U Varaždinu se nakon više godina nastojanja otvorilo nekoliko procijepa koji su omogućili taj proboj i objeručke sam ih zgrabila. Dani hrvatskog performansa došli su do svog vrhunca, pa tako i do svojevrsnog zasićenja. U razgovorima sa začetnikom Dana performansa Ivanom Mesekom, rodila se ta ambiciozna zamisao o uvođenju suvremenog plesa u Dane performansa kao i novi format odvijanja festivala u četiri bloka kroz godinu. Taj moment segmentiranja festivala ili bolje rečeno kreiranje redovitih plesnih događanja u Varaždinu smatram izrazito važnim, jer na taj način dajemo suvremenom plesu i performansu u Varaždinu kontinuitet. Znači, ne zasićujemo publiku, još nenaviklu na tu vrst umjetničkog izraza, nego joj se nježno zavlačimo pod kožu.

    Također, voljela bih spomenuti i novu ravnateljicu HNK u Varaždinu Jasnu Jakovljević koja je vizionarski pristupila programskoj politici kazališta te otvorila vrata tog kazališta suvremenom plesu koprodukcijom predstave Tainted koja je trenutno na repertoaru HNK u Varaždinu. Dani performansa i suvremenog plesa ostvareni su u uskoj suradnji sa varaždinskim HNK, koje nas je podržalo s prostorne i tehničke strane.

    Osobno, to su već velike pobjede, budući na svemu spomenutome radim već dvije godine. Varaždin je grad u kojem sam odrasla i dobro ga poznajem, i ima odličan potencijal da dobro primi suvremeni ples, iako ništa vrijedno ne ide na brzaka… Krenuli smo i s edukativnim dijelom programa u sklopu Perform-d-ancea, a plan je da se nastavi redovito i van festivalskog formata. Odaziv na radionicu je nevjerojatan, imamo više od pedeset polaznika!

    Something to do with deathKakav je proces selekcije i tko vas financira?

    Krajem prošle godine objavili smo otvoreni javni poziv za umjetnike. Od prikupljenih materijala Ivan Mesek i ja odabrali smo radove. Proces selekcije imao je nekoliko faza, koje bih podijelila na onu idealnu, pa zatim i na onu realnu. Naravno, želje su uvijek ispred mogućnosti, pa su tako i završnom odabiru gostujućih radova kumovale naše financijske i tehničke mogućnosti…

    Puno sam razgovarala o odgovornosti selektora festivala s kolegama s hrvatske plesne scene, a također i s kolegama koji imaju iskustva iz Slovenije i iz Austrije. Mišljenja ljudi o pristupima toj problematici su, naravno, bila različita, pa tako i vrlo korisna u mojim promišljanjima. Na kraju sam odlučila povesti se za principom kvalitete ali i raznolikosti.

    Financirani smo od strane Grada, odnosno veći dio budžeta dolazi iz godišnjeg proračuna Galerijskog centra Varaždin, koji je i službeni organizator festivala. Također je tu i već spomenuti HNK u Varaždinu koji nas je podržao prostorom i tehnikom, a sponzorira nas i Turistička zajednica Grada Varaždina koja je prepoznala potencijal manifestacije.

    Jedna ste od diplomantica trenutačno vrlo popularne Salzburg Experimental Academy of Dance. Zašto ste se odlučili na plesno školovanje baš tamo, na koji način ta škola pristupa plesu i koje mogućnosti dalje otvara?

    Salzburg Experimental Academy of Dance nudi program obrazovanja koji je zbog individualističkog pristupa meni bio najzanimljiviji. Studira se koncentrirano i vrlo tjelesno, što mi je u trenutku odluke o odlasku na studij bilo važno, budući da sam bila gladna znanja o tijelu. Tamo sam našla i mnoge alate koji su me odvukli prema koreografiji i pedagogiji, a radna i kreativna atmosfera na SEAD-u bila je izazovna zaista do svih granica izdržljivosti. Učila sam od zanimljivih ljudi, a najviše od kolega studenata. Sistem te institucije vrlo je promjenjiv i studenti imaju prilike utjecati na tijek njegovog razvoja, što si SEAD kao privatna škola može priuštiti.

    Ljudi koji izađu iz SEAD-a bave se na kraju zaista različitim stvarima. To je ona pozitivna strana, rekla bih. Nema uniforme, a to otvara mnoge mogućnosti. Teško mi je sagledati hrvatske plesače koji su diplomirali na SEAD-u kao homogenu masu. Meni smo svi mi nekako različiti…
    Tainted
    Kao performerica krenuli ste iz žongliranja? Kako ste došli do plesa? U čemu je fascinacija?

    Još kao dijete dosta sam se bavila teatrom i plesom, koliko su mogućnosti u Varaždinu dopuštale. Pjevala sam u punk bendu Bad Justice, pisala sam, radila svoje male novine, a žongliranje je bilo samo jedan od vidova mog traženja. Akrobatski me pokret vratio tijelu, a i zaintrigiralo me istraživanje pokreta koji samo žongliranje prati, glazba s kojom sam radila, kontekst uličnog performansa... Tako su žonglerski rekviziti pomalo otpali iz cijele priče… Fascinacija plesom… trenutno sam prilično zaokupljena onim što je iza plesa, onim što me pokreće, no koliko god da to pinabauševski, a i sebično zvučalo, pokušavam u toj zaokupljenosti ostati ponizna i iskrena tome što me tjera da dignem ruku ili nogu u zrak. Lišeno dekoracija.

    Djelujete kao pedagog, autorica, izvođačica, aktivni ste i na NGO sceni, a živite između Austrije i Hrvatske. Gdje ste zapravo?

    To je pitanje na koje sam u zadnje vrijeme stvarno često odgovarala. Živim na relaciji Hrvatska – Austrija – Njemačka i u svakoj od tih zemalja postoji nekoliko različitih stvari kojima se bavim.

    Ove godine bit ću dosta u Hrvatskoj, dijelom zbog festivala u Varaždinu, a dijelom i zbog novog projekta na kojem krećem raditi sa Petrom Hrašćanec i Sašom Božićem. Tainted i Something to do with death imaju dosta gostovanja ove godine pa ću dosta putovati i zbog toga. Što se tiče Austrije, najzanimljiviji dio priče je Tanzbüro, platforma mladih autora koju smo formirali 2007. u Salzburgu i koja svake godine kreira različite moduse djelovanja pa ćemo krajem ove godine ići u neke novi istraživačke formate, a i u jednu vrstu postprodukcijskog oblika koji smo započeli prošle godine zvanim Markier dein revier – u Salzburgu se mlađi naraštaji također bore sa problemom zvanim izvedbeni prostor. Kao izvođač započela sam i suradnju sa međunarodnim izvedbenim kolektivom Pandora Pop na projektu Sorry! (stereo unplugged) koji koproducira Mousonturm Frankfurt, gdje ćemo imati i premijeru početkom svibnja.

    U posljednja dva rada koja smo vidjeli u Zagrebu, polazite od filma.

    Film, točnije postupci određenih filmskih redatelja (Sergio Leone u slučaju Something to do with death i David Lynch kod Tainted) zanimljivi su mi u smislu aplikacije na koreografske metode te ponekad u smislu citata ili još češće izvrnutih citata, aplikacije značenja. U mom koreografskom radu ključna je atmosfera koju stvaram, a Leone, Lynch i još neki filmski umjetnici čijim radovima sam se bavila ili ću se tek baviti, u tome su vrhunski majstori. Izazov mi je igrati se s momentima u kojima su preklapanja možda moguća, a samim time i frikcije neizbježne. Tematska obrada predstava također je različita od konkretnih filmskih predložaka koje sam upotrebljavala, u tom smislu polazim uvijek od izvođača samih i materijala kreiranih u studiju. Tek u zadnjim fazama procesa spajam to u cjelinu, Lynch je u rad na Taintedu došao tek nakon mjesec dana svakodnevnih proba. Prije toga, sam, naravno, dobro upoznala cijeli njegov opus. Ali, sve to ne bi imalo nikakva smisla da nisam u tim filmovima pronašla dio sebe ili dio ljudi koji su oko mene, odakle kao autor polazim.

    Gdje se vidite na hrvatskoj plesnoj sceni?

    Sjeverozapadno!

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 23. ožujka 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji