Plesna scena.hr

Most prema profesionalnoj sceni

Produkcija Škole suvremenog plesa Ane Maletić i Transpozicija Jasmine Zagrajski Vukelić u Kazalištu Trešnja

• Polugodišnja produkcija Škole suvremenog plesa Ane Maletić, održana u kazalištu Trešnja, uz poznatu formu niza kratkih koreografija, dopunjena je premijerom plesnog projekta Transpozicija. U prvom dijelu produkcije, prikazima predmeta Ples-Laban, Ritmika i Suvremene plesne tehnike, mlade plesačice Škole Ane Maletić pokazale su izuzetnu preciznost izvedbe kao i uravnotežen odnos pedagogije, plesačkog drila i vlastitog kreativnog inputa. Transpozicija, kao drugi dio večeri, zanimljiv je i vrijedan pažnje iz nekoliko vizura.
  
  Projekt je nastao iz potrebe i želje da grupa od osmero prošlogodišnjih diplomaca nastavi sa zajedničkim radom i da, pod vodstvom koreografkinje i pedagoginje škole Jasmine Zagrajski Vukelić, produbi znanja dobivena školovanjem. Ishodište tridesetak minuta duge Transpozicije analiza je božanstava grčkog Olimpa, odnosno prevođenje arhetipova na osobnu razinu kroz psihološke karakteristike, a potom korištenjem Labanovih načela u pokret i na kraju u predstavu. Tako svatko od plesača razvija svoj, vrlo osoban i dosljedan plesački i izvođački materijal. Transpozicija se doima kao neobična cjelina, sakupljena od niza fragmenata, povezanih specifičnom, prilično zahtjevnom atmosferom nošenom glazbom Roberta Morana.
  
  Iako možda na štetu samog projekta, Transpozicija je prikazana kao drugi dio školske produkcije. Na štetu stoga što bi, da je izvedena u kontekstu profesionalne scene, doživjela drugačije gledanje i doprla do druge publike od one koja prati školsku produkciju. S druge strane, ovako prezentirana, kao nastavak, svojevrsni post festum školovanja, daje izuzetno zanimljivu informaciju o dometima same škole. Naime plesači, duhovito samonazvani 5 c razred, demonstrirali su zavidno plesačko i izvođačko umijeće, kao i veliku ozbiljnost u pristupu izvedbi, a time i procesu stvaranja. Poimence, Anja Đurinović, Irena Jurec, Natalija Krakić, Leonardo Krakić, Sara Piljek, Andrea Pofuk, Monika Posilović, Martina Radošević kao izvođači potpuno su različiti, i to ne samo u plesnoj izvedbi, nego i u načinima pristupa pokretu/plesu, što treba istaknuti kao uspjeh pedagoškog pristupa Škole, kao i rada koreografkinje. Odnosno, barem iz ove generacije vidljivo je da Škola odgaja plesače s osobnošću i vlastitim mišljenjem.
  
  Postoji još jedna važnost Transpozicije, a to je u pružanju kontinuiteta rada diplomcima, koji inače, nakon osam godina intenzivnog i kvalitetnog školovanja ostaju prepušteni samima sebi. To je i korak prema novom, a čini mi se nužnom omladinskom ili studentskom ansamblu, čije bi se predstave obraćale upravo takvoj, mladoj publici; sjetimo se i odličnih projekata Urbani balet Marthe Carter i B-boys & B-girls Roberta Hyltona, s učenicima škole. Takav projekt, uz minimalnu podršku, mogao bi služiti kao most između škole i profesije te sustavno dopirati do nove publike.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 25. ožujka 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila