Veliki Brat zvan mobitel
093/90-60-90, autorica Katarina Đurđević
-
Angažirana, direktna i duhovita Katarina Đurđević i dalje ustraje na prepoznatljivoj i vrlo autentičnoj autorskoj poetici. Izvan ili između mainstream (doduše danas vrlo rijetke ali još uvijek živuće kategorije suvremenog plesa) produkcija i čvrsto etablirane alternative ona stvara osoban, duhovit, autoironičan, živ, komunikativan, jednostavan ali ne i banalan teatar.
Nakon predstava Gdje mi je nestao pupak? (sola u kojem je autorica već vrlo uspješno surađivala sa Tamarom Curić) i Mekoslon, 093/ 90-60-90 ponovno je osobno iskustvo žene (duhovito naznačeno idealnim mjerama kamufliranim u telefonski broj): istovremeno majke i plesne umjetnice, ali je ovaj put naglasak na histeričnom pritisku suvremenog tempa življenja čije je oličenje - mobitel.
Prvi dio predstave jest video-film Igora Pauške i Katarine Đurđević, čija je protagonistica, ujedno izražajna i izrađena plesačica drugog dijela, Tamara Curić. Kamera prati Tamaru u svakodnevnim situacijama u koje se grubo i nesmiljeno ugurao mobitel - od tržnice i kuhanja (što zahtijeva tjelesnu spretnost održavanja aparata na uhu ramenom) do paradoksa romantične večere za dvoje i četiri mobitela (ekonomičnije je imati po dva broja). Čarobni predmet koji je približio ljude, omogućio vezu i održavanje bliskosti i na daljinu, postaje simbol Velikog Brata, nešto svuda prisutno, vazda budno, što ne pušta na miru, upravo vabi i udaljava ljude bez obzira na tjelesnu blizinu. Film završava očajničkim bijegom i ubrzanim tempom, bacanjem mobitela u jezero i pokušajem smirenja na mirnoj, pustoj plaži, što otvara prostor drugom, posve suprotnom dijelu predstave, nježne, poetične stvarnosti, tjelesne i duhovne prisutnosti na sceni u izazvanom, iz mraka izdvojenom komadiću svjetla. Naime, scenu (autori također Pauška i Đorđević) – skučeni prostor u koji se upisuje pokretna plastika Curićeve, čini podij podijeljen na kvadrate koji na dodir, korak, postaju izvor svjetla, i tako prodirući u tamu odozdo, kroz plesačicu u istraživačkom, zanesenom opetovanju pokreta, meko sjenčaju tijelo.
I onda nagli, iznenađujući, pomirljivi, topli obrat. Čaroliju posvećenosti plesu prekida – mobitel, ali po snimci dječjeg glasa jasno je da netko zove mamu. I da u tom trenutku nikakva proba niti posao nisu važniji od telefonskog poziva.
(I kako bismo onda živjeli bez mobitela?)
© Maja Đurinović, KULISA.eu, 24. svibnja 2008.
Piše:
Đurinović