S plesom između ljubavi i mržnje

Intervju: Irma Omerzo, plesačica i koreografkinja

  • Irma Omerzo, foto: Jasenko RasolIrma Omerzo istaknuto je ime hrvatske nezavisne plesne scene. Koreografski kontinuirano djeluje od 2000, kada je postigla zapažene međunarodne uspjehe predstavom Mi-Nous. Otad svakom predstavom ulazi u novo istraživanje, kako tematsko tako i umjetničko. Izuzetno je cijenjen pedagog, a radi kao autorica plesnih filmova.

    Prateći tvoj rad od Mi-Nous, preko Meni ti to nije baš, Odijelo ne čini čovjeka, Kratkih programa i Vizite, nameće se pitanje forme. Naime, forma tih radova uvijek izlazi iz okvira plesne predstave i prelazi u druge medije, i to na eksperimentalan način. Bi li se svrstala u onu grupu koreografa koji smatraju da ples nije dovoljan?

    Da, ponekad je to problem. Čini mi se da s plesom imam odnos ljubavi i mržnje, i stalno pokušavam ulaziti u sljedeći projekt s novim izazovom. Što se tiče miješanja medija, ples mi nije dovoljan ukoliko se ne želim baviti isključivo apstraktnom plesnom formom kroz koju se ne mogu izraziti onako kako bih željela. Tako posežem za drugim scenskim formama, kako bih pojasnila neke stvari. Smatram da plesne predstave trebaju doticati i ljude koji nisu plesno educirani.

    Znači, važna ti je izravna komunikativnost?

    Da, važna mi je. Čini mi se da predstava bez publike nije predstava. Svaka umjetnost mora u nekom segmentu imati nešto za što se veže običan čovjek. Meni je to vrijednost bilo kojeg umjetničkog projekta.

    Zagrebački plesni ansambl (u suradnji s GK Trešnja): Meni ti to nije baš, kore. Irma OmerzoSmatraš da je ples hermetičan i nekomunikativan kao takav ili ples koji ti radiš ne pripada u te kategorije?

    Ples koji me zanima pripada i u te kategorije, iako ne isključivo. U Trisolistice, primjerice, u potpunosti sam se bavila čistim pokretom, samim plesom i njegovom intrigantnosti. No nakon takvog projekta imam potrebu krenuti u drugi ekstrem s vrlo konkretnom temom. U Viziti to je ljudsko tijelo gdje je ples samo jedan od segmenata koji čine predstave.

    Čini mi se da tvoj koreografski postupak polazi iz velikog poštovanja prema izvođačima i da na neki način montiraš njihove improvizacije.

    Nemam recepta, ali u svakom projektu u kojemu se pleše polazim od interpreta ili izvođača. U proces ulazim s prvotnom idejom ili pripremim probu tako da donesem neki sistem pokreta za koji smatram da odgovora određenoj osobi. U Trisolistice pokret je potpuno napisan. Kako smo kasnije snimali film, bilo je važno da je koreografija precizna. Na taj je način moguće raditi na najsitnijim detaljima, ali nakon nekog vremena izgubi se životnost, živost izvedbe, što mi smeta.

    Ne čini ti se da izvođači imaju kapacitet prolaziti kroz materijal svaki put s novom svježinom?

    Imaju, ali to se počne dešavati kada se predstava izvede dvadeset puta pa se izvođači zaista počnu igrati s materijalom. A to je u našim uvjetima rijetko. Ovako mi se čini da se izvedba počne fiksirati, odnosno sklerozirati. Volim u interpretu vidjeti da reagira spontano i da nema prostora razmišljati o nečem drugom. I zato mi se čini da su neke kombinacije između pisanog materijala i improvizacija dobre za tu živu kvalitetu koja me zanima.

    Što točno misliš pod pisanim materijalom?

    Prevodim s francuskog koreo-grafija, pisanje pokreta. Fiksirani materijal pokreta.

    plakat za predstavu Odijelo ne čini čovjeka, kor. Irma Omerzo, foto: dizajn.hrU Trisolistice, upravo zato što je pokret bio toliko precizan i izrađen a opet apstraktan, dogodilo se da je prebacio vlastito ne značenje i otvorio novu razinu komunikativnosti. I dalje smatram da ples i takav, apstraktan i sam po sebi može biti otvoren i komunicirati.

    Istina je. Ali to je neka druga razina koja mi se čini zamkovita. Htjela bih svakako izbjeći situaciju lijepog plesanja. Meni je ples i kad je ružan i kad je antiples, vrlo privlačan.

    Mislim da tu zamku izbjegavaš specifičnim slijedom pokreta koji je zapravo alogičan i time u startu ispada iz kategorije lijepo plesanje.

    Ono što nazivaš logičnim pokretom zapravo su klišeji ili sheme kroz koje tijelo ima naviku prolaziti ili je naučilo raditi na treningu. Na probama uvijek iznova tražim novi materijal, inzistiram da se i izvođač i ja nalazimo na pola puta nečega što nismo nikad radili. Na takav način i izvođaču je izazovno i zanimljivo raditi, a to je proces koji ga obogaćuje i za budući rad. Često sam se pitala o potpisivanju koreografije, jer je pokret njihov, ali ja toliko interveniram da je autorstvo negdje između. Rad s interpretom nešto je najvrjednije i najvažnije unutar samog procesa. Čini mi se da ako izvođači sami pronađu nešto njihovo, dakle kada je ta koreografija i osobna, u trenutku kada stanu pred publiku točno znaju o čemu govore, a to mi je iznimno bitno. Budući da očekujem da izvođači ulože energiju i istupe za moj projekt, osjećam da im moram dati plesno oruđe kojim će znati precizno baratati na sceni. Zato mi je i jako teško zamijeniti izvođača tijekom nekog projekta. Čak mi se čini da se, kada obnavljamo predstavu nakon nekog vremena, plesači promijene i više se ne možemo vratiti na ono što je bilo.

    S jedne strane brine te izravna komunikativnost, a s druge imaš otpor prema prepoznatljivoj estetici koja omogućava komunikativnost…

    Pa da, zato i kažem da sam između ljubavi i mržnje s plesom…(smijeh).

    Vizita, koreografkinja i autorica Irma Omerzo, © foto: Jasenko RasolVizita je produkcijski tvoja najzahtjevnija predstava.

    Na žalost, u plesu imamo tako skromne produkcije. Više ne znam na koji način bih doskočila želji da nešto dobro izgleda a da se ne vidi da je siromašno, pa smišljam projekte bez rasvjete, kostima ili tako nešto. Vizita je moja najveća produkcija isključivo stoga što je to produkcija &TD-a, a ne moga MARMOT-a. Scenografkinja Lara Badurina napravila je velik posao s instalacijom od spužve i najlona.

    Taj prostor zaista izgleda odlično, kao i cirkulacija publike kroz predstavu. No u Viziti sam imala problem jačine te instalacije u odnosu na koreografiju. Tvoj pokret je izuzetno fin, krhak, a scenografija je, bez obzira koliko je prozračna u boji i materijalu, kao umjetnička tvrdnja vrlo snažna. Tu kao da je došlo do trenja.

    S obzirom da su u Viziti jednako važni segmenti predstave uz ples, prostorna odnosno scenografska instalacija, tekst, pa i interakcija publike i prostora, svatko od gledatelja reagira s obzirom na vlastite afinitete. Pokušavam publici dati nekoliko paralela za koje se mogu uhvatiti. Apstraktno i konkretno, suhoparno i poetično, doslovno i skriveno... Čini mi se da se u spajanju tih nespojivih kvaliteta javlja autorski izazov.

    Svojim projektima, znači, prilaziš ne samo kao razvijanju teme nego i kao neprekidnom propitivanju umjetničke forme plesnih predstava kao takvih.

    I jedno i drugo. Uvijek unutar teme kojom se bavim pokušavam naći još poneki zavoj kojim bih mogla zakomplicirati stvar. Smeta mi kada vidim da ljudi rade po nekoj recepturi, po nekoj formuli dok se ona ne potroši.

    Radije ćeš ući u rizik za grešku nego ići na sigurno i ponavljati se?

    Ako se ponavljam, to mi nije nikakav izazov. A nešto što se čini greškom, premda je to u kreativnom procesu relativan pojam, može postati bitan moment za neki budući rad. Kao etapa kroz koju sam morala proći, jer neka dobra rješenja komplicirana su i ne nalaze se samo tako.

    Irma Omerzo, Kratki program br.3, TrisolisticeOba tvoja filma, U našem gradu i Trisolistice, kreću od tvoje koreografije i ideje, a radiš u suradnji s filmskim redateljem i snimateljem. Oba naslova bave se zapravo urbanim prostorom, plesom na ulici, samo s drugačijim estetskim i društvenim nabojem.

    Da, čini mi se dobrom kontradikcijom staviti ples u kontekst u kojem postaje eksces. S druge strane, to je najjednostavnije i ne treba iznajmljivati studio i rasvjetu … opet sam došla na financije (smijeh). U našem gradu je nastao kao nastavak rada na predstavi Meni ti to nije baš u kojem smo se bavili predrasudama. Neke stvari iz predstave toliko su me dojmile da sam zaključila da ih treba dalje razvijati. Tako smo došli do filma.

    Trisolistice je neobičan film rađen fotoaparatom.

    To je zapravo treći i završni projekt serije Kratki programi u kojem se bavim koreografijom i medijem filma. Razgovarajući s redateljem (Goran Rukavina) i snimateljem (Jasenko Rasol) o vremenu koje je potpuno različito u živoj izvedbi i na filmu, došli smo do zaključka kako bi bilo zanimljivo napraviti još jedan preskok s obzirom na vrijeme, pa smo napravili cijeli film fotoaparatom. Uvijek mi se čini da snimka pojede ono što u plesu najviše volim, a to je njegova živost, te mi se činilo zanimljivim još ga više ukrotiti fotografijom i vidjeti što će od njega ostati.

    Usporedimo li U našem gradu i Trisolistice te Meni ti to nije baš i Vizitu, izgleda da si zamijenila otvorenu kritiku s nekom vrstom estetskog ili znanstvenog istraživanja. Prisjećam se tvojeg performansa u Gliptoteci… Jesi li odustala od izravne društvene kritike?

    Ne, upravo radim projekt Sve za 10 kuna. To je produkcija MARMOT-a za koji je cjelokupni traženi budžet 207 kuna jer je projekt tako složen da svaka stavka košta deset kuna. Scenografija, honorari, kostimi, sve je po 10 kuna. Odlučila sam svoju gorčinu zbog potpunog i sramotnog podcjenjivanja plesne umjetnosti u Hrvatskoj tim projektom pretočiti u javni komentar.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 20. lipnja 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji