Kada odlučiš prijeći granice poznatoga

Intervju: Maja Drobac, plesačica i koreografkinja

  • Maja DrobacMaju Drobac otkrila sam prije dvije godine kad je izašla s premijerom Vjeverice na juriš, prvim samostalnim autorskim projektom u kojem je nastupila i kao plesačica. Iznimna scenska osobnost u kontekstu suvremene hrvatske plesne scene iznenadila nas je svježinom nastupa, duhovitom igrom te poezijom i poetikom pokreta. Tom je prigodom za časopis Kretanja (br. 7/8) u dijelu predviđenom za autorsku introspekciju priredila tekst vezan uz stvaranje predstave, koji je i polazište ovog razgovora. Treba znati da je Maja Drobac nakon silnih godina Škole suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu (koju nije završila jer je usred zadnje godine otišla u Nizozemsku), završila plesnu akademiju (Theaterschool) u Amsterdamu, da bi potom otišla u Indiju na studij klasičnog Indijskog plesa. Bharatanatyam recital koji je Drobac izvela 3. lipnja u Galeriji Kranjčar, bio je impresivan u precizno izvedenoj i čvrstoj formi. Ali i silno dalek i, čini mi se, zapravo nerazumljiv u svom pažljivom i zanesenom ritualu prepričavanja mitova.

    Pisala si o "čežnji za drugim mjestima u nama". Citiram odlomak: “Što se dogodi kada iznenada napustimo svoje okruženje i nađemo se u potpuno novom? Napuštajući poznati prostor, napuštamo li i sami sebe? Ili tek tada postajemo slobodni i otvoreni spram novog i neočekivanog?" Što ti je značila Akademija u Amsterdamu, što te uputilo prema Indiji, i što tebi predstavlja Indija, mitologija i religija koji su zapravo u najužoj vezi s klasičnim plesom kao što je bharatanatyam?

    Amsterdam je za mene značio ispunjenje svih snova. Iako je najteže bilo prihvatiti da je svako ispunjenje snova, samo još jedan san manje. I da je jako teško živjeti s očekivanjima.

    Prije Amsterdama mislila sam da je ples jako daleko i nedostižno, a u Amsterdamu sam shvatila da je sve jako blizu i ostvarivo... uz malo vjere, potpore i hrabrosti. Trebale su mi pune dvije godine da naučim živjeti sa razočaranjem i shvatim da dok ne dokučim što zaista želim u životu, moram biti sama sebi jasna u onome sto ne želim u životu.

    Posljednje dvije godine školovanja bile su prekrasne. Radila sam samo ono sto sam željela i lagano prestajala plesati, a započinjala disati i živjeti svaki pokret kojeg je moje tijelo proizvelo.

    Bharatanatyam recital (fotografija s pozivnicena izvedbu u Galeriji Kranjčar 3. lipnja 2009.)U Indiju sam došla jer je to bila jedina zemlja na svijetu gdje nikada nisam željela otići. Moj san je bio Kina, ali sam u posljednjem trenutku ipak odlučila ne ostvariti taj san. Napustila sam sve poznato na godinu dana i otišla na jedino mjesto na svijetu o kojem nisam znala apsolutno ništa. Bharatanatyam sam odabrala jer je bio jedini ples za kojeg nikada nisam čula, nisam mogla niti zapamtiti kako se zove niti sam mogla shvatiti otkud mu inicijacija za pokret. Kada su mi u gurukulamu pokazali svih sedam vrsta klasičnih indijskih plesova, Bharatanatyam je bio jedini s kojim se apsolutno nisam mogla poistovjetiti i za kojeg sam znala da ga ne mogu niti slijepo kopirati. Sve druge forme činile su se lakše, izvedive, logičnije... U tom trenutku, Bharatanatyam i Indija bili su ulaznice za novi život, novi udah, novo sve. I ništa što me činilo prije, nije me moglo učiniti ovdje.

    Nakon gotovo godinu dana u Indiji, gledajući Bharatanatyam recital s triju najboljih djevojaka u školi, shvatila sam da želim plesati s njima. Kako volim... i kako jesam. Ne znam tko sam i postojim li u nekoliko života, ali vidim svaki pokret koji zraci iz njihovih očiju, svaku emociju izraženu njihovim prstima, čujem svaki otkucaj orisan njihovim tabanima... što više sam živjela Indiju, to sam je više voljela. I shvaćala da su mitologija i religija samo povijest i način života u tom kraju svijeta, i kako gospodin B. J. Sundaram kaže: "Bog je jedan. Indijska mitologija samo ima više formi kroz koje je taj Jedan prikazan. A svaka forma smo mi sami."

    Bilo je teško naći razlog za pokloniti se pred nečijim nogama svako jutro prije početka nastave, poštovati nekoga toliko jako da si spreman slijediti ga na kraj svijeta... ali znanje je odista takvo. Obgrli te tek kada se zaputiš za njim na kraj svijeta. Geografski, misleno, osjećajno... Kada odlučiš prijeći sve granice poznatoga, sjetiš se da je i beba sposobna plutati u vodi dok ju ne opterete lažnim iskustvom. Tako valjda i ja. Tek kada mi niti jedno sjećanje ili iskustvo nije moglo pomoći u preživljavanju Indije, dobila sam novi život koji je bio u stanju prihvaćati bez osuda.

    Vjeverice na juriš, kor. Maja DrobacKao autorica koristiš i kombiniraš tradicije zapadnjačkog suvremenog i indijskog klasičnog plesa. Za naš ukus, riječ je o originalnom i zanimljivom spoju. Što bi rekli tvoji učitelji u Indiji?

    Puno duže plešem suvremeni ples, odnosno puno duže pripadam Zapadu nego Indiji. Ne bih rekla da miješam zapadnjački suvremeni ples sa indijskim klasičnim, rekla bih da živim sve ono što je dio mene ikada bilo ili će tek biti.

    Moji gurui u Indiji jako su tradicionalno orijentirani, premda su svojedobno slovili kao rušitelji tradicije i svega poznatoga u Bharatanatyamu i Karnatik glazbi. No, moja profesorica Bharatanatyama još uvijek ne priznaje niti jednu formu pokreta koja nije Bharatanatyam ili klasični balet, iako se trudi poštovati ih, a moj profesor mrudangama smatra da je istinska glazba samo ona koja potječe izravno iz ruku bogova (s obzirom da su bogovi u Indiji svirali, pjevali i plesali). On smatra da se ne smiju miješati instrumenti klasične karnatik glazbe s bilo kojim drugima, i da se svako treba držati svoje grane umjetnosti.

    S druge strane taj isti profesor prihvatio je mene kao jedinu djevojku od svojih deset studenata koja dolazi s druge strane svijeta i nosi sasvim drugu kulturu.

    On je bio taj koji mi je pronašao prvu učiteljicu Kanada jezika, koji me uvijek dočekivao s osmijehom iako sam govorila i ponašala se potpuno drugačije od svih drugih studenata i uvijek je pitao za mišljenje iako je znao da je moje mišljenje potpuno drugačije od njegova. Moja profesorica Bharatanatyama uvijek je ljuta i uvijek nađe razlog da me obeshrabri, ali je ipak pristala poslati moje potpuno atipične pozivnice za prvi solo Bharatanatyam recital, dopustila mi je da plešem najprije u kostimu suknji a tek onda u kostimu hlača, iako po pravilu treba biti obrnuto, dopustila mi je napraviti kostim koji nije tradicionalno šivan za Bharatanayam.... i dopustila mi je da u njezinom studiju vježbam svoje akrobacije iako je to nešto što ona ne priznaje niti će ikada željeti shvatiti.

    Uz sve prodike i ružne riječi koje sam od nje čula, pozvala me da održim predavanje rame uz rame s doktorom Nacionalne Kriket lige u Indiji, Dr. Jayaprakashem o anatomiji pokreta, i iako se ne slaže s većinom onoga što imam za reći, uvijek me pita što mislim o umjetnosti i plesu.

    Sumnjam da ću ikada biti u stanju razumjeti što moji profesori misle o mome životu i stvaralaštvu, ali osjećam da uz sve negodovanje i mrke poglede, ipak odišu velikim poštovanjem i apsolutnom potporom, možda čak i vjerovanjem u to što radim.

    Jer unatoč činjenici da pripadam Zapadu dulje no Istoku, i niti jednog se životnog saznanja ne želim odreći, u mogućnosti sam izvesti svaku naučenu formu u njenom potpuno čistom stilu sa svim saznanjem kojeg sam o toj formi stekla, pa me možda i zbog toga ipak u dubini duše ne smatraju lažnom i iskrivljenom.
    Sudio za suvremeni ples (u koprodukciji sa Scenom Gorica): Duh (sklon promijeni), autorica Maja Drobac
    Studio za suvremeni ples 10. lipnja na Sceni Gorica premijerno je izveo tvoju predstavu Duh (sklon promijeni). Je li to prvi put da dolaziš kao gostujući koreograf u profesionalni ansambl? Kakav je bio tijek rada i što je u njemu novo, pozitivno i/ili negativno za tebe kao autoricu projekta?

    Suradnja sa Studijem za suvremeni ples moje je prvo gostovanje kao koreografa u profesionalnom plesnom ansamblu. Radila sam u Indiji sa YLDC kompanijom, plesačima klasičnog baleta i koreografirala za njih, ali to je bila plesna minijatura, rađena na sasvim drugačiji način.

    Sa Studijem je bilo prekrasno stvarati. I sama činjenica da postoji raspored i jedan studio u kojem se radi od početka do kraja projekta te da je netko drugi odgovoran za sve ono što inače uvijek radim sama – sve su te činjenica bile i pozitivne i negativne. Pozitivne u smislu da sam se mogla opustiti od svih problema nevezanih za usko plesno stvaralaštvo unutar studija, a negativno zbog činjenice da je sve ipak samo na određeno vrijeme, i da sam kada završim projekt sa Studijem opet potpuno sama. Mislim da je uvijek izazov raditi sa različitim ljudima i otkrivati se međusobno tijekom procesa. Svi smo različiti, i trudila sam se svakome dati priliku pronaći ono nešto o sebi što bi možda želio izraziti. Jesam li uspjela ili nisam? Nadam se da jesam. U ovom ili nekom drugom kontekstu. Ali sigurna sam da su oni meni (svi zajedno, ali i pojedinačno) pružili jako puno, i da sam jako puno naučila o sebi tijekom tog procesa.

    Ponekad sam se osjećala kao da smo putnici na istom brodu koji neće pristati prije određenog datuma i osuđeni smo jedni na druge za sve vrijeme između. I prekrasno je spoznati da ipak svi mi kao ljudi posjedujemo zajednički jezik koji se na trenutke čini nerazumljiv, ali uvijek nađemo načina sporazumjeti se – samo ako smo dovoljno otvoreni jedni prema drugima, a mislim da Studijevci zaista jesu bili otvoreni prema meni i mojim idejama.

    U programu ovogodišnjih Goričkih večeri najavljena je još jedna tvoja premijera, solo Vipassana. Čitam u najavi da je riječ iz sanskrita, da znači vidjeti stvari kakvima one uistinu jesu, i da je to ujedno i Buddhina tehnika meditacije. Ono što me uznemirilo jest tvoja izjava da je to možda zbogom Hrvatskoj, možda plesu.? Znam da si se bavila fotografijom. Zanima te pisanje. Ali, možeš li zamisliti život bez plesa? Jednom si napisala da je život za tebe jedna velika koreografija. "Improvizirana, ali potpuno izbalansirana u vremenu i prostoru." Osjećaš li još uvijek taj balans? Ili je možda umjetnost i stvaralaštvo pokušaj uspostavljanja (životnog) balansa?

    Mogu zamisliti život bez plesa, mislim da ga čak i živim. Ono što ne mogu zamisliti jest život bez pokreta.

    Nakratko te prekidam, ali cijelo vrijeme odbijaš ples i kažeš pokret. U čemu je razlika? Naime, kad kažem ples ne mislim ni na kakve obrasce i tehniku, nego na umjetnost pokreta – kao što je glazba umjetnost zvuka, a književnost riječi. A to nema ograničenja.

    Za mene je ples exaggerated walk. Pokret je sve. Bez njega ništa ne postoji. Ples još uvijek ocrtava granice, premda se slažem s vama, ne bi smio. Svijet u stalnoj mijeni. Sjećam se dana kada me prijatelj napustio na pustom otoku i ostala sam potpuno sama u džungli, ne znajući što bih sama sa sobom i divljinom koja me okružuje. Nakon što je i strah zamro u meni, nije preostalo ništa nego prepustiti se.

    Provela sam dan sjedeći na zemlji ispod banyan drveta i promatrajući prirodu kako živi ispred mene. Uokolo mene, iznad i ispod mene, a najviše u meni. Sve je bilo savršeno oživljeno. Ni jedna životinja nije se sudarila sa drugom, ni jedna zmija koja je puzala pokraj mene nije me napala, ni jedna grančica koja je pala s drveta nije me ozlijedila. Čak me se ni divlji slon koji je onuda prošao (valjda potomak svega onoga što su ljudi nekoć dovukli na otok i ostavili) nije prepao niti me zanijekao. Osjećala sam se kao jedna od Plejada na zvjezdanom nebu koje su tisućama svjetlosnih godina udaljene od mog oka, a opet samo pedalj od moga bića.

    Nije mi niti u jednom trenutku bilo dosadno, niti sam u ijednom trenutku poželjela biti negdje drugdje. Mogla sam živjeti tamo zauvijek, a mogla sam ostati i samo jedan trenutak. Kao što piše u najavi: Možda... Ne znam i više mi nije bitno riječima saznati. Svaki je san ostvariv, a kada se svi snovi ostvare, počinje život unutar bića samog.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 20. lipnja 2009.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji