Plesna scena.hr

Doživljaji iz katakombi

Plesne predstave na festivalu Zadar snova 2009.

• S obzirom na uvjete ratovanja suvremene hrvatske plesne scene, uskakanje u slobodne kazališne termine  i lozinke potrebne za pristup istima (prilično neumjetničke naravi),  u Zagrebu se sasvim prigodno udomaćio pojam plesna gerila. No kad odete u Zadar, grad u kojem preko 35 godina djeluje Odjel za ritmiku i ples pri Glazbenoj školi Blagoje Bersa, iz kojeg je izrastao Zadarski plesni ansambl, iz kojeg je desetak ljudi nastavilo profesionalno usavršavanje po europskim centrima, situacija je mnogo poetičnija i podsjeća, valjda i s obzirom ne prekrasnu povijesnu arhitekturu grada i scene u starim crkvama, na prve kršćane koji se skupljaju na tajna, posvećena mjesta. Naime, dok prepuni ljetni Zadar bruji i vrije, a sladunjavi glas reda svjetske evergrine, u sjeni uskih uličica skupljaju se neke male grupice koje kao da traže ulaz na peron 9 ¾. To je onaj drugi, paralelni Zadar koji sanja suvremeno kazalište, plesnu scenu, nove medije, angažiranu publiku.
  
  Riječ je o doživljaju sa Zadra snova, festivala koji po svojoj izvornoj koncepciji – osim što njeguje teatar pokreta kao suvremeni oblik kazališta, redovito daje prostor domaćim autorima koji se tijekom ljeta vraćaju u svoj grad. Njihova baza, ishodište i podrška je Zadarski plesni ansambl, odnosno Sanja Petrovski, koreografkinja i pedagoginja koja iako u vlastitom radu osuđena na uvijek nove, vrlo mlade plesače, ima barem zadovoljstvo pratiti umjetnički rast i razvoj bivših učenica.
  
  U dvije večeri festivala, 8. i 9. kolovoza prikazana su tri programa (od toga dvije premijere) zadarskih plesnih autorica. Sanja Petrovski je u vrlo zanimljivom, iako uglavnom neopremljenom prostoru kina Pobjeda izašla s predstavom Rock the Baroque. Slobodna u asocijacijama i ironičnom odmaku, autorica se referira na Brunu Schulza i barok kao staretinarnicu ljepote. No umjesto njegove raskošne manifestacije jeseni njezina scena je puna posivjelog suhog lišća, koje će plesačice u jednom trenutku mirno pomesti. Asketizam i hladnu, krajnje nedekorativnu prazninu suvremenog prostora u turobnoj geometriji napuštenih hala, naglasit će i video Petra Petrovskog. Šteta što se i ovdje moralo pristati na ograničene tehničke mogućnosti, pa projekcija nije mogla biti u ravnini poda što bi davalo pravi ambijent sceni. I Sanja Petrovski i autorica kostima Marija Šarić Ban poigravaju se motivima prizivanog stilskog razdoblja, izvlačeći iz staretinarnice barokne poze i likove; plesačice su na trenutak lutke u krinolini (odnosno onom što je od nje ostalo), da bi onda krenule u energiju i sekvencu suvremenog pokreta. Točno u nemiru oblika i slika, scenski znakovito u detaljima, kao što je dijagonalni prijelaz uz pomoć organiziranog dodavanja i postavljanja knjiga, predstava načinje puno tema, da bi na kraju ostala dojmljivija u likovnosti pokreta i slike, pogotovo u drugom dijelu kad plesačice ulaze jedna po jedna sa sivim suknjama konstruiranim poput krinolina i od njih rade apstraktne, neobične oblike. Poput neke artistički pomaknute modne revije. Uz mladi ansambl (Martina Ružić, Josipa Štulić, Matea Mašina, Dominique Vrkljan, Ines Blažević), scenom je dominirala iskusna i sigurna Stošija Zrinski.
  
  U nedjelju 9. kolovoza prvo smo se našli u prostoru nekadašnje crkve Sv. Dominika, gdje je mlada međunarodna grupa Co.incidance (studenti sa Rotterdam Dance Academy kojima se hrabro i uspješno pridružila Josipa Štulić), predvođena Angelom Herendom (nova domaća snaga!) i Tommasom Di Battistom (a plešu još Quentin Dehaye i Konstantinos Kranidiotis) izvela Tree House. Izražajni i tehnički iznimno spremni, angažirani i, ono što je najbolje, često nepredvidivi Co.incidance plijeni mladenačkom energijom i vjerom u ono što rade. Prisutni, međusobno vrlo koordinirani i pažljivi, oni se bave dinamikom bivanja u zajednici. Na početku ih nalazimo u individualnim, privatnim pripremama na sceni. Svatko se bavi nekim svojim poslom, načinje neku svoju temu odnosno motive  koje će kasnije tijekom predstave, koja je sva u izmjenama i preuzimanju inicijative,  prenijeti, nametnuti, isprobavati na drugima. I onda kreću u lagani trk zajedničkog ugrijavanja, a kako grupa mijenja putove, tako uvijek netko drugi vodi, čime je najavljena tema i struktura odnosno način gradnje predstave.
  
  Različiti umreženi stavovi i interesi, preuzimanje vodstva odnosno nametanje ideje rezultirat će vrlo različitim scenama – od zajedničke, tehnički vrlo zanimljive sekvence razbacanih impulsa koji vuku u skok i pad, dueta kao oblika manipulacije ili agresije, do grupnog ataka na pojedinca koji, na primjer, kreće od škakljanja. Neki su dijelovi plesački naglašeni u smislu unutarnje motivacije i vrsne artikulacije pokreta, dok su drugi baš kazališni, s rekvizitom i prepoznatljivom radnjom (mjerenje metrom, zobanje grožđa, luda čajanka…). No, kako predstava ide kraju, previše je kratkih rezova i ritam predstave pada a situacija gledanja na televiziji starog američkog edukativnog filma o spremnosti i navlačenju (RBK) zaštitnih maski i stavljanje istih odvodi u doslovnost i izlazi iz čarolije scenske igre koja itekako, sama po sebi između redaka propituje situaciju, moć i odgovornost vodstva i vlasti.
  
  I na kraju ovog iznimnog domaćeg plesnog vikenda, u bučnoj nedjeljnoj noći, vratili smo se u tiho, bivše kino Pobjeda, da bi u malom, tamnom predvorju, raspoređeni poput zavjerenika po stepenicama i nešto priručnih stolica ovih katakombi, prisustvovali izvedbi Feeturinga Petre Hrašćanec Herceg. (Feeturing je proljetos imao premijeru u &TD-u u Zagrebu, ali mi se zadarska izvedba čini neusporedivom i posve novom predstavom) Riječ je o mladoj zadarskoj umjetnici, ujedno jednoj od trenutno najzanimljivijih plesačica suvremene hrvatske scene. Snažne osobnosti, provokativnog stava i eksplozivne energije, ona se kreće osebujnim plesačkim jezikom koji je uvijek prisutan ili naslućujući, ali nikada u prvom planu. Zaigrana u otkrivanju vlastitog kretanja, Petra Hrašćanec Herceg iskušava prostor u odnosu svjetla i tame, a vrijeme u odnosu pokreta i mirovanja. Stavljajući na početku sjenilo lampe na glavu kao da se distancira od sebe kao izvanjskog lika, ostajući sakrivena, unutar tijela i koncentrirana na pokret, istodobno uvlači u duhovitu igru asocijacija poput žene-lampe ili žene-gljive…
  
  Sve dobiva novu dimenziju u odnosu na (novouvedeni lik) prisutnog tehničara; Juraj Aras tijekom izvedbe mirno, nezainteresirano namješta žice, uključivanjem, pomicanjem ili njihanjem reflektora otvara uvijek drugi, mali ograničeni prostor, dajući plesačici novu priliku, drugačiju situaciju, pa ih onda gasi i ide na drugu točku, kako već posao nalaže. U suprotnosti s tim moćnim, konkretnim vladanjem prostorom i vremenom njezin trud i predanost postaju sve dirljiviji, pogotovo što izvana jasno prodire onaj sladunjavi glas koji na Narodnom trgu reda evergrine (i ima jak razglas!). Na kraju, u naglom obratu plesačica će od sjenila / kape improvizirati megafon i zaigrano otpjevati Fall at Your Feet (Crowded House), vrativši se na spektakularan scenski ekspresivan način onom vanjskom, prihvatljivom, zavodljivom načinu prezentacije i komunikacije s publikom, ali i temi (vlastitih) stopala – od koje je krenula / na kojima je krenula u prostor / svijet.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 14. kolovoza 2009.

Piše:

Maja
Đurinović