Plesna scena.hr

Ples u kôdu reality showa

Intervju: Sahar Azimi, koreograf

• 
  Zagrebački plesni ansambl 15. rujna 2009. premijerno će izvesti predstavu UTF-8 za koju je koreografiju osmislio Sahar Azimi, plesač, pjevač i jedan od najcjenjenijih izraelskih koreografa. Ta premijera povod je ovog razgovora sa Saharom Azimijem.
  
  O vašem radu jedan je kritičar zapisao da su „opasnost i napetost preuveličani kao znak protesta na događanja koja se odvijaju u svijetu današnjice“. Slažete li se?
  
  Kroz svoje predstave želim prvenstveno govoriti. Vjerujem da umjetnost ima vrlo važnu ulogu u društvu, a pozivate li ljude da vide vaš rad, morate im nešto i reći. Ne morate mijenjati svijet, ali morate nešto reći. Morate ponuditi i vrijednost za um. Čiste linije, boje ili dinamika nas čine da osjećamo, ali um je ono što nas vodi, naročito u današnje vrijeme. Ljudi žele proširiti svoju percepciju.
  
  U ovoj predstavi radite na pitanjima individualnosti?
  
  Uglavnom da, filter kroz koji radimo je reality show koji je preuzeo gotovo polovinu vremena televizijskih programa. Otkrio sam da je to ljudima potrebno kako bi definirali sebe kroz taj medij. Kada gledate film, možete se odmaknuti od onoga što gledate jer znate da to nije stvarno. U reality showu je upravo suprotno. Ljudi pokušavaju naći sebe u tom stvarnom životu i pitaju se kako bi reagirali u tim situacijama. Ono što se zaboravlja je da postoji cijela produkcija iza tog showa koja manipulira realnost onih koje vidimo na ekranu. Sve je režirano, tako su režirani i oni koji gledaju, kako bi to konzumirali. To je temelj te komunikacije.
  
  Kako objašnjavate voajerističku potrebu ljudi da prodiru u tuđu stvarnost?
  
  To se dogodilo u ovih posljednjih desetak godina televizije u kojima je rejting u potpunosti prodro u naše živote. Prije smo se definirali kroz grupe u kojima smo živjeli i djelovali; recimo ja sam Židov, Izraelac, bijelac, plesač, govorim neke jezike… Danas je drugačije zbog veće potrebe za individualizacijom. Danas nas društvo tjera da budemo jedinstveni, da se ističemo, a moramo raditi sve luđe stvari da bi smo to uspjeli.
  
  Biti u neprekidnom ekscesu?
  
  Da, osjećaj neprekidne ekscentričnosti nas čini da izgubimo temeljne osjećaje, vrijednosti. Ne znam jesu li moji roditelji uopće znali za riječ fetiš. Donedavno je fetiš bio nešto što društvo nije moglo probaviti, bio je tabu. Danas je fetiš dio normalnog vokabulara, svi govore o svojim fetišima tako je ekscentričan život postao uobičajen, temeljan. Da bi ste se isticali iz te baze, morate biti još luđi. I to postižete tako da idete na televiziju i sudjelujete u tim ludim reality showovima.
  
  To je filter kroz koji gradite predstavu?
  
  To je pozadina, ishodište. U procesu sam ja postao Big brother i dajem plesačima nove zadatke svaki dan. Neke od tih zadataka smo potpuno koreografirali i doveli do savršene izvedbe. No na to sam dodao još jedan element, kako ne bih na predstavi morao sjediti i davati im upute. Taj element bi na televiziji vjerojatno bio voice over koji daje upute. No kako sam htio koristiti kazališni element postavio sam zid svjetla na scenu kroz koji komuniciram s plesačima dogovorenim znakovima. Plesači se stvarno osjećaju kao da su u reality svijetu jer stalno mijenjam situacije.
  
  Kakvi su bili zadaci?
  
  Vrlo površni. Jer su i na televiziji ti zadaci užasno površni. Recimo samo sam im rekao –  folk, sedam elemenata folka. Ništa više. I onda sam se kao Big brother poigravao s tim materijalima i izabirao vrhunce kao na televiziji.. Na taj smo način došli do manipulacije… Treba imati na umu da Big brother nije stvar manipulacije izvođača, oni postaju alati, već manipulacija publike.
  
  Znači, koristili ste tehniku i formu realty showa kako biste istražili različite razine manipulacije i konzumerizma.
  
  Da, no postaji još jedan kanal na kojoj smo radili. U reality showovima postoji format. Možete ga čitati, kao šifra, ukoliko ste imalo pametni. Recimo postoji trenutak nasilja, trenutak prijateljstva, onda zadatak, onda trenutak opuštenosti… Uglavnom možete znati što će doći slijedeće. To je vrlo površni kôd. Tako sam pokušao postaviti pitanje što je kôd plesne predstave? Kako te manipuliram da osjećaš duet, ili da se osjećaš da lebdiš, ili da se poželiš kretati…
  
  Mislite kako kao koreograf manipulirate publiku?
  
  Da. Kao koreograf i plesač ja poznajem te kodove. Najčešće ih kao umjetnici, pokušavamo razbiti, proširiti ih, produbiti. Obično ne koristimo kodove da manipuliramo, nego da istražujemo. Ali ovdje sam pokušao koristi te kodove povrh zadataka, kako bih manipulirao scenu i kako bih u određenom trenutku rekao upravo ono što želim, ostajući uvijek unutar uobičajenih kodova plesa, kako bi bilo vrlo jasno o čemu govorimo. No ponekad smo i razbijali kodove, tako da ćete povremeno ostati zbunjeni.
  
  Zvuči kao iznimno kompleksan pristup, i koreografski i konceptualno.
  
  Ostavili smo puno otvorenih pitanja, no prvenstveno smo radili u formi zabave. To je velika predstava, s puno ljudi, s puno detalja, puno pokreta. Najznačajnija razina na kojoj smo radili je količina informacija. Na televiziji se u tridesetak sekundi pojavi ogromna količina informacija, kojih kao gledatelj zapravo niste ni svjesni i ne možete ih kontrolirati, jer su vam dane. Napravili smo gomilu pokreta, svih raznih vrsta plesnih kodova, folka, baleta, suvremenog… Pokušavao sam stvoriti osjećaj zatrpanosti, bombardiranja informacijama. Nakon jednog sata gledanja televizije obično se ne osjećate bombardirano jer se to radi na vrlo promišljen način. Ovdje to želim raditi otvoreno. Ono što želim reći je da mi se to ne sviđa, to će biti valjda očito iz predstave.
  
  O vašim se koreografijam govori kao i tjelesno iznimno zahtjevnima.
  
  Pokušavam iscrpiti plesače, diviti se njihovim tjelesnim mogućnostima. Dovesti ih do krajnjih granica. To je još jedan kôd plesa koji smo pokušali istražiti. Ne samo virtuozitet, nego i izdržljivost. I zašto to uopće rade? Zbog publike? Slijedeće je pitanje, želite li to kao publika gledati, osjećate li se ugodno dok konzumirate da se plesači iscrpljuju na sceni. To je veliko pitanje.
  
  Ali kazalište se temelji na dogovoru dviju strana, gledatelja i izvođača. Inače ga ne bi bilo.
  
  Da, no pogledajte što se dogodilo s kazalištem i plesom? Ponovno dolazimo do gledanosti do rejtinga. Zabava je okupirala i te forme.
  
  Želite reći da tržišni pristup mijenja samu bit plesne umjetnosti?
  
  Želim reći da je rejting prodro na taj naći da smo izgubili stvarno istraživanje. Više si ne možemo dopustiti pogrešku. Jer pogrešku ne možete prodati, a sve je manje novaca na plesnom tržištu i sve je teže opstati. Ponekad se želite baviti jednostavnim stvarima, samo se baviti time kako se ruke miču ili što tijelo želi raditi i ne ići dalje od toga. Ali to ne možete prodati u kazalištima, možda na nekim off festivalima, ali neće se konzumirati.
  
  Za to morate biti tržišno konkurentni…
  
  …a da biste to bili morate razbiti zidove. I tako sam ovdje krenuo razbijati zidove. Obično ne idem u tom smjeru, bavim se intimnijim, komornijim osjećajima. Ovdje sam pokušao nešto drugačije, jer je dio ovog koncepta.
  
  Jeste li došli s gotovom idejom, ili ste ju razvili s plesačima? Očito je da crpite mnogo iz samih plesača.
  
  I jedno i drugo. Prvo sam ovdje održao radionicu i odlučio da ću raditi sa sedam različitih ljudi koji dolaze iz potpuno drugačijih plesnih svjetova, čak ne govore istu plesnu terminologiju. To je dosta teško. Kako sam i prije želio raditi s temom reality, takav se pristup činio prikladnim, jer se u reality radi o raznim likovima, karakterima iz raznih svjetova, s kojim publika pokušava razviti odnos. Onaj koji preživi je onaj koji sa svima može uspostaviti odnos. I taj postaje lice nacije.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 13. rujna 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila