Plesna scena.hr

Intervencija bijelim u crno

Regionalni Kreativni Atelje Jožef Nađ, Kanjiža: Dužina 100 igala, koreograf Jožef Nađ

• 
  Začudan je i nadahnjujuć način na koji Jožef Nađ / Josef Nadj / József Nagy, živi i utjelovljuje svoj san. Porijeklom vojvođanski Mađar, službeno francuski koreograf, ovaj znameniti europski umjetnik kao da nikada zapravo nije napustio Kanjižu svog djeda, mitsko mjesto satkano od sjećanja, mašte i emocija. Prepoznavanje, ili bolje, naslućivanje tih korijena kao arhetipskih motiva, dalo je osoban pečat Nađevom teatru. To je teatar pokreta, slike i zvuka, nadrealni košmar zaigran između sna i jave, između djetinje perspektive i duboke refleksivnosti, koji ne objašnjava i ne upućuje, i izbjegavajući pretencioznu simboliku jednostavno uvlači u šarenu, bogatu nedokučivost doživljaja bivanja. Ili pak nekima ostaje nejasan i kako se to onda definira: hermetičan.
  
  Već sam novoizgrađeni centar na Glavnom trgu Kanjiže, Dom umjetnosti sa scenom i galerijom, zatvorenim mostićem vezan uz radni prostor ateljea, iznimno je zdanje po estetici i skladu proporcija i funkcionalnosti prostora. Tu se održao 15. festival Jazz, improvizirana muzika…, događaj koji godinama pretvara mali gradić poznat po banji u međunarodni glazbeni centar. Festival je započeo otvorenjem izložbe Mikloša Biroa (slikar i grafičar iz Sente koji je negdje u vrijeme avangarde 1960-ih kratko, do prerane smrti, djelovao u Subotici). Nakon sjajnog koncerta (duo saksofonist Tim-Travor Briscoe i pijanist Nikola Guazzaloca) Regionalni Kreativni Atelje Jožef Nađ izašao je sa svjetskom premijerom Dužina 100 igala. Najavljena kao "teatar s maskom i živom glazbom" predstava naslovom aludira na staru mađarsku uzrečicu koja označava otprilike: puno truda bez pravog pomaka, odnosno uzaludan napor.
  
  Dužina 100 igala počinje mračnom napuštenom scenom na kojoj su očite hrpe stvari (između ostalog, poslije vidimo da je puno instrumenata). Na pozive zvona (zvuk proizvodi izvođač udarcima čela) scena oživljava. Odasvud izlaze sve novi i novi izvođači (sveukupno osam glumaca i sedam glazbenika), otkrivajući sebe, prostor i stvari. Tako primjerice otvaraju klavir, pa jedni vade tipke i bacaju u napetu plahtu koju drže drugi, a onda će treći izvući žice. U jednom, silno upečatljivom dijelu predstave, nastaje čudesan stvaralački kaos neke neobične umjetničke kolonije: svi glumci nešto zdušno rade, u naizmjeničnoj kombinaciji brzih, energičnih sekvenci i stiliziranih radnji, a svi muzičari ih prate silnim, angažiranim zvukom. Teško je, nakon samo jednog gledanja, shvatiti tko koga prati i koliko se paralelnih radnji dešava, a i ne radi se o shvaćanju… Više upijanju. Uočite radnje, poput udaranja drvenim batom po drvenom panju, koje se ponavljaju i međusobno prate, preuzimaju. Sve zajedno je u nekom neponovljivom skladu i nepredvidivom ritualu; kao kad se pojave bića s animalnim maskama, kao neki šumski duhovi, totemi, prizvani zaštitnici.
  
  Slijedi likovna kolonija, ozvučena intervencija bijelim (bojom, prahom) na crnu podlogu. Jedni donose crne ploče različitih formata a drugi ostavljaju bijeli trag, liniju, sliku nastalu u naporu i dosjetki tijela. Ploče, sada slike, vješaju se ispunjavajući sva tri zida prostorije / scene, postajući istovremeno dekoracija prostora i svjedočanstvo djelovanja; ljudski otisci: svjetlo u tami.
  
  Posljednja situacija se dešava za stolom. Glumci su nestali sa scene, a muzičari prestaju svirati i sjedaju za stol. Svi zajedno na dugim iglama pokreću iznad stola lik napravljen od marame. On podsjeća na pticu a predstavlja smrt, jer prema kome okrene kljun taj pada mrtav. I tako jedan po jedan, ispadaju iz zajedničke igre. I gotovo.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 16. rujna 2009.

Piše:

Maja
Đurinović