Plesna scena.hr

Alisa u nestajanju

VRUM i dance_lab collective, Vanishing acts, kor. Petra Hrašćanec Herceg, Sanja Tropp Frühwald

• Kratki ženski solo ishodišna je i gotovo amblematska forma suvremenog plesa. Forma je to u kojoj autorice istražuju i postavljaju vlastiti plesni jezik, u kojoj iznalaze ili re-definiraju svoj umjetnički i ženski identitet. Kako je to forma u kojoj je pred-tekst, proces nastajanja i iskustvo izvedbe potpuno sljubljeno i izranja u prisustvu autorice/ izvođačice, tako taj identitet može ostati fluidan, procesan, neomeđen. U projektu Vanishing acts Sanja Tropp Frühwald i Petra Hrašćanec Herceg odlučile su uznemiriti situaciju preklapanja autora i izvođača te su zamijenile uloge: koreografiju jedne izvodi druga i obrnuto.Tako se predstava odvija u dva čina kao dva odvojena sola, povezana nazivom i temom – nestajanja.
  
  U prvom je činu prostor izvedbe prekriven madracima od spužve, a izvođačici (Sanja Tropp Frühwald) je na leđima pričvršćen jedan od njih. Njezino tijelo tako postaje hibridno, objekt-tijelo, a pitanje koje se neprekidno nameće jest pokreće li tijelo spužvu ili obrnuto?
  
  Kako se plesačica kreće uglavnom po spužvastoj podlozi, tako je i njezin pokret drugačiji, na trenutke otežan, a djelomično mu se otvaraju neobične mogućnosti na rubu akrobatike. Koreografija se uglavnom kreće unutar grotesknog rady-made leksika, skokova, kotrljanja, citata, ležanja, preslagivanja spužvi, pisanja po zidu i govora, a sve izvedeno visokim tjelesnim intenzitetom i s dozom ironije.
  
  Zanimljiv i duhovit kao slika i ideja, ovom bi radu bolje pristajala forma instalacije ili performansa, jer se zatečena početna situacija tijekom 35 minuta izvedbe razvija neprekidno potvrđujući samu sebe, bez probijanja na neku drugu značenjsku ili izvedbenu razinu.
  
  Drugi čin u izvedbi Petre Hrašćanec Herceg, kompleksniji je i atmosferski dojmljiviji. Prostor je oblikovan kao ugodna, ali napuštena dnevna soba s crvenim tepihom, stolom sa cvijećem, foteljom, žutom haljinom i crvenim cipelicama ostavljenima na podu.
  
  Plesačica se kreće po toj sobi, isprva u cirkularnom, introvertnom kretanju po podu. Potom oblači haljinu i cipele, a taj kostim male djevojčice u neskladu je s njezinim istrzanim, off-balance kretanjem koje nikada ne zaigra u cjelovitu plesnu frazu. U jednom trenutku napušta ljudsku formu i pretvara se u mačku, lica zaprljanog pijeskom. Na kraju se vraća u početni pokret i nestaje na rubovima scene.
  
  U atmosferi rad podsjeća na Alisu u zemlji čudesa, jer izvođačica, zahvaljujući izvanrednoj tjelesnoj pojavi i snazi, kao da neprekidno ispada iz prostora u koji je postavljena. Kako ne ulazi u interakciju s namještajem, a kostim odijeva tek da bi ga ponovno napustila, izgleda kao da u toj sobi nikada nije niti bila, kao da je došlo do greške, do fotografske duple ekspozicije iz dva vremena i prostora. Kao da u tom prostoru ne nalazi sebe, ili kao da je stanovnica sobe zagubljena, a lik koji pleše po sobi je tek neki njezin ispražnjen odjek, bez pravog središta osobnosti.
  
  S te strane, strane začudnosti i pomaka i nadrealnog rastakanja lika, Vanishing act 2 je dojmljiv i inspirativan. Međutim, samom koreografskom materijalu kao da se prišlo previše ovlaš. Kao da je pokret koji izlazi iz tijela izvođačice trebalo gurnuti puno dublje u samo tijelo i koreografski ga odlučnije precizirati kako bi ovu Alisu pomaknuo u zaista fascinantan imaginarij koji bi još začudnije zahvatio predloženu temu.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 13. rujna 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila