Evo javljam vam da brački ribar još lovi. Jest da šepam, i da se mičem s bolovima, ali nisam prestao s baletom! Sve me to veseli i živ sam, ne može biti bolje, zar ne?
Vraćajući se kući iz Teatra Municipal, gdje sam prisustvovao šestoj (i zadnjoj) izvedbi Gounodove opere Romeo i Julija – premijera nam je bila 18. rujna – razmišljao sam kako se u životu dogode lijepe situacije o kojima niste ni sanjali… Naime za vrijeme proba i predstava često sam boravio u predsoblju garderoba gdje smo se Milko, Milorad i Veronika (Šparemblek, Mišković i Veronika Mlakar, op. ur.) oblačili i spremali se za nastup… 1957. godine! Tada sam u jednom intervjuu rekao da mi se Rio de Janeiro vrlo dopada i da bih tu rado živio… i evo 50 godina kasnije živim na Copacabani. To je zapisao gospodin Nilson Pena – sreo sam ga na jednoj predstavi, izvrsno izgleda sa svojih 94 godine i s oduševljenjem se sjetio tog boravaka naše kompanije – Les Etoiles de Paris…
Došao sam u Rio jer je lijep i ugodan grad u kojem svaki dan izgleda kao blagdan. Volim plaže i more i egzotična stabla i cvijeće… sve što me podsjeća na Brač i Dalmaciju. U penziji sam, ali dani lete uz šetnje i probe. Priznajem da sam najsretniji kad sam u kazalištu i kad radim s mladim plesačima. Kako su moji stari prijatelji uglavnom ljudi iz umjetničkih krugova, lako sam i ovdje ušao u baletni svijet. Napravio sam nekoliko koreografija za nacionalnu baletnu školu i za trupu Jovem koju je osnovala moja prijateljica Dalal Aschar. Plesači su između 15 i 20 godina, vrlo su talentirani, uče i usavršavaju se, a entuzijazam i plesna tehnika su na vrlo visokom nivou; i 10. listopada izveli su moje koreografije Grčke pjesme i pas de deux Meditation. Za školu postavljam La barre koji na kraju godine izvesti učenici završnog, osmog razreda.
Sve je to volonterski rad, s puno zadovoljstva a onda je došla i ponuda iz Teatra da zajedno s kolegom Ericom Fredericom radim koreografiju za operu Romeo i Julija. Frederic je glavni pedagog i majstor baleta u teatru. Naravno da sam prihvatio i tako se ponovno našao u Teatro Municipal. Uvježbali smo 55 plesača, a onda i zbor od 80 pjevača. Budući da je novo obnovljeno kazalište slavilo 101. godišnjicu direktorica Carla Camurati je postavila veliku predstavu koristeći sve što postoji na pozornici, ali i gledalište, i balkon i predsjedničku ložu koja je tik uz pozornicu!
Pjevači su bili izvrsni: Sumi Jo koja već dugo pjeva po svjetskim opernim kućama, bila je divna Julija, ali sam bio ugodno iznenađen i kvalitetom brazilskih pjevača. Mladi dvadeset i četverogodišnji Atilla Ayan je tenor od kojeg se puno očekuje; studira u Metropolitan School u New Yorku i podsjeća na mladog Pavarottija.
Nedavno sam se požalio direktorici da ću sad imati previše vremena, a ona mi je odgovorila da baš namjerava sa mnom razgovarati o jednom novom opernom projektu. Jedva čekam da čujem o čemu se radi!
Pozdrav iz Ria
Vaš Veseljko Sulić
PLESNASCENA.hr, 15. listopada 2010.
