Plesna scena.hr

Nomadsko kretanje diskursa

Portret autora: Tim Etchells, izložba Imaginary Evidence, Galerija Vincent iz Kastva i izvedba Inside Out & Upside Down, Istarsko narodno kazalište, Pula

• 
  
  Dvodnevna manifestacija Portret autora u organizaciji Istarskog narodnog kazališta (održana 13. i 14. svibnja 2025.), jedinstvena je prilika za plastično upoznavanje s individualnim stvaralačkim svjetovima relevantnih suvremenih autora, kako je pokazalo drugo izdanje posvećeno raznolikom i bogatom četrdesetogodišnjem interdisciplinarnom umjetničkom opusu Tima Etchellsa, obuhvaćajući različite formate prezentacije – izložbu, urbane instalacije, kazališnu izvedbu i razgovore. Svojim elaboriranim razmišljanjima o tonalitetima žanrova kazališnog i vizualnog performansa, kao i autorskim propisima kolekcioniranja i korištenja jezika u oba područja, lider eksperimentalne izvedbene grupe Forced Entertainment, na karizmatično prirodan način pružio je inspirirajuća tumačenja o tome kako umjetničke izvedbe djeluju u različitim kontekstima i s kojim se konvencionalnim ograničenjima susreće kao autor koji nastoji izbjeći dosadu, jednako kao i puko šarmiranje publike.
  
  Već prezentacijski koncept izložbe Imaginary Evidence, otvorene prvog dana manifestacije usmjerio je posjetitelje kroz dokumentaciju radova Forced Entrertaimenta (uz tekstove i dvosatne isječke iz snimki maratonskih predstava Speak Bitterness (1994.) i And on the Thousandth Night... (2001.) ) i prema konkretnim principima Etchellsovog poetičkog mehanizma, a tijekom kasnijeg razgovora Lea Rafolta s autorom, ta je poetika približena s različitih aspekata fikcije, forme, sadržaja i kontekstualnih konvencija. Izložbeni postav kao da polazi od istovjetne težnje da povezuje vibrirajuće nestabilnosti, oslonjen je na isticanje trenja među radovima.
  
  Rad Cardboard Sign Photographs (1992.) realiziran u suradnji s fotografom Hugom Glendinningom, prikazuje portrete pet ključnih performera Forced Entertainmenta – Robina Arthura, Richarda Lowdona, Claire Marshall, Caty Naden i Terryja O'Connora, ali u kostimiranoj reprezentaciji fikcionalnih identiteta iz predstave Emmanuelle Enchanted (1992.). Prikazani likovi se putem natpisa na kartonima koje drže, demonstrativno predstavljaju kao: A girl brought up by kidnappers; A former waitress and communist organiser, Frank (Drunk); Miss Photogenic i A Terrorist in Hiding. Na suprotnom zidu predstavljena je Etchellsova serija fotografija naslovljena From Behind (2018.), subverzivni reportažni prikaz s protesta tijekom službenog Trumpovog posjeta Velikoj Britaniji 2018. godine. Snimljen iz rakursa smještenog unutar grupne povorke, daje pogled koji obuhvaća samo poleđine transparenata, prikazujući njihove konstrukcijske šavove. Rešetke ljepljivih traka kojima su štapovi transparenata spojeni s plakatnim plohama odjednom izgledaju poput ožiljaka, rana, slomljenih ili prebrisanih dijelova; ono što se prikazuje jest svojevrsna trauma forme, praznina sadržaja i šutnja jezika bez oblika. Za Etchellsovu poetiku ključno je takvo nomadsko kretanje diskursa u prilog intertekstualnim i interkontekstualnim odnosima razmjene i premještanja, poput odnosa koji stvara konfrontacija ovih foto-serija. Unutar naznačenih koordinata prisutnosti i odsutnosti prikaza, istaknute su transformacije od fikcionalnog pisma do istraživanja različitih izvedbi realiteta, na žanrovski rubim područjima koja povezuju kazališni i vizualni performans.
  
  Tekstualni rad ispisan crnom bojom na bijelom zidu Inexplicable Rushes of Optimism, izložen je prekoputa jednog od najvažnijih izložaka, monografije Let's Pretend None of This Ever Happend (Spector Books, Leipzig, 2023.), koja predstavlja Etchellsove neonske ili LED natpise, skulpturalne tekstualne radove izlagane u javnim prostorima i u galerijama, izbor sačinjen u vremenskom presjeku od šesnaest godina, i time ujedno daje referencijalno polje svjetlosnom natpisu na fasadi kazališta suddenly it was morning (Suddenly (Morning), 2023.), koji je u suprotnosti s autoiskazom najuočljiviji noću, odnosno blijedi s pojavom jutra i time kao da se referira na vlastito nestajanje, potencijalnu i aktualnu nevidljivost poruke.
  
  Izvedba Inside Out & Upside Down je dvodijelni rad, dijalog između umjetnika i kazališnog autora Tima Etchellsa te plesača i koreografa Sekea Chimutengwendea, koji je s ansamblom Forced Entertainment već surađivao na produkciji Signal to Noise i u duetu If All Else Fails. Prvi dio izveden je u plošnom, plitkom prostornom planu i radi s tenzijama na rubu prozora scenske kutije i gledališta. U nizu su jedan do drugoga poredani barski stolovi i stolci, s brojnim bocama alkohola na stolovima i po podu, a dvojica performera premještaju se s jednog stolca na drugi, premještajući boce sa stola na pod i obrnuto; slijed radnji zahuktava se s jedne strane na drugu u čvrstoj, pravocrtnoj liniji graničnog prostora. Tekstualni materijal otuđen je od izvođača, nije logičan niti potpun narativ, glas je proizveden manipulacijom, posuđen od AI-a. Taj bestjelesni glas tri puta ponavlja isti apsurdni slijed skokovitih opisa, slikovito brbljajući o provaljivanju kroz prozor, o razbijanju stakla i pretvaranju mjesta u poprište katastrofalnog ishoda, o mjehurićima u kojima svi živimo u određenoj mjeri, o susjedstvu i potencijalnom nasilju, o zaboravljanju i opraštanju.
  
  Performeri glas utjelovljuju lip-sync tehnikom i individualnim gestualnim aparatom, što svakoj inačici daje drugačiji karakter. Chimutengwende izražava toplu ushićenost i prijateljski stil poput motivacijskog govornika, što povremeno zalazi u karikaturalnu masku imperativnog samozadovoljstva, dok Etchells svojom pojavom unosi robustnu ogađenost mamurlukom zamućene svijesti i nevoljku tromost. U trećem ponavljanju obojica glas prisvajaju istovremeno, što još izrazitije naglašava razilaženje podrazumijevanog organskog jedinstva, između tijela i glasa, između pojedinca i njegova izraza, kao i dvostrukost ili točnije udvojenost pojava. Specifični rad s vremenom, poput longitudinalne serijalnosti, uočljive i u prostornoj organizaciji scene, koja stremi nedovršenom stanju i repeticije kao vraćanja istoga s pomacima koji unose transformacije u percepciju ili razumijevanje, postupci koje smo usvojili i kroz radove na izložbi, ovdje još aktivnije potiču pitanja kako isti oblici vode ka višeznačnosti i kako se iz metonimijskih bliskosti otvaraju novi putevi smisla.
  
  Međusobna bliskost uigrana u prethodnim suradnjama omogućila je dvojici performera da se u drugom dijelu prepuste čistoj improvizaciji, iako je izvedbeni rezultat djelovao začuđujuće strukturirano. Drugi dio razigrava se po prostoru cijele scene i proširuje granice dizanjem zastora, koji prikazuje i drugi, raskošniji auditorij a izvođači sada paralelno komuniciraju s imaginarnom publikom smještenom nasuprot gledateljima. Međutim, u ovom dijelu dašak fikcionalne aure prisutan u plinovitim prikazima provociranima tekstualnim materijalom iz prvog dijela, posve hlapi. Ne samo jer događanje započinje isprikom da se planirani govor ipak neće održati, nego jer se odvija bez maski, u iskušavanju prostornih i međusobnih odnosa, u ritmu prijelaza iz jednog fokusa u drugi, iz jednog stanja u drugo, u kojemu je i kazališni prostor podvrgnut testiranju fizičkih granica, koje se rastvaraju u panoptičkom potencijalu svepromatranja. Kraj se razvezuje u potpunoj otvorenosti kazališne kutije, u apsurdnoj ponudi gledateljima da nakon završetka predstave ostave svoje mobitele, živote, da svi zajedno podijele novac i nestanu iz grada, ukrcavanjem na autobus ka raznim destinacijama Europe. Uz poštivanje protokola potpune šutnje, da s nikime ne razgovaraju.

  U tom se kraju susreću naivnost utopije i obećanja novog početka kao i ironija održavanja kazališne konvencije izoliranog prostora očuvanog u zatvorenosti šutnje. Osobno mi je najzanimljivije otkriće s koliko je jasnoće i duha u ovom događaju postavljena avantura otkrivanja različitih slojeva života i strukturalnih odnosa moći u vanjskom svijetu, inoviranih iz suštine komornih uvjeta teatra.

  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 22. lipnja 2025.

Piše:

Jasmina
Fučkan