Vuk i tri Pozdrava
Sjećanje: Željko Vukmirica (1953. – 2025.)
-
1.
Dragi profesore, dragi Vuče,
Previše ste se davali svojim studentima i svojim ulogama da bi ovo bio posljednji Pozdrav. (A i Pozdravi su Vaša specijalnost!) Uostalom, ovdje su barem tri u jednom. Tri pozdrava od Vaših studenata koji Vas i dalje čuju kako se smijete (onako grleno, glasno, cijelim tijelom) kada na probi, sceni ili u životu nešto spoznamo, kada nam se upali još koja lampica. „Čovjek je životinja koja se smije kada prepozna!“, često ste nam govorili. Ali put do toga da prepoznamo i spoznamo morali smo prijeći sami. Davali ste nam alate, bili naš savjetnik, gurator, gnjavator, koji nas je tvrdoglavo gurao prema tome da sami odlučujemo, mislimo, suprotstavimo se; da pišemo, čitamo… radimo! „Ma gle čuda, rad daje rezultate!“, uzviknuli biste kada bi se netko od nas dovinuo nečemu i počeo se zadovoljno smijuckati. (Kako ste mi samo znali ići na živce s tom rečenicom.) Ali da, u pravu ste, čini se da se stvarno to može i tako reći. Kao u onoj hrvatskoj narodnoj bajci o Vojniku koji je dobro išao: „Dobro ideš pa ćeš dobro i doći!“. Jako je teško vjerovati u to, pogotovo danas. Ali mi smo imali Vuka: da ti zavija na uho, da te zarazi svojom beskrajnom znatiželjom, da te prodrma luđačkom energijom, da te izbaci iz takta kad ti npr. priveže na leđa metronom da ne upadaš u ritam kolege nego da pronađeš svoj (i ritam i takt!), da te izbezumi nepreglednim fascinacijama, da te natjera da se oznojiš i da te zaštiti kada ne uspiješ jer „Iz neuspjeha više učimo!“. A uz Vas dragi profesore: veliki, voluminozni, blagi, glasni, strašni, zaigrani, beskompromisni, tvrdoglavi, brižni Vuče, osjećali smo se zaštićeno. Hvala Vam.Anja Đurinović
2.
Prvi puta kada sam dospjela na klasu Vukmirica, na svojoj trećoj godini, nisam bila svjesna što me čeka. Već nakon tjedan dana sam shvatila koja prilika mi je dana i da sam točno tamo gdje trebam biti. Bila sam presretna. Učio nas je Stanislavskog, Grotowskog, Cicely Berry, prošli smo maske, kor, intervjue, životinje, kako učiti tekst, kako se snaći kad se kreneš gubiti u tekstu, kako disati, kojim okom čitati, preporučivao knjige, filmove… No nije nas učio samo o glumi. Vuk nas je učio o režiji, glazbi, kostimima, šminki, frizuri, scenografiji, dramaturgiji, o konfrontaciji s publikom, o prenošenju znanja, kako se odnositi prema kolegama, kako prema redateljima i ostalim suradnicima. Motivirao nas je da budemo bolji.
Njegove savjete i glumačke trikove koristim iz projekta u projekt. Davao mi je svakakve uloge, izbacivao me iz kalupa, davao prilike, ispunjavao želje, otkrivao mi da mogu ono što sama nisam znala da mogu, a za ono što sam znala da mogu me bodrio i davao mi prostor da se izrazim. Ovo ne govorim samo u svoje ime, nego i u ime onih studenata koji su bili spremni raditi na sebi i koji su, kao i ja, dospjevši na Vukovu klasu shvatili da se pred njima nalazi izvor znanja. „Jabuku spoznaje učenik mora pojesti sam.“ Ta njegova rečenica mi se, kao i mnoge druge, urezala u pamćenje. Ja sam se jabuka najela, pojela sam ih što sam više mogla, figurativno. (Doslovno bi bilo nešto konkretnije u ovoj metafori, kao recimo slanina, koju sam znala donijeti na klasu kad bi mi baka i deda poslali iz Osijeka.) Da, oboje smo voljeli papati, a kako ljubav ide kroz želudac jednom prilikom mi je rekao: „Mia ima toliko srce da joj ne stane u tijelo. Zato toliko jede jer misli da će joj tako tijelo odgovarati srcu. Ljudina.“
Također, profesore. I hvala.Mia Anočić Valentić
3.
Svoj pozdrav profesoru Vuku na komemoraciji u Gavelli uputio je još jedan njegov dragi student, Ivan Pašalić rekavši kako se u pripremanju za ovaj govor počeo prisjećati situacija i anegdota s Vukove nastave i kako je u toj retrospektivi shvatio da se u svim tim sjećanjima zapravo radi o njemu – studentu, a ne o profesoru Vukmirici o kojem bi sada htio nešto reći. Zaključio je da je baš to ono što treba reći, da se kod Vuka uvijek radilo o nama, kako da mi budemo bolji i o tome što nama treba, a ne kako da gospodin Željko Vukmirica napravi uspješan ispit. No sada je red da se nešto kaže o Vuku, kako ga je on doživio i što mu je značio. Opisati ga kao posebnog bilo bi prebanalno, opisati ga kao ludog bilo bi preopćenito i povuklo krive konotacije…i onda je potražio pomoć od sveznajuće stranice Chat GPT:
„Željko Vukmirica (1953.–2025.) bio je izniman hrvatski glumac, redatelj, pedagog i inovator čije je stvaralaštvo obilježilo suvremeno hrvatsko kazalište. Njegova umjetnička osobnost često je bila opisana kao „luda" u najboljem smislu te riječi – kao sinonim za hrabrost, nekonvencionalnost i duboku kreativnu strast.“
Kako opisati simbiozu ludosti i umjetnosti? Ludosti u umjetnosti? I kako to provući kroz rad i život (filter) Željka Vukmirice?
Umjetnička "ludost" Željka Vukmirice
U kazališnom kontekstu, Vukmirica je bio poznat po izraženoj fizičkoj ekspresiji, emocionalnoj otvorenosti i eksperimentalnom pristupu. Njegova "ludost" nije bila destruktivna, već stvaralačka – manifestirala se kroz:
- Opsesivnu predanost: Izveo je svoju autorsku monodramu Povijest moje gluposti više od tisuću puta, što svjedoči o njegovoj neumornoj posvećenosti umjetnosti.
- Avangardni duh: Kao suosnivač kazališne radionice Pozdravi s Ivicom Boban, istraživao je granice fizičkog teatra, a njegova izvedba Ionescovih Pozdrava ostavila je snažan dojam na domaćoj i međunarodnoj sceni.
- Transgresivnu energiju: Sudjelovao je u radionicama s kazališnim velikanima poput Petera Brooka i Eugenia Barbe, što je dodatno obogatilo njegovu umjetničku izražajnost.
- Pedagošku strast: Kao profesor na zagrebačkoj Akademiji i osnivač glumačkih studija, poticao je studente na autorski pristup i istraživanje vlastitih izražajnih mogućnosti.
Sinonimi za njegovu "ludost" u umjetničkom kontekstu
U opisu Vukmiričine umjetničke osobnosti, prikladni su sljedeći izrazi:
- Kazališni histrion – glumac koji se ne boji preuveličavanja i teatralnosti.
- Scenski fanatik – umjetnik koji živi za pozornicu i ne priznaje ograničenja.
- Ekscentrični vizionar – onaj koji vidi svijet drugačije i prenosi tu viziju publici.
- Emocionalni akrobat – glumac sposoban za brze i duboke emocionalne transformacije.
- Kreativni anarhist – umjetnik koji ruši pravila kako bi stvorio nova značenja.
Naslijeđe
Željko Vukmirica ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskom kazalištu. Njegova "ludost" bila je izvor inspiracije, hrabrosti i inovacije. Bio je umjetnik koji je neprestano pomicao granice i poticao druge da čine isto.
Eto profesore Vuče, ovo je umjetna inteligencija na "umjetnički" upit "racionalno" zaključila. A poznavajući Vašu znatiželju i posvećeno proučavanje svih novotarija koje nam vrijeme bezobrazno baca u lice, vjerujemo da bi Vas ovakav način dolaska do informacija jako zabavio. Već Vas vidimo kako ispitujete granice njezinog znanja, postavljate joj nemoguća pitanja, pa se malo s njom svadite i onda se onako glasno, grleno i Vučje, smijete.
Pozdrav dragi profesore
Anja, Mia i Ivan© PLESNA SCENA.hr, 12. srpnja 2025.