Plesna scena.hr

Lovac na med

41. Tjedan suvremenog plesa: Akram Khan Company, Chotto Desh, kor. Akram Khan, red. Sue Buckmaster

• 
  
  „Na Istoku, u azijskom plesu tijelo se jednostavno koristi kao oruđe izraza. Ne istražuje se tijelo samo, nego se projicira iz tijela. Tijelo je samo vozilo za pričanje priče.“ (Akram Khan u razgovoru s Ivom Nerinom Sibilom, Kretanja, br.1, 2002.) A priče pričamo, kaže Akram Khan u najavi predstave Chotto Desh koja je gostovala 9. lipnja na 41.Tjednu suvremenog plesa, „da bismo se prisjetili tko smo – da bismo, barem nakratko, spojili dijelove sebe koje svakodnevica pokušava razdvojiti.“
  
  Chotto Desh je dojmljivo i dirljivo, virtuozno i nježno, duhovito i zaigrano ispričana priča o odrastanju malog, tvrdoglavog, radoznalog i živahnog dječaka koji traži svoje mjesto u ovom zbunjujućem svijetu i konačno ga nalazi – u plesu. Predstava me ponukala da se vratim razgovoru nastalom nakon prvog gostovanja ovog jedinstvenog umjetnika, tada mlade koreografske zvijezde, plesača kathaka iz Londona, na Tjednu suvremenog plesa 2002. Naime i Chotto Desh je neka vrsta povratka na vlastite početke, poetični i razigrani uron u osobnu Akramovu priču kroz vizuru dječaka ukliještenog između obiteljske tradicije Bangladeša i kulture duboko upisane u memoriji tijela i suvremenog okruženja domovine u kojoj je rođen, Velike Britanije. Poantu priče o dječaku koji pokušava artikulirati svoj otpor predviđenim obiteljskim i tradicijskim obrascima i pronaći osobni identitet unutar „zbrke dviju, po pojedinca, opasnih tradicija“ (isto) anticipirat će Iva Nerina Sibila u uvodu u navedeni razgovor. „Njegova pobuna sastoji se od insistiranja na zapadnom pravu pojedinca na IZBOR. Tako Khan umjesto prinude tradiciji u kojoj je rođen ili apsolutne pobune koja opet dovodi do nekritičnog priklanjanja drugoj, ostaje na graničnom području, području ODABIRA. Tako kapitalizira najbolje iz jedne, ali i druge tradicije – umjesto otpadnika i pobunjenika postaje pobjednik.“
  
  Chotto Desh, čarobna predstava „za sve od 7 do 77 godina i više“, u prijevodu znači „mala domovina“, a mogla bi se zvati i „mala pobjeda“. To je solo, nastao proširenjem vrlo osobnog, i nagrađenog Akram Khanovog solo rada Desh / Domovina (2011.) u adaptaciji, ili kako u najavi piše u „reinkarnaciji“ redateljice Sue Buckmaster i izvedbi izvrsnih Akramovih plesača: Jasper Narvaez je odigrao predstavu u 18 sati (kojoj sam prisustvovala), a Nico Ricchini onu u 21 sat. Predstava kreće iz sadašnje aktualne pozicije aktivnog i posvuda angažiranog umjetnika na trenutak izgubljenog u uličnom kaosu nepoznatog grada. Preko telefonske službe traži pomoć, a javlja mu je mudri dječji glasić koji postavlja neka pitanja, koja pokreću slike i intimne scene i priče iz djetinjstva, i priču o djetinjstvu. Razvija se maštovito uprizorenje koje nas pušta u čarobni vrt Umjetnikovog (Akramovog) bića u kojem su zauvijek smještena dječakova pitanja, sumnje i maštanja, brižni roditelji, pragmatični otac koji očekuje pomoć u restoranu, i nježna majka, i bakina alegorična priča o Lovcu na med (koji rade zlatne pčele na visokom drveću blizu zvijezda) u čarobnoj šumi gdje vlada stroga i plemenita Bonbibi a prijeti demonski tigar, i gdje je ishodište njegova Plesa.
  
  Uz vrhunski izvedenu, bajkovitu i uistinu, kako je najavljeno, „snovitu animaciju“ i duhovite scenografske elemente (poput predimenzionirano velikog i predimenzionirano malog „istog“ stolca, nešto kao „tate i sina“, ali i medija koji u trenutku izvođača premješta kroz vrijeme, seleći priču iz onog „kad sam bio mali“, u poziciju pogleda na djetinjstvo „iz visine“ odnosno vremenske daljine), nadahnuta je, zaigrana i beskrajno vješta izvedba i stalna transformacija izvođača kojom dočarava likove i protok vremena. Posebno je fascinantna preobrazba u oca, u tzv. tehnici animacije dijelova tijela, gdje plesačevo tjeme postaje maska lica (a to očevo lice plesač si nacrta na sceni u par poteza kao dječji crtež) čime se kompletno mijenja osobnost i motorika lika. A taj spoj dječjeg crteža kao glave na živom tijelu, uz sinkronizaciju – otac uvijek nešto prigovara i drži prodike – neodoljiva je. Pritom, u brzoj smjeni dva lika u jednom tijelu, nakon spontane reakcije na topli humor izvedbe koji implicira i dječji doživljaj odraslih, i odnos otac-sin, prepoznajemo i metaforu prisutnosti predaka unutar vlastite osobnosti, odnosno onih koje nosimo u sebi, sa sobom, s kojima zapravo cijeli život pregovaramo.
  
  Chotto Desh (Mala domovina) je velika pobjeda dječaka iz priče, predstava koja s lakoćom otapa granice kultura, generacija, plesnih tehnika i kazališnih žanrova. Intimna i bliska, dinamično zaigrana i snovito poetična, to je predstava koja profesionalno i produkcijski izaziva ushit i poštovanje, a osobno: ispunjava i raduje.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 12. srpnja 2025.
  
  Chotto Desh
  umjetnička direkcija i koreografija Akram Khan
  režija i adaptacija Sue Buckmaster (Theatre-Rites)
  glazba Jocelyn Pook, oblikovanje svjetla Guy Hoare, priče Karthika Naïr, Akram Khan, baka u predstavi priča iz knjige The Honey Hunter autora Karthike Naïr, Sue Buckmaster i Akrama Khana, asistent koreografa Jose Agudo, asistenti koreografa Dennis Alamanos, Amy Butler, Nico Monaco
  glas bake Leesa Gazi, glas Jui Sreya Andrisha Gazi, plesači Jasper Narvaez, Nico Ricchini
  izvorni vizualni dizajn Tim Yip, vizualna animacija YeastCulture, kostimografija Kimie Nakano, tehničar za zvuk Steve Parr, oslikana maska Damien Jalet, Akram Khan, tekst pjesme Bleeding Soles Leesa Gazi
  pjevači: Melanie Pappenheim, Sohini Alam, Jocelyn Pook (glas/viola/klavir), Tanja Tzarovska, Jeremy Schonfield

Piše:

Maja
Đurinović