Plesna scena.hr

Jedinstveni pejzaž razlomljene tjelesnosti

Galerija 90-60-90 / Platforma za suvremenu umjetnost, Movements:White, autori Sanja Latinović i Ranko Đanković, kustosica Neva Lukić, Pogon Jedinstvo

• 
  
  Početkom srpnja u organizaciji zagrebačke Galerije 90-60-90, predstavljen je performans Movements:White, zajednički rad iz 2012. dvoje beogradskih umjetnika mlađe srednje generacije, akademskih kipara Sanje Latinović i Ranka Đankovića. Rad koji na više suptilnih razina komunicira kiparski, traži klasične scenske uvjete realizacije da bi pogodovali animaciji materijalnog jezika izvedbe, bliskog duhu lutkarske predstave. To je zapazila i kustosica Neva Lukić u tekstu fragmentarno prenesenom u najavi programa, kojim je izvorno popratila samostalnu izložbu Sanje Latinović Prepreka ili Prag, održanu 2022. u Salonu Muzeja savremene umetnosti, Beograd. U tom je tekstu Neva Lukić: afirmirana kustosica, likovna kritičarka i aktivna sudionica regionalne suvremene scene, ujedno i višegodišnja voditeljica beogradske Galerije Hestia, optimistično izrazila nadu da ćemo rad Sanje Latinović „uskoro imati prilike vidjeti u Zagrebu“ (Art magazin Kontura, br. 157, rujan 2022.; Neva Lukić, Pripovijedanje slika: tekstovi o suvremenoj umjetnosti, str. 338-343, ULUPUH, 2025.).
  
  Kako je istaknula u razgovoru nakon izvedbe u Pogonu, Lukić smatra da između beogradske i zagrebačke likovne scene nema dovoljno interakcije, tako da neki umjetnici koji su nagrađivani i priznati u Srbiji, u Hrvatskoj u potpunosti prođu ispod radara. Rad Sanje Latinović prošle je godine prvi put predstavljen u Korčuli, u organizaciji Galerije Siva Zona (voditelj Darko Fritz) i Neve Lukić, a sada je došao red na Zagreb i odlučeno je da se u black boxu Pogona Jedinstvo predstavi upravo ovaj skulpturalni performans starijega datuma kao neka vrsta kanona Sanjina rada kroz koji se mogu promatrati i ostali radovi, pri čemu se fluidnost medija ističe kao jedno od dominantnih obilježja. Tom prigodom su se i sami umjetnici dotaknuli okolnosti formativnih godina svoje umjetničke suradnje na beogradskoj akademiji, s obzirom na planove i ostvarenja, uz objašnjenje neizbježnih ograničenja povezanih s prekarnim uvjetima umjetničkog rada, koji uvelike motiviraju promišljanja i poetiku Sanje Latinović. Oboje umjetnika kroz performans propituju i važne teme kiparskog pristupa mediju; Sanja istražuje transformacije u suodnosima prostora, materije, forme i ideja, a Ranko se s više interesa okreće uvjetima izgradnje simboličkih slojeva skulpture, posebice njenog funkcioniranja u javnom prostoru.
  
  Iz spoja zajedničkih promišljanja proizašao je suštinski jednostavan, a zbog jasnog formalnog minimalizma precizno upečatljiv i višeznačan rad, čija izvedbena materijalnost navodi na mogućnosti različitog imenovanja, poput skulpturalni performans ili „kinetička“ instalacija ili „manualna lutkarska animacija“. Bijeli zid iz kojeg vire noge i ruke okvirni je zaslon događanja, a ono se zasniva na „slijepim“ prijenosima rukohvata pijeska, s jedne strane na dugu. Zbivanje kao i scensko vrijeme iscrpljuju se u tvrdoglavom nastojanju na sitnim gestama zahvaćanja i ispuštanja sipkog materijala, a vrijeme se troši proporcionalno postupnom smanjivanju jedne kule od pijeska i time uvjetovanoj izgradnji druge kule na drugom mjestu. Rušimo da bismo gradili, ali slijepo i bez kontrole. U naglašavanju taktilnosti koja se slijedom tjelesne intuitivnosti uvezuje u organički mehanizam snažniji od parcijalnih čestica koje ga čine i ukidanju mogućnosti vizualnog nadzora sedmero izvođača nad vlastitim radnjama, evociran je jedinstveni pejzaž razlomljene, a opet evidentno ljudske i solidarne,  odnosno posve psihičke tjelesnosti koja prevaljuje udaljenosti i ocrtava bregovitu krivulju nadiđenu tkanjem višebrojnih, sitnih napora.
  
  U idejnom svijetu ovog rada susreću se različite atmosfere – beketovski apsurd, Sizifova nezaustavljivost, metafora pješčanog sata i tijek osipanja; napokon u samoj jezgri koja drži na okupu ove dojmove, čudesna sila kretanja koja i vrijeme pretvara u gravitaciju. Što ostane od mita o Sizifu kada se dovede u pitanje čvrstina volumena, i brda i kamena koji se po njemu kotrlja. Kakva je to materijalnost kojoj nedostaje jezgre, koje stanje takva materija nalaže bivanju. Titranje po rubovima nagona za preživljavanjem, naciljano središte krhkosti iz kojeg se nazire slika nade o potpunosti, sustav kao slučajni sporazum mnoštva energetskih uloga,  prijenos kao mogući uspjeh uz neizbježnu cijenu neuspjeha, komunikacija kao rasipanje, energija kao gubitak. Sve su to motivi koje uvezuje ovaj sjajan i dojmljiv rad u svoj meditativni ugođaj, pa i introspektivno preispitivanje gotovo nalik skicoznom prilogu Beuysovoj ideji „socijalne skulpture“, koja se tragovima zapisanima pijeskom, utiskuje u neuhvatljivu protočnost života samog.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 26. srpnja 2025.
  (osvrt se odnosi na izvedbu u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo 8. srpnja 2025.)
  
  Movements:White
  Organizacija 90-60-90/ Platforma za suvremenu umjetnost
  Tehnička podrška: Pogon Jedinstvo i DRYWALL DESIGN
  suradnice Valerija Djanješić, Tara Stanić, voditeljica programa i kustosica Galerije 90-60-90 Marijana Stanić, kustosica izložbe Neva Lukić, vizual Bojana Janjić, fotografije Vanja Babić
  Projekt su podržali Grad Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Zaklada Kultura nova, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva.

Piše:

Jasmina
Fučkan