Plesna scena.hr

Ipak možda

17. Festival Perforacije, festival izvedbenih umjetnosti, Zagreb, 24. – 28. lipnja 2025.: Malo sutra, Zagreb, Jednom davno sutra, autorica i kor. Aleksandra Janeva Imfeld

• 
  
  Krajem lipnja, pri završetku još jedne kazališne i izvedbene sezone u Zagrebu, kad se uz porast temperature osjeća već priličan zamor i opći pad entuzijazma publike, započele su Perforacije, festival performansa i izvedbenih umjetnosti, jedan od projekata Udruge Domino. Festival pokrenut kao „prostor umjetničkog eksperimenta i propitivanja“ otvoren je 24. lipnja 2025. začudno toplom, nježnom i smirujućom predstavom, premijerom Jednom davno sutra Aleksandre Janeve Imfeld (atorica i koreografkinja) i Brune Isakovića i Mie Zalukar (izvođači i suautori). Prisnom i radosnom ozračju (uz onaj uzbudljivi osjećaj početka ljeta) pogodovala je i činjenica da je poziv na izvedbu sljedećeg dana (na kojoj sam se našla) bio i poziv na autoričin pedeseti rođendan. Trenutak je to koji općenito inicira promišljanje životne bilance iz sadašnje pozicije kao neke osobne, intimne razdjelnice nakon pola stoljeća bivanja. Trenutak koji je ovdje otvorio inspirativne izvedbene prostore sastavljene „od sjećanja, stvarnih i izmišljenih, od dodira svojih i tuđih, od pjesma, vremenskih pukotina i vječnih selidba“ (iz programske najave). Pritom koautorstvo tri umjetničke, plesačke osobnosti (bliske povijesti) zamućuje granice vlasništva sjećanja i motiva, otvarajući radosni prostor stalne igre koji se meko prelijeva preko granica izvedbenog prostora.
  
  Mia i Bruno dočekuju goste u svom malom, toplom domu na sredini scene. Sjede ispred zida svaki sa svoje strane stola (na kojem je zatvorena kutija šaha) na svom stolcu, kraj svoje biljke u tegli i ispred upaljene stojeće lampe; okrenuti su prema publici koja ulazi i smještava se, gledaju ih, prepoznaju, smiješe se, diskretno međusobno komentiraju, raduju se susretu. I onda krenu naprijed u prostor igre, do njegova mračnog ruba, i vrate se nazad. I počnu preslagivati scenografske elemente u novi prostor. I tako stalno, do kraja predstave, preslaguju izvedbeni prostor, čime se „preslaguju i moguća značenje koja se mogu upisati u odnos dvoje ljudi. Ne znamo jesu li par, brat i sestra, stari prijatelji koji su međusobno srasli ili tek stranci koje slučaj postavlja u trenutak susreta. Niti njima nije sve poznato…“ Time programski tekst proglašava zajedništvo izvođača i publike u neznanju i nesigurnosti oko sadržaja ili poante rada. (Cilj puta je samo putovanje.)
  
  Mia Zalukar i Bruno Isaković su silno kompatibilni plesači i izvođači, s dugom poviješću zajedničkog kreiranja i bivanja na sceni. A dugo dijeljenje prostora i vremena dodatno razvija međusobnu osjetljivost, pozornost i podršku. Ovdje su opet vrlo mladi, ili zauvijek mladi (onako sa sačuvanim djetetom u sebi), zaigrani i bliski; zadovoljni svojom pozicijom, odabiru akcije, mijenjajući svoj prostor igre, mijenjaju i njezina pravila. Uključuju rekvizite, tekst: vizualno i auditivno; igraju se sa sinkronizacijom, prostornim planovima, glazbom, zvukom i tišinom. U sigurno vođenoj dinamici predstave izmjenjuju se scene / slike / igre / akcije koje reflektiraju osobnu slobodu odabira unutar partnerstva. I kad se razdvoje poneseni nekom svojom tjelesnom mišlju, i budu s dvije strane zida, vidljivi u nekoj drugoj radnji ili na trenutak nestanu, ostaju uvijek u nekom odnosu prisutnosti, i uvijek se ponovno nađu. S užitkom koji već nakon prvog lepršavo nježnog dueta definitivno prelazi rampu.
  
  Usprkos autorskoj odluci propitivanja i utjelovljenja intimne, sačuvane pozitive uspješno se izbjegava svaki narativ, ali izvedba pršti malim, poznatim detaljima, asocijacijama koje tek kao da žele nestašno i radoznalo povući u neku priču koja ne postoji. A „IPAK“… Ovaj prilog koji nosi nesigurnost ali i mogućnost događanja koje se ne očekuje prva je riječ uključena u izvedbu. Ona je zapisana na jednoj od stranica jedne od fleksibilnih kartonskih kutija, cigli jedinog zida njihovog prostora, tj. kvadara slagalice (koje imaju četiri različite stranice koje se koriste u promjenama tijekom izvedbe), koju Mia izvlači iz zida i okrenutu postavlja na pod, tako da je riječ svima vidljiva. Nije to neka fatalna riječ, kao ni one druge koje se pojavljuju i grupiraju tijekom preslagivanja, više znak za promjenu igre. A opet svaki niz riječi u sprezi s novom scenografskom formom i tjelesnom akcijom proizvodi neko novo asocijativno značenje. Sve do optimističnog, obećavajućeg i usamljenog „MOŽDA“ na kraju predstave.
  
  Konačni distih koji se u jednom trenutku otvara na zidu: DAVNO JE VEĆ VRIJEME IPAK / MOŽDA JUČER DANAS OSTAJE SUTRA ne donosi neki veliki pomak u značenju u tom naizgled posve neobaveznom i neizvjesnom poigravanju s deset zadanih riječi, niti revolucionarnu spoznaju. Može i tako, ali i drukčije… Kako se već kocke slože. Ali treba uživati u igri slaganja.

  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 18. kolovoza 2025.
  
  Jednom davno sutra
  autorica i koreografkinja Aleksandra Janeva Imfeld
  su-autori i izvođači: Mia Zalukar i Bruno Isaković
  dramaturgija Nikolina Rafaj, vokali Dora Fodor, kostimi Ana Fucijaš, dizajn zvuka/glazbe Hrvoje Nikšić, scenografija Aleksandra Janeva Imfeld, Bruno Isaković, dizajn svjetla Ema Kani
  produkcija Malo sutra
  ko-produkcija Domino (festival Perforacije), No problem production
  Projekt je ostvaren uz podršku Ministarstva za kulturu i medije Republike Hrvatske.

Piše:

Maja
Đurinović