Plesna scena.hr

Koreografska optika vremenoslovlja

Sodaberg koreografski laboratorij: Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine – trajanje, erozija, akumulacija, nestajanje, autorica Marjana Krajač

• 
  
  Koreografska intervencija prema konceptu i koreografiji Marjane Krajač, kao što već upućuje i sama naslovna elaboracija, afirmira iskustvo polaganog istraživanja percepcije prostora i vremena kroz tjelesne tonalitete. Odabrano mjesto događanja, unutrašnji atrij Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u kojemu su izloženi viseći modeli morskih bića, tajanstvenih stanara podmorja (gorostasna kitopsina, dupini i kit), ovim specifičnim kontekstom uokviruje idejni obris rada koji se postulira kao uranjanje u geomorfološku motivaciju. Značajke institucije, fundus i stalni postav muzeja u kojima priroda ima središnje mjesto, čine konstelacijski okvir društvenih odnosa i polje uvjetovanih značenja na koja se autorica osviješteno referira, kako se tumači u najavi programa: „Narativi prirodnih procesa postaju krajolici vremena i materijalnosti, a ples kao prostorna praksa nastavlja dinamiku prirodnih i povijesnih transformacija. Time se gradi višesmjerna rezonanca između forme koreografije i oblika prirode, otvarajući prostor za promišljanje o pokretu kao obliku sjećanja, arhiviranja i mijene, a plesu kao površini vremena.”
  
  Bijeli prostor natkriven svjetiljkom okupan svjetlošću sunčanog poslijepodneva svojim raznorodnim elementima uvelike je podsjećao na tradicionalnu, klasično naturalističku scenografiju trga ili vedute nekog grada. Uokolo masivni zidovi karakteristični za povijesnu zgradu u starogradskoj jezgri sa simetričnim nizom prozora i interpoliranim visećim koridorima koji po sredini povezuju nasuprotne dijelove arhitektonskog korpusa; u dnu funkcionalna, ali pusta i scenski nepripremljena pozornica i ispred nje poprečna komunikacija između dvaju nadsvođenih prolaza. Tijela plesačica Ane Jelušić, Jane Božić, Dore Pocedić, Eleonore Vrdoljak i Marine Brajdić u odnosu na takav vanjski prostor koreografski su postavljena poput orijentacijskih instrumenata, zasebno izoliranih kompasa. Njihova distanciranost pristaje koreografskoj optici vremenoslovlja, koja prati struje pokretanja s izvođačkim mirom, formalnom suzdržanošću, bez izlaganja doživljenih afekata i emocionalnih uloga. Muzejski atrij s pozornicom, dugogodišnjim poprištem inscenacija kazališno-glazbenog programa Scene Amadeo, time je podređen drukčijim protokolima percepcije, ovdje posvećene praćenju promjena u okruženju, premještanju naglasaka sa subjekata u pokretu na objekte u prostoru nego dinamici sadržajnog tipa koja bi događanje tumačila iznutra.
  
  Kroz dvosatnu izvedbu u nizu od pet paralelnih izvođačkih prostornih tijekova, koji se povremeno susreću ili nailaze jedan na drugog bez izravnog dodira, plesačice formiraju krhku mapu nejasnih rubova i nestalnih relacija, mapu koja traga za svojim središtem, za točkama ravnoteže između prostornih polariteta, ponajprije visina i dubine, za prekoračenjima uvjetovanih granica koje uobičajeno definiraju scenski pogled na plesnu izvedbu. Spontanost s kojom se zvučni slojevi iz okoline upisuju u materijal je usvojena kao načelo i u samoj organizaciji audio materijala. Zvukovi koji povremeno oplahuju koreografske intervencije satkani su od nježnih akumulacija zvukova prirode, ali podešeni na frekvencije ispod jasne raspoznatljivosti, čime je stvoren dojam da zvukovi bubre u zidovima i napinju unutrašnje napetosti vidljivih površina.
  
  Fizička zadanost prostora u cjelini svih njegovih materijalnih i konvencionalnih komponenti, od arhitektonskih do semantičkih i asocijativnih povezanih s vrlo individualnim aspektima doživljaja gledatelja, čine podlogu u koju se ples upisuje kao neka vrsta unutrašnje analize prostornih svojstava, brižljivim bilježenjem promjena u njihovoj partituri. U materijalnom smislu ovaj je rad zasnovan na gotovo kiparskoj percepciji tijela i njegovih arhitektonskih uvjeta, jer je prostor raslojen na reciprocitete mnoštvenosti u kojima se nabiru potencijali između punog i praznog, između animiranog i nepomičnog, uz sugestije razmišljanja o jedinstvu energija kretanja i kristalizacija, sprotoka i sedimentacija iz čega proizlazi dinamika invencije novih prostornih relacija. Ambivalentnost i pomirenje suprotnosti sugeriranog pokreta u mirovanju ili navirućeg pokreta iz žive umirene tvari – u osnovi je kiparska tema. Ovdje ona poprima ambijentalni razmjer. Time, svoje najbliže određenje ova koreografska intervencija nalazi u okviru teze o kinetičkom istraživanju ambijentalnosti kao egzistencijalne i ekološke kvalitete.

  Upravo sa stajališta vremena svjesno tumačenog kao zamor, ovaj bi autorski rad mogao ići u smjeru još radikalnijeg iscrpljivanja kroz višesatno trajanje neodređenih granica, u koje bi se posjetitelji spontano uključivali tijekom posjete muzeju, bez izričitog naloga za omeđenim prisustvovanjem. Zbog korelacije sa stalnim postavom muzeja čije nevidljive teme senzorički artikulira, apstraktno komunicirajući s asocijacijama na ocean, na geomorfološke procese i na tiho dozrijevanje minerala, vrijedilo bi institucionalno razmotriti i potencijal trajnijeg uklapanja ove intervencije u muzejski program te produkcijski podržati njezino serijalno odvijanje.

  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 1. rujna 2025.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 9. srpnja 2025.)
  
  Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine—trajanje, erozija, akumulacija, nestajanje
  koncept i koreografija Marjana Krajač
  izvode: Ana Jelušić, Dora Pocedić, Eleonora Vrdoljak, Marina Brajdić, Jana Božić
  fotografije, vizualni materijali i dokumentacija projekta Tjaša Kalkan, Inia Herenčić, video dokumentacija projekta Matija Kralj-Štefanić, grafičko oblikovanje Josipa Tadić
  produkcija Sodaberg koreografski laboratorij
  
  Projekt je realiziran u suradnji s Hrvatskim prirodoslovnim muzejom i Zagrebačkim plesnim centrom. Projekt je realiziran sredstvima Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Piše:

Jasmina
Fučkan