Plesna scena.hr

Teutini nasljednici

Uz 16. festival Almissa Open Art 2025., tema: Piratska solidarnost, kustos Igor Grubić, Omiš, 10.-13. kolovoza 2025.

• 
  
  Ponekad se dogodi da se čovjek osjeti potpuno sam, zatočen unutar hegemonije bilo koje vrste. Upravo zato je solidarnost dragocjena – ona znači da niste sami, da znate kako uz vas stoje i drugi. Postoje različiti oblici solidarnosti: radnička solidarnost, solidarnost u ratu, u prirodnim katastrofama, međunarodna solidarnost, solidarnost u borbi protiv nepravdi… pa čak i solidarnost u svakodnevnim praksama, poput prodaje povrća putem „grupa solidarne razmjene Zapad”, o čemu je u nas pisala antropologinja Olga Orlić. U okviru antropologije solidarnosti Orlić podsjeća na primjer Italije, gdje je poljoprivreda potpomognuta zajednicom usko povezana s grupama solidarne potrošnje (tal. gruppi di acquisto solidale – GAS). Takav pristup ne podrazumijeva samo svjesno odbijanje kupnje proizvoda koji su u neskladu s osobnom etikom nego i aktivan odabir načina potrošnje – čak i kada to zahtijeva znatan osobni angažman.
  
  I tu je s obzirom na povijest Omiša, na koju se ovogodišnja tema festivala Almissa Open Art nadogradila i kako ju je Igor Grubić, sada u ulozi kustosa, osmislio, piratska solidarnost kao oblik zajedništva i pravedne podjele među piratima, temeljena na dogovoru i uzajamnoj pomoći. Na tu omišku povijest sjajno se oslanja projekt Matee Šabić Sabljić Gusari/ona izložbeno predstavljen u Gradskom muzeju. Pritom je umjetnica provela i istraživanje pod postavkom „Traži se omiška gusarica iz omiške gusarske povijesti 12. i 13. stoljeća.“ Izložila je svoju brodicu posvećenu Teuti, ilirskoj kraljici i poznatoj gusarici koja se sukobila s Rimskim Carstvom (brodicu je umjetnica sama izradila kao dio vlastitoga umjetničkoga projekta, kao što uostalom sama izrađuje sve svoje plovne brodice), jer se neretljanski (od 9. do 11. stoljeća) i omiški gusari (12. i 13. stoljeće) smatraju Teutinim gusarskim nasljednicima. Izniman rad i iznimno istraživanje kojem bi trebalo otvoriti šira donatorska vrata.
  
  Ovogodišnje 16. izdanje Almisse otvoreno je privremenom instalacijom na ulazu na glavnu omišku plažu gdje je Darko Fritz od kajzerica složio jestivu instalaciju SHARE ALIKE, kao poruku koja dolazi iz digitalnoga svijeta, a prema piratskoj solidarnosti. Poruka je ispisana kajzericama koje prate oblik piksela, a pritom se digitalna poruka o besplatnom dijeljenju digitalnih autorskih sadržaja nastoji širiti i dalje, kako navodi umjetnik, „zajedništvom i dijeljenjem resursa s ljudima, životinjama i prirodom“. Galebovi će se sigurno dočepati dijela instalacije, koja je očito i postavljena za njih.
  
  Uslijedio je piratski rad, billboard Borisa Burića, koji se pozicionirao na samom ulazu u Omišu. Riječ je o umjetnikovu prekrajanju Martinisove poruke: „Obraćam vam se kao čovek čovjeku“ (Boris Burić promijenio je u toj aproprijaciji samo pretposljednju riječ sada pisanu ekavicom, kako bi istaknuo suvremene „vekivečne“ ratne hrvatsko-srpske odnose). Kao što je navedeno u opisu rada, aproprijacija je prvotno nastala tijekom umjetnikova boravka na rezidenciji u Dalmaciji 2023. kada je poruku ispisao na majicu i nosio je među ljudima. Što se tiče uvijek dobrodošle majice, ove godine dobili smo na poklon crvenu majicu s natpisom „Fraternity“ u konceptu Marijana Molnara, uz prethodno davanje izjave o tome što za nas znači solidarnost uz poželjno i prakticiranje iste. I treća pozicionirana točka toga prvoga dana bio je rad koju su na samom ulazu u stari Omiš, nakon mosta, postavili Rena Rädle i Vladan Jeremić. Riječ je o instalaciji Koliko solidarnosti? s nizom vjetrokaza s naslovnim pitanjem na jezicima država iz kojih dolazi najveći broj turista. Instalacija je na odličan način postavila bitno pitanje o tome kako se solidarnost mijenja „u smjeru vjetra” – ili kako kritički navode umjetnici, „od deklarativnih gesta do konkretnih činova koji se često kriminaliziraju i kažnjavaju, podsjećajući na humanitarne katastrofe koje javnost i politika nerijetko ignoriraju“.
  
  I dok su prvoga dana bile pozicionira glavne točke festivala, drugi dan bio je posvećen crtežima. Đorđe Balmazović radio je svoje dječje, dada crteže kredama u boji s porukama solidarnosti kao npr. s Palestinom ili kao kritičku poruku-opomenu „Solidarni samo dok ne moramo nečega da se odreknemo“. I plakatno je ovogodišnja Almissa označena palestinskom zastavom, odabirom boja. Nadalje, isto tako na Tomislavovu trgu Flavio Favelli izradio je mural (crno na bijelom zidu) kojim je crtežno označio neke zemlje Mediterana. Dakle, kako je umjetnik pojasnio u razgovoru, koji je inicirao kustos Igor Grubić, nacrtao je grbove zemalja koje graniče sa Sredozemljem, od Slovenije do Maroka, u smjeru kazaljke na satu, no pritom je izostavio Španjolsku, Francusku i Italiju „jer me, budući da sam Talijan, malo zanimaju."
  
  Nastavno na izložbu i umjetničko istraživanje Matee Šabić Sabljić, Jurica Sabljić, voditelj projekta istraživanja i rekonstrukcije omiškog gusarskog broda Sagitta – omiška strijela, održao je predavanje Memorije s Ušća iznimno važno za lokalnu zajednicu i zamišljeno kao pokušaj očuvanja kolektivnog sjećanja na prostor ušća Cetine. Lokalna publika podsjetila je, među ostalim, na ovogodišnje prosvjede građana Omiša protiv namjere da se na ušću rijeke Cetine gradi marina za nautički turizam, upozorivši na opasnosti od poplava.
  
  Nemanja Cvijanović drugoga je dana, pri samome kraju večeri, predstavio okupljenima svoju intervenciju u popularno zvanom Komitetu (naziv je ostao iz prošloga sustava). Izložio je, naime, seriju kolaža pod nazivom Potencijali ideološkog samopriznanja koji su postavljeni u prostor kako je zatečen, među registratorima, među poštanskim sandučićima za postojeće udruge koje su smještene u toj zgradi. Npr. jedan ozbiljan registrator bio je označen samoljepivom naljepnicom s mačkom, a iznad toga niza registratorā bila je postavljena zrcalna zvijezda obrubljena žutim što je dodatno konotiralo zvijezdu, eto, samo kao zvijezdu.
  
  Trećega dana/večeri mogli smo pogledati performativnu instalaciju Mala javna predstava o radu Bena Caina na Trgu kralja Tomislava, što je zapravo izvedbeni traktat o radu. Razbacane defragmentirane lutke u radničkim odijelima s porukom „Rad koji stvara tijelo koje je zadovoljno, a ne tjeskobno i iscrpljeno stresom, teško je pronaći ili stvoriti, zbog čega nemrtvi radnik živi u paralelnom prostoru zamišljenog i nadopunjenog rada“ pozivali su na promišljanje o etici i solidarnosti rada. Naime, umjetnik u svojim radovima istražuje kako suvremeni uvjeti i prostori rada utječu na društvo i pojedince te uključuje gledatelje u svoje konstrukcije slika, objekata i instalacija. U fokusu predstavljene izložbe je radna odjeća, ponajprije kuta, u teoriji odjevni predmet čiji se funkcionalni aspekt kreće od čisto utilitarnog do izrazito simboličkog; odjeća koju nose pripadnici određenog čina, profesije ili organizacije. Upravo time asocira i na uvjete što se odnose kada umjetnici navode za sebe da su radnici. I dok je primarna funkcija uniforme, radničkoga odijela zaštita radnika, ona to u ovoj instalaciji i nije jer je razderana; pojačava se simbolička uloga razderane uniformiranosti i njezine zaštite.
  
  Sve je navedeno Ben Cain zaokružio kartonskim kutijama, njihovim stranicama na kojima je prethodno ispisao poruke o radu; stranice kutija bile su postavljene tako da se sâme od sebe urušavaju i unose nestabilnost u poredak solidarnosti rada. Zanimljivo je da je od kostimografskih dijelova ovo izdanje Almisse na temu Piratske solidarnosti promovirala radničko odijelo (zaštitno odijelo, uniforma), u navedenoj performativnoj instalaciji, i viteško odijelo u performansu Unutarnji kontakt Rosy Rox kao i majicu crvenoga bratstva (sigurno i sestrinstva) Marijana Molnara. Navedeni je rad Marijan Molnar predstavio 2007. godine u Galeriji AŽ, povodom čega je Boris Greiner istaknuo da se članstvo u Baranjskom bratstvu materijaliziralo poziranjem u crvenoj majci s natpisom „Fraternity“.
  
  Driton Selmani u kontekstu solidarnosti prijateljstva u dogovoru s kustosom Igorom Grubićem i organizatorom Festivala Vicom Tomasovićem angažirao je lokalnoga prijatelja kipara Evgenija Glinskog da izradi utopijski Nacrt za kartu koja nikad ne dodiruje kopno (isklesanu u rimskoj kapitali, kako i dolikuje vječnosti natpisa), i to na zidu suvenirnice Bioart Vice Tomasovića, životopisnoga vivarija, jedine kuće u Omišu koja je obrasla biljkama penjačicama, a sve u stilu njegova art vivarija i pučke medicine, travarske tradicije.
  
  Rosy Rox završno se te večeri predstavila performansom Unutarnji kontakt u Mirabeli (Peovica). U viteškom odijelu koje pokriva samo pola tijela, u tom mračnom ambijentu, uz ambijentalnu glazbu koja se u potpunosti prelijeva starim zidinama, umjetnica kako navodi istražuje „ambivalentnu prirodu prijateljstva i hitnu potrebu za ponovnim povezivanjem s istinskom dubinom ljudskog postojanja u današnjem svijetu“. Nakon što prođemo kroz teška metalna vrata Mirabele, susrećemo se s umjetničinim zagrljajem: njezino je tijelo vertikalno, polovično prekriveno viteškim odijelom a pola – nago; hladnoća metala (simbolički vezano uz muška osvajanja – danas velike muškaračke sile koje se natežu oko Z/zemlje koja zapravo ne bi trebala pripadati nikome) i toplina ženskoga tijela (toplina grudi, i majčinstvo i erotično) tog vertikalnoga hermafrodita. Tu se toplina umjetnice, koja u svom djelu nosi dobrotu i duhovnost (što se osjeća kroz dodir i dah), stapa s kontrastom hladnog i toplog, pa se snaga zagrljaja, u koji smo uvučeni, svatko pojedinačno, nakon ulaska u mračnu unutrašnjost kule, višestruko pojačava.
  
  Ovogodišnje izdanje Almisse završilo je projekcijom triju filmova. Pogledali smo film Igora Grubića Konjuh planinom čiji su protagonisti rudari iz Kolubare, čiji je štrajk označio „početak kraja Miloševićeva režima“, kao što su danas studentske pobune širom Srbije medijatori Vučićeva pada. Zatim film Ivana Ramljaka El Shatt – nacrt za utopiju kojim se pozicionira situacija obrnuta današnjoj gdje je godina 1944. i izbjeglice bježe u drugom smjeru: iz Europe u Afriku. Film se otvara citatom „Ako je ikad igdje ostvarena ideja komunizma, onda je to bilo u El Shattu“ Savke Dabčević-Kučar, koja je i sâma bila sudionica zbjega. Iznimna vrijednost bila je u tome što su projekciji prisustvovala braća Vlahović – Nikola (Nikša) i Josip (Mico), koji su istaknuli ulogu Ranka Marinkovića i Vjekoslava Kaleba u izbjegličkom logoru u kojem su oni bili smješteni i koji nije dokumentiran u filmu. Film je, naime, dokumentirao život (izglobljenu svakodnevnicu) u izbjegličkom logoru br. 1, i kao što je jednom prigodom redatelj filma istaknuo: „Bilo je još tih poznatih ljudi tamo, ali ja nisam imao faktografski, povjesničarski pristup. Odlučio sam snimiti film kroz koji me vode ljudi koji su bili tamo, koji pričaju svoja osobna iskustva i očigledno nitko nije sreo Ranka Marinkovića tamo pa nije imao potrebu pričati o tome. To je neki drugi film koji će možda napraviti netko drugi.“ I upravo braća Vlahović (jedan pričljiviji, drugi šutljiviji – ova šutnja kao da pojačava iznimno zanimljivu priču prvoga brata) mogli bi biti protagonisti tog drugog filma. Projekcija je završila filmom o prošlogodišnjem 15. izdanju Almisse koji su i kao dokument i kao evokaciju snimili Matea Despot i Matija Rubinić. Odličan doku-film koji svjedoči da je vrijeme da Almissa Open Art festival dobije i svoju web-stranicu (pored Facebook stranice koja za naslovnicu ima akciju Borisa Šituma postavljanja palestinske zastave na omišku Mirabelu, 2014.).
  
  Završno stoga podsjećam na festivalsko izdanje iz 2014. s temom Identitet gdje su organizatori problematizirali i sâm identitet festivala koji se počeo percipirati žanrovski kao festival umjetnosti performansa na Mirabeli. Stoga su događanjima na Mirabeli te godine organizatori dali naslov Almissa Anuale. Riječ je o festivalskom izdanju koje je imalo međunarodni odjek zbog Šitumove akcije podizanja palestinske zastave na Mirabeli, i zbog koje je umjetnik priveden u omišku policijsku postaju. Kako su prenijeli mediji, palestinska zastava vijorila je na omiškoj stini svega dvadesetak minuta, nakon čega su je uklonili komunalni redari, a omiški gradonačelnik Ivan Kovačić osudio je pomicanje granice umjetničkih sloboda. Povodom navedene etičke akcije Boris Šitum izjavio je kako osuđuje zločine nad civilima: „Postavio sam zastavu Palestine na tvrđavu u Omišu iz razloga što hrvatski političari i mediji šute o događanjima u Pojasu Gaze i o tome kroz što prolazi palestinski narod ili su u tome vrlo oprezni. Zato sam odlučio biti neoprezan. Odlučio sam se na ovaj čin zbog solidarnosti, granatiranja i mrtve djece u Palestini.“ Bilo je to 2014. godine.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 27. kolovoza 2025.

Piše:

Suzana
Marjanić