Nedavno mi je ruke došla antologija pjesama o plesu naslovljena Dance in Poetry koju je uredio Alkis Raftis, grčki sociolog, povjesničar plesa i trenutni predsjednik Međunarodnog plesnog vijeća (CID). Antologija je objavljena 1991. godine, a sadrži 108 pjesama raznih pjesnika – od onih poznatijih poput Thomasa Hardya, Ezre Pounda, Anne Sexton, Williama Butlera Yeatsa i Rilkea do onih manje prisutnih u europskom i američkom književnom diskursu, kao što su Chang Heng, Li Po, Kang Kuei-Fei i Sa'di. Budući da već spomenuti pjesnici pripadaju različitim književno-povijesnim razdobljima i pišu različitim stilovima, raznolikost ove antologije je neupitna. Ipak, ples je nit koja spaja sve pjesme i briše granice utemeljene na nacionalnosti, rasi, povijesti i stilu. Na prvi pogled mogli biste pomisliti, kao što sam i ja pomislio, da će sve pjesme progovarati o plesu i plesačima na poletan, zanesen i stoga sličan način. Međutim, Raftis ovom antologijom pokazuje pjesničko zamjećivanje i bilježenje vrlo različitih aspekata plesa; od očaranosti do raskrinkavanja njegove moći gdje se ne zazire od prikazivanja prolaznosti i čemera koje može utjeloviti.
U antologiji se stoga istovremeno može pronaći hedonistički pristup plesu Sidoniusa Apollinarisa i viđenje plesa kao prelaska u astralno, bestjelesno stanje koje je opisao James Laughlin u pjesmi posvećenoj američkoj plesačici Marthi Graham. Ta raznolikost oživljava antologiju koja bi inače zapala u motivsku jednoličnost. Budući da sam inače sklon prikazima ispreplitanja ljudskosti i prirode, pjesme poput Baletna škola Babette Deutsch u kojoj je pejzaž prikazan kao preteča baletnog plesača, izrazito su me se dojmile. Tu ubrajam i pjesme Alice Corbin, Kang Kuei-Fei i Richarda Le Galliennea koje se zadržavaju na prirodnim motivima i isprepliću ih s ljudskim kretnjama. Među njima bih svakako istaknuo pjesmu Carla Sandburga posvećenu Isadori Duncan: „Vjetar? Ja sam vjetar. More i mjesec? / Ja sam more i mjesec. Suze, bol, ljubav, let ptica? / Ja sam sve to. Plešem ono što jesam.“ O Isadori je pisao i Louis Untermeyer koji spominje njezinu nekromanciju kojom spaja osjet i zvuk „dok naše sanjarske duše ne postanu slijepe / na sve osim mašte“. Najmanje iznenađuju one pjesme koje ističu ljepotu plesa, gotovo vilinske plesačice i njihovu seduktivnost. O takvoj su očaranosti progovorili Byron i Paul Eluard koji piše: „rajske fontane vaša su pozornica“.
Estetska je ljepota ljudskog pokreta neosporiva, ali njegova moć da utjelovi prolaznost, bol ili da se pak približi bestjelesnom, transcendentnom iskustvu, uvijek ostavlja snažniji dojam. James Elroy Flecker u pjesmi Pavlova u Londonu piše: „poznato je da slatko cvijeće vene, / i najplemenitiji snovi umiru gotovo podjednako brzo, / i plesači, i cijeli njihov svijet, moraju propasti.“ Robert Lowell u pjesmi posvećenoj koreografu Georgeu Balanchineu progovara kako „moji stihovi ne mogu komentirati / tvoj besmrtni trenutak / ili ti reći što govoriš / samo Balanchine / ima oštricu brijača / i zna umjetnost jezika“. Adrian Mitchell u pjesmi Što činiti ako upoznaš Nižinskog ispisuje stihove: „Ako ne ubiješ Nižinskog / pretvorit će te u Nižinskog. / Živjet ćeš kao list, umrijeti kao list, / kao Nižinski.“
Valja napomenuti da antologija sadrži i neke druge, nešto neuobičajenije motive kao što je trbušni ples u kojemu Diane Wakoski vidi utjelovljenje ženstvenosti i emancipacije. James Stephens progovara o sramu i gubitku dostojanstva koji se mogu javiti plešući za druge: „zar trebam skakati i šepuriti se / dokle god su spremni platiti“. U moru motiva koji u plesu vide zajedništvo, mladost, mit, ljepotu, požudu, iscjeljenje, prolaznost, transcedentnost i bestjelesnost, za oko su mi pak zapali stihovi koji se referiraju na jezičnost pokreta. Na primjer, Frances Sargeant Osgood ispisuje stihove: „Pričala nije – ali, tako su obilato puni / jezikom njezin pogled i osmijeh, / da sam, kad je zavjesa pala, pomislio / cijelo je ovo vrijeme pričala“. A Rilke za plesača kaže: „O, ti prijevode / sve prolaznosti u djelo, / kako si je razjasnio!“ Ili stihovi Elisabeth Jennings: „njihova su stopala pronašla sućut koju nikada nisu našli / u riječima (…).“
Mogao bih nastaviti, ali vjerujem da ovi stihovi (u mom slobodnom prijevodu s engleskog) dočaravaju jezičnost pokreta koja je nerijetko utješnija od same riječi, i koja začudo u toj šutnji može izraziti više nego bilo koji glas. Rekao bih da je poezija ples bez kosti, a ples poezija bez stiha i upravo iz tog uvjerenja dolazim do zaključka da je ples ono čemu se duša okreće na pragu neizrecivog. Antologiju Dance in Poetry stoga preporučujem onima koji se žele približiti čarima plesa i poezije – ubrzo će shvatiti da nerijetko govorimo o istoj stvari.
© Matej Gabud, PLESNA SCENA.hr, 2. rujna 2025.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE