Kolovoz u Zadru već godinama nosi prepoznatljiv pečat plesa i izvedbenih umjetnosti. Grad se transformira u kolovošku ljetnu centralu u kojoj se susreću umjetnici, pedagozi i publika zahvaljujući dvama programima – edukativnoj platformi STREAM Zadar i festivalu solo izvedbe Monoplay. Za mene je ovogodišnje izdanje imalo posebno značenje. Dobila sam prvu STREAM stipendiju koja mi je omogućila sudjelovanje na svim radionicama, uz pokrivene troškove prijevoza i smještaja te festivalsku ulaznicu. Stipendiranje je iznimno vrijedna inicijativa koja pokazuje podršku plesačima te nam daje priliku da se nesmetano posvetimo procesu učenja, istraživanju novih područja i vlastitih interesa unutar tjelesnih praksi zanimljivih praktičara – ove godine to su bili Andrej Župančič, Hanna Hegenscheidt i Marin Lemić.
Dane smo započinjali Qi Gong i Kung Fu praksama pod vodstvom Andreja Župančiča, osnivača škole Body.Mind Ljubljana. Njegov način vođenja ne samo da motivira, nego stvara i uvjete u kojima interes za praksu gotovo prirodno raste. Kao predani praktičar i učitelj zna precizno dozirati zahtjevnost, održati disciplinu u prostoru i pritom procijeniti koliko daleko pojedinac može ići. Radionicu sam pohađala i prošlo ljeto, a sama činjenica da sam joj se vratila godinu dana kasnije najbolje govori o dubini iskustva. Ono što me uistinu nadahnulo je potraga za cjelovitošću koju borilačke vještine otvaraju, i Župančič naglašava upravo tu dimenziju cjeline tijela i uma. U praksi se otkriva povezanost naizgled suprotnih sila: meditativne sabranosti i fizičke snage. Tek u njihovu susretu nastaje ravnoteža koja nadilazi samu tehniku i postaje način bivanja.
Radionica Body Communication Marina Lemića bila je podijeljena u dva dijela. Prvi dio radionice je bio posvećen artikulaciji cijelog tijela i podnoj tehnici (floorwork), dok je drugi dio bio usmjeren na stvaranje kroz vođenu improvizaciju. Svidjela mi se pop glazba koju je Lemić odabrao kao pratnju tehničkog dijela sata, kao i fuzija stilova i plesnih izričaja – poput dancehalla ili twerka – koje je osuvremenio i pronašao im svrhovitost u kontekstu rada s polaznicima radionice. U improvizacijskom dijelu do izražaja je došla šarolikost naše grupe; prevodili smo upute fizički, prostorno i izvedbeno na različite načine, a unatoč toj raznolikost uvijek se mogla prepoznati zajednička logika unutar plesa.
Klein tehnici se vraćam nakon pet godina. Na prvoj godini plesnog studija na ADU u Zagrebu preporučili su nam radionicu jer podupire release tehniku i čisti pokret kako bi dosegnuo puninu svoje funkcionalnosti. Tada mi je to bio glavni cilj, iako nisam razumjela ni navedene koristi ni samu Klein tehniku, ali pamtim da me zainteresirala i trošila na neki dotad nepoznat način. Sada sam joj se vratila s većim znanjem i otvorenijim tijelom, koje zna po što je došlo, te ima sposobnost racionalne selekcije: ovo me podržava, ovo možda i ne. Hana Hegenscheidt je pedagoginja s bogatim iskustvom podučavanja, a njezin pristup čini proces duboko tjelesnim, ali konkretnim – radi se s kostima i dubokim mišićima koje u treningu često zanemarujemo, a glavni su pokretači skeleta. Također, došla sam do nekih zaključaka koji se ne poklapaju s učenjem tehnike, ali to smatram dokazom sazrijevanja i darom cijelog iskustva, jer kritičko promišljanje na kinestetičkoj bazi pokazuje razliku u doživljaju ovog iskustva tada i sada.
Zahvaljujući selektoricama festivala Matei Bilosnić i Ladi Petrovski Ternovšek, Monoplay se može pohvaliti zavidno bogatim festivalskim programom. Svaka od izvedenih predstava je na autentičan način izložila interese autora i gledateljima nadražila vizualne, zvučne i emocionalne receptore. Petra Hršćanec izvela je svoju posljednju autorsku predstavu, 21 Degrees Celsius, vanserijsku u svakom pogledu, koja me odvela na put poput pastira Santiaga iz Coelhove književne uspješnice Alkemičar. Izvođačica se poigrava okolnostima koje utječu na scenski prostor, ali i njezine dalje poduhvate te odnos s publikom. Ako povučemo paralelu s Alkemičarom, izvođačicu se može doživjeti kao znanstvenicu trenutka u potrazi za iskustvom sadašnjice kojoj svaka radnja, točnije ishod učinjenog ostavlja znamenje za nastavak puta /istraživanja.
Festival je ugostio i svestranog slovenskog umjetnika Žigana Krajnčana. On je za mene jedan od velikih osobnih uzora još iz vremena kad sam bila prisutna na ulično-klupskoj sceni. U battle (oblik natjecanja) kontekstu, najvažnija je sinergija glazbe i tijela, te su koncepti i ideje razrađeni u izlazu koji traje od trideset sekundi do maksimalno minute, u većini slučajeva. U novom izvedbenom formatu Krajnčan koristi kapacitete tijela i glasa kako bi dočarao vrijednost instantnog stvaranja, odnosno improvizirane izvedbe kroz ideju ništavila. Jako sam subjektivna kada je Žigan u pitanju, jer mogla bih ga satima gledati i bez strukture i dramaturgije kazališnog rada. Međutim, upravo su ti elementi usmjerili njegove izvođačke vještine u konkretan pravac i dali im svrhovitost kako bi prenijele misli šireg društvenog konteksta – od krize slovenskog nacionalnog identiteta do globalnih nepravdi.
Kristina Lisica nas je odvela na osobno i ranjivo putovanje vraćanja tijelu, od kojeg se često otuđujemo, a naš je najizravniji i najiskreniji suputnik u ovom putovanju kojeg zovemo život. Intrigantna fizikalnost koju izvođačica uspostavlja na sceni stvara neko bezglavo biće isprepletenih udova koje je magično artikulirano u svojoj neartikuliranosti. Susret sa samim sobom je plesna oda tijelu i umu, jednom biću, čovjeku.
Festival je zatvorila predstava SHARD, autorice Ceren Oran, u izvedbi prekrasne Jovane Zelenović. Sudjelovala sam na probama i bila dio izvedbe kao crowd – Jovanina zajednica ljudi – što je iskustvo koje je teško odvojiti od samog gledanja. O ovoj predstavi ne mogu pisati iz neutralne distance, jer ona jednostavno traži osobni angažman. SHARD nije predstava koju promatrate, ona vas uvuče, pokretima koji odzvanjaju u tijelu, tiho, ali duboko. Jovanin ples nosi traumu, a njezino tijelo odbija suzdržavanje – sve izlazi van, ogoljeno, snažno i beskompromisno iskreno.
Ovogodišnji Monoplay bio je snažan ulazak u novu sezonu: podsjetio me koliko daleko ples doseže i koliko je važno da umjetnici stvaraju i ostanu prisutni u današnjem svijetu – pogotovo zbog svih okolnosti koje spuštaju zavjesu tuge na čovječanstvo zadnjih godina. Umjetnici su u četiri dana iznijeli važne teme i potaknuli publiku na propitivanje, što umjetnosti, što društva koje jesmo ili u koje se transformiramo.
Sljedeće godine festival slavi svoj osamnaesti rođendan – i ja već najavljujem svoj dolazak. Kao plesačica iz Rijeke, grada s malom suvremenom scenom, posebno cijenim programe koji se razvijaju izvan Zagreba. Pristup umjetnosti diljem zemlje nije estetski dodatak – to je preduvjet za održivu scenu. Monoplay i STREAM to potvrđuju; ovakav festival nije samo niz radionica i izvedbenih večeri, nego javni prostor kritike, dijaloga i stvaranja.
© Katarina Barešić, PLESNA SCENA.hr, 4. rujna 2025.
