Plesna scena.hr

Napeta zona igre zrcaljenja

Zagrebački plesni ansambl: Petricore, autori Moreno Solinas, Igor Urzelai Hernando

• 
  
  Predstava Petricore Zagrebačkog plesnog ansambla, premijerno izvedena 12. rujna u Zagrebačkom plesnom centru, začinila je početak rujanske sezone posve izravnim pitanjima. Ta pitanja odnosno oblikovanje stanja zapitanosti u trajanju, proizlaze iz samostalne tjelesnosti i neverbalne snage koja ne ostavlja rezerve za korist narativa ili priče. Još je zanimljivije da se snaga tjelesnog izraza, u velikoj ili barem u jednakoj mjeri kao na pokret, oslanja na pogled. Činovi gledanja, promatranja i netremičnog motrenja u publiku se smjenjuju s aktivnostima kretanja, kao ravnopravne dionice. To znači da su pogledi plesačica tretirani kao samostalna polja gravitacije. S obzirom da je provodna tema koreografije kolektivni, a ne individualni pokret, ovo poigravanje s gravitacijom pogleda koji upija publiku ima dalekosežni utjecaj na percepciju izvedbe. Poetičko pitanje koje izvedba otvara i tijekom trajanja slutnju temeljito produbljuje, jest što je to mimesis u tjelesnom imaginariju.
  
  U hrvatskom jeziku ne postoji riječ za onu vrstu mirisa koji isparava iz vlažnog, ali pregrijanog tla nakon ljetne kiše (petrichor), mirisa toliko specifičnog da ga je trebalo imenovati kao nešto zasebno, dubokog i prodornog koji objedinjuje i toplinu i vlažnost, i otvrdlost (grč. petra – stijena) i tečnost (grč. ichor – tekućina koja teče venama bogova). Poput semantike ovog pojma, i sama izvedba se uspijeva smjestiti u napetu zonu dvosmislenih gesti. Rečeno terminologijom poetike plesa – između jasnog razlikovanja mimetičkih i simboličnih gesti. Do kraja izvedbe, koreografija živo pulsira u pročišćenim slikama, koristeći se primarnim i čitljivim izborom motiva iz igre zrcaljenja, poput dvojnika, mimikrije, ovlašnog nalikovanja i sitnog razlikovanja. Do kraja iscrpljujuće igre, uigrani ansambl ustrajno i sve kompleksnije elaborira pitanje bezličnosti kolektivnih energija i nasumičnosti njihova izraza, rutinskih procedura, bezobzirnosti sile pokretanja ili trijumfa preživljavanja. Svojom igrom, izvrsne Dora Brkarić, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić, Silvija Musić i Linda Tarnovski zalaze u potkožni misterij ljepila koje sačinjava jedinstvenost mnoštva.
  
  Plesačice izlaze na scenu postupno. Prva izlazi u nijemu konfrontaciju s cijelim auditorijem, promatrajući publiku detaljno, od ruba do ruba, razmjenjujući osobno upućene, izravne poglede. Druga plesačica, izlazeći na scenu, ulazi u zonu njezinog pogleda, pogleda koji je prethodno prisvojio i publiku, kao zrcalni odraz. Treća pak unosi kompliciraniju pomutnju zrcaljenja i razlikovanja. U igri sakrivanja i otkrivanja kroz izmjenjujuće uloge u duetima i tercetima, gotovo neprimjetno odjednom se svih pet okupi na sceni. Sve u istim kostimima, u sivim hlačama i košuljama prebačenim preko bijelih majica. Kroz izvedbu će dojmovi fluktuirati, jesu li one radnice, zatvorenice ili tek neke univerzalne sluškinje sistema. Nema zahtjeva za odlučivanjem, jer je sav napon sile koja ih skupno oblikuje upravo u variranju, u ponovljenim amplitudama između čvrstine i protoka, između struktura moći i trenutaka empatije u kojima se iznova otkrivaju neke razlike.
  
  Plesačice formiraju tijesan krug koji ih mehanikom svoje rotacije apsorbira u hipnotičko trajanje i nezaustavljivo ponavljanje istog. Vrtnja sačinjava obrazac kojim se utvrđuje poredak, strojno i mehanički prelazeći s jednog kraja scene na drugi. Krug sačinjen od njihovih upletenih tijela mijenja oblike. On je folklorna forma, kolo i strojni element, kotač perpetuuma mobilea koji sveudiljno gazi scenom kao da vrijeme ne postoji, otporan na uvjete okoliša. Stvara sliku u kojoj se naslućuje zarobljenost, subordinacija pojedinca, utkanost u strukturni ritam. Nalikuje i živom snopu, stoga ima i političke konotacije. Pa ipak krug polako gubi neprekinut taktilni obris, tjelesni kontakti slabe i plesačice ostaju nepovezane te se započinju kretati kao samostalni organizmi, ali jednako poštujući zadani okvir. Tretman viševrsnog, masovnog tijela koje se kreće poput organizirane, energetski zgusnute hrpe, tijekom cijelog trajanja predstave ostaje čvrsto uobličen.
  
  U svojim formacijama plesačice dolaze gledateljima vrlo blizu, netremice ih promatrajući, pretvarajući ono što vidimo, a ne uspijevamo smjestiti na odgovarajuću stranu vage i izabrati između folklora i vojne vježbe, u simbol plemenskog okupljanja. U amblem pomalo predvidljive ali neprobojne društvene dinamike. Krug se postupno preobražava u rešetkastu strukturu uz frontalne orijentacije prema publici, a kretanje u jednom trenutku zamire da bi ustupilo mjesto pantomimičnoj retorici pogleda i gesti koje odražavaju usrdnu kontrolu. Dok dugo stoje na mjestu u stavovima diplomata, političara, autoriteta, uz poglede koji se povremeno rastežu u smiješak, plesačice se pretvaraju u golu prisutnost nadzora koji bilježi i reagira na prisutnost publike, pa kada se u jednom od sljedećih trenutaka započinju kretati poput pasa koji se šunjaju, dojam o prijetnji homogenizacijom je zaokružen.
  
  Međutim, u imitiativnu dinamiku masovnosti koja obuhvaća i igru zrcaljenja mnoštvenosti izvođačica naspram mnoštvenosti publike, utkana je i ranjivost, razni oblici patnje koja i sama ima više lica, teško opisivih. U finalnoj dionici motiv kruga zamijenjen je motivom povorke, koja se, mijenjajući orijentacije u krugu od 360° zrakasto širi u prostor na sve strane svijeta. Istovremeno, ekspresivni motiv kiše materijalno i simbolički oplakuje pozornicu i podcrtava središnji motiv gravitacije.
  
  Unutrašnja privlačna sila više se ne hrani narcističnom željom drugoga, već prirodnom silom koja uspostavlja zajedničko težište i time preobražava samu „mimetičku želju“. Povorka koja se širi u svim smjerovima i kiša koja vraća energiju s visina ka tlu sugeriraju da mimesis više ne djeluje isključivo kroz društveno uvjetovanu logiku oponašanja, nego kroz prirodne i kozmičke zakonitosti. Dok u mimetičkoj želji vrebaju opasnost konflikta i zaraze masovnim bezumljem, ovdje finalna podređenost mimezisa gravitaciji kao suštini tjelesnog imaginarija, otvara vrata usklađivanju mnoštva u zajedničkom ritmu i mogućnostima pristanka na ranjivost. Tako, formalno pročišćena i emocionalno snažna izvedba, čvrstog energetskog napona pored svih izvedbenih kvaliteta koje se upisuju u zaslugu izvođačkom ansamblu, donosi na pozornicu i jednako živu, artikuliranu misao.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 25. rujna 2025.
  (Tekst se odnosi na premijernu izvedbu 12. rujna 2025.)
  
  Petricore
  koncept i režija Moreno Solinas, Igor Urzelai Hernando
  koreografija Igor x Moreno u suradnji s izvođačicama
  izvode: Dora Brkarić, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić, Silvija Musić, Linda Tarnovski
  glazba Aseret, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, asistent kostimografije i scenografije Ana Paulić, šminka Marija Bingula, voditeljice probe Margherita Elliot, Petra Valentić, fotografije Andi Bančić, Jelena Janković, grafičko oblikovanje Puder (Ana Rako, Goran Raukar), snimanje i montaža Lovro Mrđen, Vid Begić, umjetničko vodstvo ZPA Petra Glad Mažar, Petra Valentić, odnosi s javnošću Sara Ivanović
  produkcija Zagrebački plesni ansambl
  partneri S’ALA, Zagrebački plesni centar, Mediteranski plesni centar
  S’ALA produkcijski tim Davide Pisano, Anna Paola Della Chiesa
  ZPC produkcijski tim Alexandra Madsen, Josipa Bubaš, Jure Matulić
  uz potporu Ured za kulturu Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada Kultura nova

Piše:

Jasmina
Fučkan