Plesna scena.hr

Pitanje je koriste li se resursi na strateški način

Razgovor: Mirna Žagar, umjetnička direktorica Tjedna suvremenog plesa

• Prošle godine, na 41. Tjednu Suvremenog Plesa, predstavili ste platformu Moving Balkans, namijenjenu uzdizanju profesionalnog suvremenog plesa u regiji te njegovom boljem i pozicioniranju unutar Europe. Kada ste je najavili na prošlogodišnjem Tjednu djelovala je prilično apstraktno, no sada smo imali priliku uvjeriti se o kakvom se velikom projektu radi. Na samom početku Festivala vidjeli smo i neke od predstava koje su obuhvaćene tim projektom. Možete li nam nešto više reći o tome?

  Moving Balkans je europski projekt koji podupire Europska unija kroz program Kreativna Europa. U projektu sudjeluje jedanaest organizacija iz šest zemalja. S obzirom da su iz Hrvatske zastupljene dvije organizacije, Hrvatski institut za pokret i ples i Hrvatski kulturni dom na Sušaku u Rijeci, a iz Slovenije čak četiri, bilo je logično da probamo organizirati zajednički showcase. Obzirom na veliki broj prijava, pristiglo ih je nekih 140, međunarodni žiri je odabrao deset, te su preporučili šestero umjetnika za kraće prezentacije a pod nazivom Dancecape, koje smo podijelili po zemljama partnerima gdje su postojali pogodni resursi ali i da se sveukupno što efikasnije koriste projektni resursi, jer naravno nikad dovoljno novaca i prostornih kapaciteta. Tako su najveće predstave otišle u Ljubljanu, srednje veličina predstava u Rijeku, a dvije koprodukcije: Agenda Simone Aughterlony i Saše Božića, koja je imala premijera ovdje u Zagrebu, te Screenages vol.2 Barbare Matijević i Giuseppea Chiccoa prikazane su uz rumunjsku predstavu BLOT Simona Deaconescua i Vanesse Goldman u okviru 42. Tjedna u Zagrebu. Sljedeća platforma održat će se 13. – 16. svibnja 2026. u Novom Sadu. Što se tiče odaziva promotora, stvarno je bio odveć velik za naše uvjete u Zagrebu obzirom na limitirane kapacitete u tom razdoblju. Na platformu se registriralo preko stotinu promotora iz čitavog svijeta koji su gledali predstave i upoznavali umjetnike koji su prezentirani.
  
  Ono što je zapravo zgodno, ovaj ste projekt priključili postojećem Tjednu suvremenog plesa, tako da je na neki način program proširen i povećan.
  
  Projekt je tako i zamišljen da se predstavlja kao sastavni ili uvodni ili zaključni dio Festivala. Dakle Moving Balkans at Dance Week Festival, Moving Balkans at Gibanica itd… dakle u okviru festivala koji imaju mogućnost pružiti logistiku, prepoznatljivi su u svijetu, imaju priliku da prikupe dodatna sredstva te se tako uspijeva zatvoriti i financijska konstrukcija jer je to doista velik i izazovan projekt. Kao što rekoh, kako se u Zagrebu radilo o dvoranama manjeg kapaciteta, nije se išlo sa programom u slobodnoj prodaji.
  
  Je li je teško u Zagrebu naći prostor za suvremeni ples?
  
  Da, zanimljivo je koliko se plesnih festivala ostvaruje; uopće, brojni su i festivali u Zagrebu koji također žele imati ples u svom programu. Istovremeno ne vidim neka veća ulaganja u ples, a plesači, plesne skupine uključujući i ovaj Festival koji ima najdužu tradiciju i najveći je, te koji dovodi produkcije i umjetnike svjetskog renomea, svi mi kucamo i moljakamo za iste prostore. Sve opstaje gotovo na milosti pojedinih ravnatelja, te vlada neka vrsta laissez-faire: snađite se. Svojevremeno smo predlagali da postoji poseban program na Gradu, par puta godišnje da se slobodne grupe javljaju kao i festivali pa neka Grad prema strateškim ciljevima odredi kako će se koristiti gradski prostori. Ovako ostaje da se pojedinci dogovore, dugo, mukotrpno putovanje. Svi se natežemo za prostore, kao da su to naši privatni interesi, jer svi skupa radimo za dobrobit zajednice i plesnog sektora. Što se tiče Festivala, mi već godinama bijemo bitku da dođemo do većih prostora, a istovremeno se od nas očekuje da prezentiramo veće predstave, što je financijsko nemoguće ako nemamo veći prostor i više publike da ih vidi. Tu je naravno i vječiti problem zastarjele tehnologije, manjak kadrova što sve poskupljuje operativu.
  
  Kako vam se recimo čini odaziv publike u Zagrebu sad kad ste uz Moving Balkans mogli usporediti s drugim destinacijama?
  
  Nije moguće napraviti komparaciju jer su uvjeti u svakom gradu vrlo različiti kao i kontekst kako partneri funkcioniraju. Koliko su gosti primijetili, a i sami tome svjedočimo, u Zagrebu imamo jako puno festivala samo u svibnju. Stranci su se čudili koliko je festivala u jednom mjesecu a koji se preklapaju. Začudili su se i što ima raznih plesnih predstava, jer su vidjeli program objavljen u ZPC-u pa se svi zapitali nije li možda riječ o hiperprodukciji. To je svakako dobro pitanje. Mislim da je s jedne strane vidljiv veliki boom u smislu pristupa mladih umjetnika i umjetnika koji već stvaraju na nezavisnoj sceni, no ne vidi se da ih pritom resursi prate. Drugi izazov tog rasta i razvoja je insistiranje da se rade cjelovečernje predstave. Mislim da nitko ne radi kraće, pa da postupno stasaju u veće projekte. U svijetu je nekako uobičajeno da se počne s manjim projektima, pa se postupno gradi, onda se to nekako sve skupa razrahli, te se sustavno razvijaju regionalna središta i potiče mobilnost. Moramo prihvatiti da je umjetnička praksa danas koliko god demokratska ipak podliježe nekoj hijerarhiji kvalitete… Dobro je imati široku bazu, iz koje nastaje piramida, realnost je da ne mogu svi biti na vrhu piramide, nego da moramo imati široku bazu iz koje se ide prema gore. Mislim da je naša produkcija prevelika za postojeće prostorne i financijske mogućnosti, ali i za publiku koju očekujemo da sve to poprati.
  
  Komentari publike, čisto festivalske publike, govorim o profilu publike koju je tijekom godina festival izgradio, ta publika nam govori da ne može pratiti ples tijekom cijele godine, da nema tih produkcija koje bi ih privukle; neki naprosto ne žele ići u neke prostore. Mnogi ljudi vole ići u veće prostore, vole osjetiti da prisustvuju događaju, nisu svi za alternativne prostore i inovativne prakse. Naravno da raznolikost postoji, ali ako publika toga nije svjesna ili se ne razvija publika za sve što se producira, onda se postavlja pitanje koriste li se resursi na strateški način.
  
  Je li se to se promijenilo osnutkom Akademije?
  
  Mislim da imamo široku bazu edukativnih ustanova za koje bi možda bilo dobro da su nekako više povezane, tako da postoji logičniji slijed tranzicije iz srednje škole (koja je moguće strukturirana kao konzervatorij, dakle već postoji neko moguće preklapanje) i Akademije. Možda će se to i riješiti s vremenom. Meni je zanimljivo vidjeti gdje svi koji završe plesne škole ili Akademiju nastavljaju rad – jer uvjeta za sve nema, osim da se ode iz Zagreba. Jesu li plesači pripremljeni da stupe u stvarnost? Općenito je problem u svijetu da oni koji završe studije uglavnom nisu pripremljeni za rad u profesiji i na koje sve načine mogu koristiti te transferabilne vještine koje razvijaju ples. Uvijek ostaje pitanje tko želi i tko može ići izvan Zagreba i u kakve uvjete. Kao što sam već rekla, ne postoje neka dugoročna strategija razvoja plesa kod nas iako je bilo više pokušaja u tom smjeru.
  
  Koja je bila ideja vodilja, odnosno smjernica, neka tema po kojoj ste slagali Festival?
  
  Ne bih rekla tema, jer teme dolaze i odlaze kao ideje i počnete sa jednom idejom i iz nje se rađaju brojne druge. U osnovi, vjerujem da je umjetnost i ples nešto što treba potaknuti gledatelja, nadahnuti gledatelja, biti razgovor, dijalog. Duboko vjerujem, da ples može omogućiti iznimno događanje i iskustvo koje nije uvijek takvo niti je isto kao kazalištu. Dakle, što mi radimo? Kroz ples potičemo neka pitanja, razgovore, kroz apstrakciju, emociju koja potiče da svaki gledatelj nađe nešto za sebe, da ono što doživi kao gledatelj prenese dalje kroz dojam, riječ, razgovor. Festival se već dulje vrijeme bavi, kao i drugi u svijetu, globalnim temama održivosti, empatije, suodnosa i također identiteta. Dakle, te se teme već neko vrijeme provlače kroz festival i predstavlja nit vodilju.
  
  I ove godine ste doveli u Zagreb dovoljno recentne i značajne umjetnike, samo u predstavama manjeg obujma, poput Akram Khanovog sola Chotto Desh ili Practicing Empathy # 1, Yasmeen Godder…
  
  Predstava Yasmeen Godder uključuje više plesača, no ne možemo govoriti o veličini i kvaliteti predstave po broju osoba koje vidimo na sceni. Što uostalom znači velika predstava. Po broju plesača, scenografiji, renomeu umjetnika, velikoj sceni? Velika tema? Solo Akram Khana je pola festivalskog budžeta. I to je naprosto tako. Nije jednostavno i moguće je pregovarati jedino jer znamo umjetnike osobno, postoji poveznica koja se gradi godinama. Jako je bitno da se vide ostvarenja koja su zadivila međunarodnu publiku, ali i djela autora koji ostavljaju svoj trag. Za Festival je jako važno da se ostvari (ili pokuša ostvariti) i kontinuitet praćenja razvoja umjetnika. Akram je tako bio već tri puta gost Festivala od njegova osnutka i godinama ga pokušavamo dovesti natrag u Zagreb. Isto tako i Yasmeen Godder. Nadala sam se da bismo i ove godine imali priliko prezentirati Omara Rajeha ali nismo uspjeli koordinirati datume. Drago mi je da smo u ovom vremenu prikazali rad Yasmeen Godder i predstavu Practicing Empathy koja je rezultat njezinog dugogodišnjega istraživanja i rada sa arapskom zajednicom u Izraelu, razgovore s publikom o tome što uočavaju oko sebe i plesove koje gledaju, i gdje se riječ empatija kontinuirano pojavljivala.
  
  Kako Yasmeen Godder vodi i radionice, razvija ih sustavno u suradnji sa arapskom zajednicom, specifično ženama i djevojkama, tako se tema empatije utjelovila u nizu projekata koji su nazvani Practicing Empathy 1, 2, 3, od sola do grupnog rada – koji smo mi ovdje prezentirali. Ona, kao i brojni izraelski umjetnici ali i šira javnost jasno su iskazali svoj stav u odnosu na rat i opsadu Gaze.
  
  Kakvu korist imaju hrvatski umjetnici od projekata, poput Moving Balkans?
  
  Svaki ovakav projekt kulturne razmjene ili akcija koja dovodi različite ljude u isti prostor, otvara mogućnost novih susreta i predstavlja plodnu podlogu razmjene ideja. I to je već otvaranje prostora za „nešto“. Bitno je da se takve mogućnosti otvore, a kako će to umjetnik ili bilo koji drugi pojedinac kojem je to ponuđeno iskoristi, to je već drugi izazov i na žalost naši umjetnici uglavnom nisu spremni. Naime, iz iskustva mogu reći da se vrlo mali broj naših umjetnika uključuje osim ako nisu dio službenog programa. Naprosto nisu pripremljeni. Edukativni sustav, sustav općenito, ne podučava ih na koji način da komuniciraju vlastiti rad prema nekom drugom koga prvi puta susreću. Unaprijed se izoliraju. Na komunikaciji vlastite profesije, procesa, djelovanja treba raditi svakodnevno – to zahtjeva sposobnost, razvoj posebnog talenta. Kako komunicirati. Ne kako se prodati. Svi misle da je bitna transakcija, ne razmišljaju kako upoznati i ostvariti suodnos sa promotorima, bitno je saznati što zanima sugovornika, više detalja o tome kako donosi odluke, koji su im dojmovi, da onda možemo ustanoviti kako se uklapamo u takav kontekst. Govorim o komunikaciji svoje ideje prema nekom drugom iz neke druge kulture koji nužno ne poznaje kontekst u kojem umjetnik djeluje i živi da bi razumio bolje ili prihvatio to što mu se prezentira (od odabira teme, ideje, kreativnog procesa, do uvjeta itd).
  
  Festival i ovakva platforma preuzima ulogu nastojeći kontekstualizirati; govorimo o problemima, komuniciramo ciljeve platforme i uspostave nove mreže preko Balkana. Koja nam je želja? Želja nam je da povećamo kapacitete umjetnika, kroz radionice i razne susrete koje projekt pruža: da se umjetnici koji djeluju na Balkanu pojave, razmjene iskustva, počnu realizirati suradnje, ali i da se unutar šireg europskog konteksta osnaži svijest da ovdje postoji raznolika i dinamična plesna scena, sa drukčijim iako koji puta paralelnim povijesnim ali i vrlo specifičnim kulturnim razvojem, da europski promotori postanu svjesniji koliko je raznolika i bogata i drugačija balkanska plesna scena, da postoji, da je tu. Program, mogućnost je ponuđena. Želja nam je da europska pa i šira međunarodna plesna zajednica upoznaju dinamičnu plesnu scenu koja postoji u ovom dijelu Europe.
  
  Nadalje, cilj je također potaknuti jačanje povezanosti među regionalnim partnerima pa tako povećati i mobilnost umjetnika, povećati, odnosno osnažiti produkcije, kulturne razmjene u području plesa. Kroz sve to skupa, pruža se i mogućnosti da se i nove tehnologe, poput VR-a uključuju u plesnu produkciju i diseminaciju; tako neki partneri unutar projekta imaju specifičnu ulogu snimati i vršiti diseminaciju VR predstava prema školama, djeci, marginaliziranim zajednicama, izvan gradskih središta, dakle prema onima koji nemaju mogućnosti doživjeti suvremeni ples u živo. Na taj način im se pruža jedinstveno drukčiji doživljaj za njih nove umjetnosti. Ima tu više slojeva ali osnovno je: hrvatski umjetnik, bilo koji umjetnik, može iz ovakvih susreta i projekata dobiti samo onoliko koliko sam u to uloži. U smislu vlastitog vremena, truda, i prisutnosti u trenutku kad se događaj odvija. To se odnosi i na radionice, na europske projekte općenito, na međunarodne koprodukcije, kad pozivamo strane goste, tijekom Festivala… Nedavno sam u Ljubljani na Gibanici primijetila kako slovenski umjetnici volontiraju na tom festivalu jer žele da ih se vidi i doživi kao dio zajednice, dio projekta i žele izravno stupiti u kontakt sa gostima a to je najbolje i najlakše kad se podijeli isto iskustvo (gledati iste predstave, prolaziti istim gradom, razmijeniti dojmove…). Bilo mi je vrlo upečatljivo da su umjetnici dolazili uoči predstava, ostajali se družiti nakon predstava ne bi li se upoznali s gostima; inače je bitno da se plesači pojave kao dio publike… Dakle gledati ne samo predstave svojih prijatelja, poznanika, nego i nove, drugih… Naprosto prati se vlastita scena i sve ono što dolazi na tu scenu izvana.
  
  Na Festivalu je da ponudimo. Nemamo resurse biti manadžeri za umjetnike, ali tu i tamo možemo pogurati scenu kao takvu, ali i pojedine umjetnike koji su otvoreni komunikaciji jer smo umreženi i prepoznati međunarodno, dakle na neki način služimo kao informativni pult za ples za brojne partnere sa kojima surađujemo kontinuirano.
  
  Ipak vidimo generacijski problem, ne samo ovdje u Hrvatskoj nego je to skoro pa i globalni fenomen: mladi umjetnici danas imaju daleko više resursa nego ranije generacije, protok informacija je ubrzan, informacije su dostupnije, ali umjetnici tijekom svog razvojnog perioda djeluju u vrlo zaštićenim okolnostima; dakle mladi danas imaju razne projektne mogućnost da se uključe, ali imam dojam da to doživljavaju kao zasluženu transakciju. Koliko smo samo mladih uključili u europske projekte ali vrlo mali broj je onih koji pruže povratnu informaciju ne samo nama koji smo organizirali takvu mogućnost nego i partnerima koji ih ugoste. Tu vidim da je najveći problem; naime, nama i partnerima je jako bitno čuti povratnu informaciju: što su doživjeli, kako će i hoće li stečeno iskustvo dalje primijeniti… To mi je najveće razočaranje kad ih moramo podsjećati pa čak i moliti da napišu par riječi, pošalju koju fotografiju… Eh, tu već nazirem kraj iako je putovanje tek započelo…
  
  © Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 1. listopada 2025.