Plesna scena.hr

U ozračju ruinizma i smirene krhkosti

Koribant Lab: ne-mjesto tjelovanja, autorski tim Katja Grcić, Stipe Gugić, Kristina Lovrić, Slavena Verić

• 
  
  Rujan u Splitu obilježila je prva i jedina ovogodišnja izvedba ne-mjesto tjelovanja, reakcija na hibridni kontekst Dioklecijanove palače, grada-spomenika u kojemu turisti masovno gostuju, a lokalni građani ugošćujući žive. Tražeći odgovor na svakodnevicu zaglavljenu između mitizacije i historizacije, ovaj rad izvedbena tijela postavlja u središte paradoksa, pripadanja i nepripadanja životnom urbanom prostoru. Izvedbena forma predstavlja krunu istraživačkog interdisciplinarnog projekta naziva Diskurs tijela u kontekstu prostornog obrata, te je dosad mijenjala mjesta. Od podruma Dioklecijanove palače (2023.), preko platoa ispred Etnografskog muzeja (2024.), do arheološkog nalazišta kasnoantičkog mozaika u Bulićevoj ulici (2025.), sa svakom novom lokacijom izvedbeni odnosi se transformiraju, ali jezgra ostaje stabilna.
  
  Dramaturgija predstave omotana je oko pjesme Crni krug Katje Grcić, čiji recital otvara izvedbu kao događaj koji se iz sfere imaginarnog slijeva u realno, u sadašnji trenutak, uspostavljajući mjesto dodira izvedbenih tijela i prostora gradskog trga. Stihovi “…mi smo crni krug na glavnom trgu / obrisat će nas prije nego li svane.../ u palači sunca naš je samo mrak” prizivaju osjećaj privremenosti, istodobno upisujući otpor i krhkost na tragu memorije angažiranih umjetničkih akcija izvedenih na Peristilu. Poetske slike nemaju značaj ilustrativnog uzorka, nego djeluju kao dramaturški aparat. Imaginarna matrica poezije predstavlja inicijalni okidač za ulaz gledatelja u paralelnu stvarnost i skicira ključne koordinate njenih liminalnih kretanja, artikulirajući konstrukciju društvenih odnosa u izvedbenom polju. Ruinirani prostor antičke ostavštine – od stupova i monumentalnosti nekadašnjeg mauzoleja i današnje katedrale do dekomponiranih kamenih blokova i ostataka mozaika, nije samo izolirana scenerija, kao što niti izvedbena tijela nisu izolirana. Bivajući glas geniusa loci, Crni krug iskazuje prostor kao nespektakulariziranu objavu sjenovitih predjela društvene svijesti, ucrtavajući kritiku u mrežu proizvodnje prostora, objedinjujući povijesne sedimente i suvremene procese komercijalne homogenizacije.
  
  Izvedbena građa crpila je impulse iz naznačene kompleksne splitske dinamike. Pored esencijalnog uobličenja dramaturškog iskaza u pjesmi, svatko od izvođača u izravnom dijalogu s dramaturginjom razvijao je pojedinačna tematski fokusirana istraživanja tjelesnog vokabulara. Polazili su od vrtova Dioklecijanove palače, jednog u vlasništvu Crkve, drugog samoinicijativno nastalog u organizaciji stanara, aktivirajući pitanja hijerarhija i distribucije moći u prostoru. S obzirom da je prema riječima Kristine Lovrić „polazište jedinstveno i svakodnevno tijelo kao osjetilni i spoznajni alat... s njegovim sjenkama i tamama, zaboravom i memorijom, preispitujemo njegova uporišta, energetska žarišta, reljefe – procijepe, pukotine, udubine; korporalni krajolik u interakciji s urbanim okolišem“, u izvedbu su upisani elementi svakodnevice, poput fascinacije strojevima i vozilima za čišćenje ulica kojima se primjerice nadahnuo Stipe Gugić. Pored snažnih kulturoloških simbola kao što je motiv školjke, materijal je, kao što naziv pjesme moćno upućuje, natopljen iskustvima performansa zabilježenih na Peristilu poput akcije Crveni Peristil, 1968. i akcije Crni Peristil iz 1998., kojom se angažirani umjetnik Igor Grubić svjesno referirao na tridesetu godišnjicu Crvenog Peristila, naglašavajući da je krug obojen u crno „mrlja na duši svakog pasivnog pojedinca koji bi trebao aktivno pridonositi poboljšanju svakodnevnog života“. Uspostavljajući relaciju s ovim događajima, kao i s buntovnom gestom razapinjanja žute vrećice trgovačkog lanca Željka Keruma koju je napravila Torcida 2009. godine, izvedba namjerno gradi arhivski kontinuitet protestnih gesti. No svi ti referenti bivaju apstrahirani i u izvedbi ne funkcioniraju kao reprezentacija, nego kao energetski impulsi, tjelesni afekti koji se pretaču u pokret.
  
  U slijedu individualnih etida, plesači od početka razvijaju vlastite mikroistraživačke dionice, koje spontano rezoniraju s tijelima suigrača, razmjenjuju se, preuzimaju i transformiraju izvedbena tijela. Naglasak je na posuđivanju vokabulara, na ovlašnim nadovezivanjima, na međuprostorima, a izmjene različitih dionica oponiraju linearnoj usmjerenosti i grade polifonijsku mrežu tjelesnih iskaza organiziranih u vremenskoj petlji skokovitog uvezivanja solo dionica u dinamične trijade. Takva fragmentarnost poziva se na naslovnu sintagmu i ono što Marc Augé naziva „nemjestom“, prostorom tranzita, bez stabilnog identiteta. Pojedinačne izvedbene studije funkcioniraju kao privremena žarišta koja rezonantno rastvaraju ambijentalno okruženje i provode fluktuaciju asocijacija.
  
  Na liniji isticanja karaktera pojedinačnih energija prisutnih a ipak snovitih plesača, u općem ozračju ruinizma i smirene krhkosti, tihe lomnosti i osjetljive ravnoteže, materijal dosljedno ostaje u domeni apstraktnog i analitičkog no upravo se u toj apstrakciji otvara mogućnost refleksije. Kroz plesna tijela prelamanju se zrnca turizma i stanovanja, sakralnog i profanog, monumentalnog i svakodnevnog, pružajući esejizirano iskustvo grada. Za svakog gledatelja uronjenog u vlastite predosjećajne sinteze, otvaraju se osobno stvorena, nasumična polja intuitivnog promišljanja i pojačanog, usporenog ali intenziviranog doživljaja kretanja kroz kontekst sredine.
  
  Kao što Grcić piše u knjižici istraživačkog projekta dramaturški ciljevi su bili „politiziranje izvedbene morfologije, preispitivanje interakcije izvedbenih tijela i javnog prostora te osvjetljavanje performativnih strategija kretanja kroz različite vrste prostora te kreiranje environemental performanca“. U odanosti apstraktnom vokabularu izvedba riskira hermetičnost, jer za publiku koja nije upoznata s poviješću umjetničkih intervencija u Splitu ostaje zahtjevna, a slojevi referencija ostaju nečitljivi. Ipak, upravo ta otvorenost prema različitim razinama percepcije daje mogućnost preoblikovanja prema subjektivnim mjerilima, što čini ovu predstavu, lišenu formulacija spektakla, intuitivnim i pulsirajućim iskustvom koje nastavlja odjekivati i izvan trenutka izvedbe. Time predstava ostaje vjerna svojoj ambiciji pružanja otpora užurbanoj struji komercijalnog srljanja i kristalizira se kao javna nježnost – misaono, kritičko i osjetilno suočavanje s gradom.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 9. listopada 2025.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 13. rujna 2025.)
  
  ne-mjesto tjelovanja
  koncept i dramaturgija Katja Grcić
  koreografija i izvedba Stipe Gugić, Kristina Lovrić, Slavena Verić
  autori glazbe Deni Pjanić i Ivana Bandalo Benzon, kostimografija Sonja Obradović, vizualni identitet Vana Bašić, fotografije Darko Škrobonja
  Projekt su financijski podržali Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Split i Kultura Nova

Piše:

Jasmina
Fučkan