Neformalna, topla posveta Vesni Parun
Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS, Zagreb: Pjesnikinja, autorica Katarina Đurđević
-
Popodnevni odlazak na događaj u trešnjevački KunstCaffe, u najavi opisan kao plesno-poetska predstava posvećena Vesni Parun pod nazivom Pjesnikinja, začinio mi je nasumični susret u liftu. Dok nevoljko prebire po tipkama s oznakama katova, moj susjed, napomenuvši da se oporavlja od operacije mrene, savjetuje me ozbiljnim glasom: „Nemojte nikad ostarjeti!“ „Bojim se da je to savjet koji ne mogu slijediti, iako bi bilo lijepo pobijediti smrt!“, odgovaram. Međutim, takve pobjede su ipak moguće kao što umjetnost usuprot životu dokazuje, postoje ipak neugasive iskre duha, glasovi koji na brojna grla djeluju poput lijeka, budeći životvornost duha, proglašavajući nemrtvost.
Vesna Parun, rođena 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, nagrađivana je i najprevođenija hrvatska pjesnikinja, autorica pjesničkih i proznih djela za djecu i odrasle, ujedno i uspješna prevoditeljica poezije sa slovenskog, bugarskog, francuskog i njemačkog jezika, koja je od pjesničkog i prevoditeljskog rada beskompromisno načinila egzistencijalni okvir svog života. Prvu zbirku pjesama Zore i vihori objavila je 1947. Premda se nije uklapala u socrealističko shvaćanje umjetnosti u službi sustava zbog čega je dočekana s kritikama, u idućem desetljeću objavljuje zbirke koje nailaze na popularnost kod najšire publike – Crna maslina (1955.), Ropstvo i Vidrama vjerna (obje 1957.), Pusti me da otpočinem (1958.) te Koralj vraćen moru i Ti i nikad (obje 1959.). Šezdesetih godina zbog braka s Ljubomirom Žekovom boravi u Sofiji i ostavlja značajan trag u bugarskoj kulturi te je stota godišnjica njenog rođenja 2022. godine obilježena i u Nacionalnom muzeju literature Nikola Vapcarov u Sofiji, izložbom Fanatik istine: Vesna Parun u NR Bugarskoj (1962.-1967.) u organizaciji Muzeja Prigorja. Tonko Maroević tom je prilikom podsjetio: „naša je kulturna dužnost i emocionalni dug podsjećati na njezino djelo epohalnoga značaja te poticati širu publiku da se okrenu inspirativnim stihovima i stranicama neprolazne vrijednosti!”
Izbrojali smo ove godine petnaest godina od 25. listopada 2010. godine, otkada je pjesnikinja u svojoj 88 godini sklopila oči u Stubičkim Toplicama, otisnuvši se na putovanje ka drugim obalama i tim je povodom, dva dana uoči obljetnice 23. i 24. listopada, UPPU PULS odala joj počast memorijalnom proslavom zgusnutom u nepretencioznu gestu protkanu neformalnom toplinom. U intimističkoj atmosferi KunstCaffea stihove Vesne Parun interpretirala je Lucija Šerbedžija, a plesnim pokretima dinamičnu vremenitost osjećajnog bića oblikovale su Ivančica Horvat, Normela Krešić Vrkljan i Andreja Jandrić, uz glazbenu pratnju Klare Šimičić na pijaninu i gitari. Pored drugih, odabirom su obuhvaćene pjesme Mati čovjekova, Rijeka i more, Bila sam dječak, uglazbljeni stihovi pjesme Zavjet u izvedbi Josipe Lisac, Ti koja imaš nevinije ruke i Tramvaj broj 11. Zaron u poetski svijet Vesne Parun i njoj svojstvenu biomimetičku imaginaciju označen je dokumentarnom prisutnošću, isječcima iz biografskog filma Kad bi se moglo otputovati Branka Pejnovića, naslovljenog prema pjesmi koju u filmu recitira sama Vesna Parun, sjedeći u barci dok plovi morem: „Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja / i otići zauvijek, ili neku staru lađu / prevariti da nas odvede iz grada,/ prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu. / Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju / planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze“. Recitalom istih stihova večer je i zaključena kružnim vraćanjem na motiv odlaska koji ne odjekuje manjkom gubitka, nego puninom duševne transcendencije i oslobođenja.
Poetsko-plesna izvedba ne artikulira se kao scenski čin, niti je autorica uložila ikakvu ambiciju u artificijelno zasnivanje događaja. Usuprot tome, ono što se imalo prilike doživjeti jest ritual sjećanja i posvećena afirmacija vrlo osobno postavljenih vrijednosti pjesničke poetike Vesne Parun isprepletenih oko imaginacije tijela i prirode. U slijedu odabranih pjesma i naglašenih motiva zemlje, stabla i vode, kroz dah disciplinirano govorene riječi, ozvučene glazbom ili znakovitom tišinom i otjelovljene pokretima, disao je izvorni vitalizam i paradoksi ljubavi, stihovima je ispisano slavlje znatiželje i ženskosti. Izvođačice na raspršenim pozicijama, utonule u publiku, kretale su se naizmjence, pronalazeći u improvizaciji vlastiti ritam tjelesnog tinjanja, obavijene nenametljivom posvećenošću u intimnoj komunikaciji s duhom pjesnikinje i nestalnošću imaginarnih slika koje u njemu žive. Svečanost neugasivosti u smislu daha koji se vraća i duha Pjesnikinje koji je ponio publiku, zaključena je glazbenom temom Zdenke Kovačićek Žena za sva vremena.
Ovaj događaj liminalnog karaktera višestruko je zanimljiv ako mu se pristupi kao potencijalnom modelu ideje nematerijalnog, privremenog spomenika zasnovanog u ritualiziranoj gesti zajedništva. Ova izvedba vraća poeziji izvornu ljudsku materijalnost, osjećajno tijelo realizirano ne samo glasom i dahom nego i dinamičnom fluktuacijom, razlijeganjem tjelesnih titraja kroz prostor kafea prema vanjskoj terasi i izvana prema unutra. Izvedbena pjesnička riječ predstavila se kao živa vokalna gesta koja iskri u zajedničkom doživljaju i svjedočenju da se poezija vraća nejasnim osjetilnim izvorima tijela. Ondje gdje se sjećanje ne pohranjuje u stvarima, nego u otiscima tijela koja se kreću i utjelovljuju odjeke imaginarnih slika.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENa.hr, 28. listopada 2025.
(Tekst se odnosi na izvedbu od 23. listopada 2025.)
Pjesnikinja
autorica Katarina Đurđević
interpretacija poezije Lucija Šerbedžija, glazba Klara Šimičić
ples Ivančica Horvat, Normela Krešić Vrkljan, Andreja Jandrić
magistra hrvatskog jezika i književnosti Alma Majcenović, oblikovanje svjetla Alen Marin, obrada zvuka Robert Nappholz, tehnička podrška Davorin Pintarić
produkcija Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS
Veliko hvala Branku Pejnoviću za dopuštenje korištenja segmenata iz njegovog filma Kad bi se moglo otputovati.
financijska potpora Gradski ured za kulturu i civilno društvo, Ministarstvo kulture i medija, Zaklada Kultura nova.
Piše:
Jasmina Fučkan