Između privatnog i javnog
Pogonator i Centar za dramske studije CDU: Studija slučaja: Politpornografija, autorica Anna Javoran
-
Kao što naslovom izravno upućuje, izvedba Studija slučaja: Politpornografija komunikaciju s publikom gradi na terenu političkog performansa i tijela u svojstvu političkog medija. Pritom, materijalno prisvaja naslijeđe jugoslavenske filmografije, koristeći kao predložak niz događaja koji su obilježili nastanak i recepciju filma Rani radovi iz 1969. (produkcija: Avala film, Beograd i Neoplanta film, Novi Sad), ili poetičke principe njegovog autora Želimira Žilnika kojemu je politička cenzura potom zaustavila rad na sljedećem filmu, pridonijevši njegovom odlasku u Njemačku. Simptomatičnost sudbine Žilnikovog debitantskog igranog filma, „erotsko-ideološke jurnjave kroz vojvođansko blato“ – beogradska sudska tužba zbog „teške povrede društvenog i političkog morala“, s ciljem privremene zabrane javnog prikazivanja i trajne zabrane filma, usuprot međunarodnim priznanjima i nagradi Zlatni medvjed na berlinskom filmskom festivalu – podatna je za studiranje odnosa revolucionarne retorike i stvarnog čina, čime se hrani unutrašnja aktivnost izvedbe.
Iz tiskanog pratećeg uvoda saznajemo da ono što se izvodi jest prostor reartikulacije „...političke subjektivizacije, umjetničke slobode i međuljudskih odnosa...“ koji „...sagledava raspone između emancipacije i eksploatacije, želje i moći, porna i erosa... shvaćajući eros kao personifikaciju ljubavi, kreativne moći i sklada.“ Kroz trodijelnu strukturu, izvedba stvara most dijaloga između zamagljenog spleta umjetničke slobode, političke korektnosti i tržišne spektakularizacije tijela, koji čine aktualno stanje naše sadašnjice i retrospektivog pogleda u 1968./1969., obilježene iskustvima studentskih protesta i sovjetskom okupacijom Čehoslovačke, ugrađenima u Žilnikovu buntovnu viziju.
U prvom dijelu, izvođači vode publiku iz predvorja Pogona u povorci na savski nasip, gdje u maniri strukturirane kolektivne radnje, ritualno započinje tjelesno zagrijavanje i pobuđivanje erogenih zona, rastezanje i razbuđivanje uz pozdrav „Dobro jutro“. Energetiziranje tijela nastavlja se tjelesnim upijanjem simbola peterokrake zvijezde i plesanjem nenacionalnog kola, a slijedi ritualno pročišćenje i oslobođenje od simboličkog tereta političkog znakovlja, udaranjem imagirnarnih simbola o „zagrebačko blato“ livade uz Savu. U instrumentalizaciju radnji polako se uvlače montažna tehnika i kolažiranje realitetnog iskustva s rekonstrukcijama filmskih scena, poput guranja automobila uzbrdo (zapravo na ravnom tlu), hranjenja kupusima, mljevenja kukuruza, bacanja zapaljenih maramica, valjanja po tlu zbog napada, stajanje na rukama i zauzimanje drugih položaja, kako bi se promijenila perspektiva pogleda na svijet – sve citati iz Žilnikova filma.
U drugom dijelu izvedbe, u komornoj atmosferi publika je okupljena oko stola za kojim sjede izvođači i čitaju dijelove transkripta sudskog procesa, kojemu su prisustvovali sudac, tužitelj, svjedok Deneš i Žilnik, koji se kao pravnik branio sam. Tekst koji izvođači izgovaraju nadovezuje se na televizijski prikaz filma u zakutku prostorije, a tehnika montažnih rezova, ponavljanja pa i gubljenja linearnosti izlaganja i ovdje je provedena dosljedno. Nalozima koje povremeno zadaju jedni drugima da se tekst ponovi i to glasnije, izvođači ujedno uzvratno režiraju jedni druge kolektivno oblikujući dinamiku radnje. U trećem dijelu istom izvedbenom logikom zadavanja naloga, izvođači grade rahli i nepoznati, neotkriven prostor svakodnevnih interakcija, obilježenih igrama bliskosti i intimnosti. Na elemente blage prisile ipak se povremeno dogovara otporom i odbijanjem, pregovaranjem o uvjetima. Stvaraju se erotizirane situacije i kroz igru kodiraju granice između privatnog i javnog.
Strukturalno je zanimljivo kako se prostor reartikulacije gradi kroz tri modaliteta homogenizacije publike i izvođača. Modalitet uvodne kolektivne vježbe u otvorenom prostoru evocira poletni kolektivizam radnih akcija i zajedničke izgradnje. Modalitet rekonstrukcije sudske rasprave osvježava povijesno pamćenje o emancipatorskim tendencijama umjetničkog stvaralaštva s kraja 1960-ih, otvarajući filozofsku potragu za pitanjima vrijednosti u umjetnosti, pri čemu je film kao masovni medij uistinu bazična škola razmatranja kolektivne kohezije. Završni modalitet anarhičnog nabiranja radnji i postupnog samoorganiziranja izvođača u izvođenju njihovog, zajedničkog, ali od publike ipak jasno odijeljenog grupnog prostora žudnje, poziva na etičko pregovaranje o granicama. Time i na raspravu o slobodi čija borba nije odvojiva od tijela koja zastupa. Na kraju, u središtu mreže iznesenih slojeva i svih otvorenih pitanja stoji drugačije čitanje, ne samo akta kao čina golotinje u javnom prostoru nego i pitanja o pravu pogleda.
Izvedba pod povećalo stavlja međuzavisnu upletenost erotskog i političkog u javnoj sferi, jer kako i uspijeva pokazati želja za slobodom, za dodirom, za govorom, ostaje najdublji oblik političke energije. Kritička sinteza erosa i ideologije u izvedbi se uspostavlja kao živa praksa emancipacije kroz tijelo, pri čemu zajedništvo kroz umjetnost i u umjetnosti oživljuje kao aktivno mjesto, mjesto političkog mišljenja i političke imaginacije.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 3. studenoga 2025.
(Tekst se odnosi na izvedbu od 19. listopada 2025.)
Studija slučaja: Politpornografija
autorica Anna Javoran
su-autori_ce i izvedba: Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić, Linda Tarnovski
dramaturška podrška Nina Gojić, Vida Zelić, kostimografija Tea Kantoci, scenografija Anja Mergeduš, dizajn Miloš Janjić, oblikovatelj zvuka Nikola Krgović, oblikovatelj svjetla: Saša Fistrić, fotografije Josip Bolonić
produkcija Pogonator 2025. i Centar za dramsku umjetnost (CDU)
Projekt financijski podržali Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.
Piše:
Jasmina Fučkan