Plesna scena.hr

Urobor kao istraživanje principa nestajanja i nastajanja

Intervju: Silvia Marchig, koreografkinja

• 
  
  U povodu premijere predstave Urobor, razgovarali smo s koreografkinjom Silvijom Marchig o procesu stvaranja, metodologiji rada i platformi Antisezona.
  
  Vaša nova predstava Urobor premijerno će biti izvedena 27. i 28. studenog u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u sklopu 4. bloka ovogodišnje Antisezone. Što vas je motiviralo na stvaranje tog rada?
  
  Željela sam napraviti predstavu o nestajanju i o fenomenu nestajanja na osjetilnoj razini – o tom trenutku kad nešto nestaje, kad primjerice gledamo horizont kada Sunce pada i pada i nema ga. Možda sada ulazim u godine kada se ta tema nameće sama po sebi – tema nestajanja, razmišljam o nestajanjima bliskih ljudi, bliskih odnosa, svijeta kakvog smo poznavali. S druge strane, već neko vrijeme imam afinitet prema mitovima, prema nečemu što je staro, što nije toliko prisutno u našoj suvremenosti. Mit o zmiji koja guta svoj vlastiti rep – urobor – koja je čitavo vrijeme u nestajanju i nastajanju, fascinirao me i bio mi je zanimljiv. Mene je prvenstveno zanimalo koreografski istražiti taj princip, dakle ne odlaziti u druge narative ni u tekst, što inače volim koristiti u svojim radovima. U ovom radu me baš zanimalo baviti se koreografskim principom kao i radom na glasu.
  
  Primjećuje se određena primordijalnost u ovom radu. Je li to bila inicijalna namjera?
  
  Budući da je riječ prije svega o organici, tjelesnosti, imam dojam da je ovaj rad jako mesnat, iz utrobe. Ovaj rad njeguje feministički pristup tijelu, odnosima. Afirmiramo glas prije govora, krik, uzdah, smijeh… postavljamo tijelo u središe, iznad logosa. Kad već spominjem feminizam, moram naglasiti kako se teško bavim nekim društvenim temama na eksplicitan način. Moj odabir je uvijek iz medija naći način kako ponuditi alternativu.
  
  Urobor nastaje u suradnji s pet izvođačica – Ivanom Bojanić, Viktoriom Bubalo, Silvijom Dogan, Anom Novković i Miom Štark, s kojima uglavnom prvi put radite. Kako ste pristupili formiranju ansambla?
  
  Za ovu predstavu sam prvi put ikad odlučila napraviti audiciju, ne zato da bih izabrala najbolje plesačice, nego zato jer me zanimalo tko su mlađe kolegice koje ne poznajem ili znam samo iz viđenja. Okupila se jako lijepa grupa ljudi. Jedino s Ivanom Bojanić sam ranije surađivala, a prvi put radim s ostalima. Prvi put surađujem i s ovako velikim brojem plesačica.
  
  Kako se u procesu manifestira vaša Najtužnija metoda?
  
  Sviđa mi se taj superlativ najtužnija, to pretjerivanje. Metoda podrazumijeva da se svaki put iznova mora otkriti, da joj se dozvoljava da nam umakne. Postoje iskustva koja smo skupljali godinama rada, ali možemo pokušati vratiti se na nulu kad počinjemo nešto novo raditi, dakle, ne ići prokušanim metodama, nego istražiti nešto novo. Svaki put si reći „ne podrazumijeva se – istražit ćemo nešto novo što funkcionira u ovoj konkretnoj grupi ljudi u ovom konkretnom vremenu, vezano za ovu konkretnu temu“. Kod Urobora, mi smo već na audiciji/radionici počeli istraživati načine kako možemo raditi zajedno.
  
  Kako izgledaju probe?
  
  Svaki dan razvijamo drugačiji način kako ulazimo u dan, bilo kroz meditaciju pa onda doživljaj osjetilnosti tijela u odnosu na prostor, ili nešto vezano uz zvuk, uz ritam ili druga tijela ili odlazak u imaginarno. To mi je jako zanimljivo. U siječnju ću raditi umjetničko istraživanje koje će se baš baviti metodom. Htjela bih uzeti vremena i strukturirati i zabilježiti puteve kojima ide, ako ne i metodu samu, jer je Najtužnija i izmiče. Postoji puno znanja koje je više u domeni iskustvenog i usmene predaje nego nečeg što je zapisano i arhivirano. Imam potrebu strukturiranja i bilježenja, proces rada na ovoj predstavi napravio je pomak u tom smjeru.
  
  Kako pristupate pokretu, odnosno tijelu u Uroboru?
  
  Tijelu pristupamo kao ultimativnom toposu divljine. Ja se uglavnom ne bavim formom. Iako, u ovom radu donekle čak i da, bavimo se, između ostalog, geometrijskim uzorcima i permutacijama. Pitanje je koji aspekt forme nam je zanimljiv. Mene zanimaju načini na koje tijelo donosi odluke – kako otvoriti i izoštriti percepciju sebe unutar vremena i prostora kako bi se tijelo moglo početi kretati intuitivno, a opet, da u tome postoji neka jasnoća i preciznost.
  
  Proces traje dugo, najprije ste u lipnju imali prve probe i onda skoro šest tjedana sada pred premijeru...
  
  Volim da se stvari mogu organski profiltrirati i sedimentirati u onaj dio materijala koji nam je zaista zanimljiv, a ne da se s nekim unaprijed skovanim planom kroji kako bi stvar trebala izgledati, nego da se kroz iskustvo dolazi do toga što je to što radimo.
  
  Možete li nam nešto reći o ostalim suradnicima na predstavi?
  
  S Anom Kovačić radim drugi put, ona radi glazbu, fantastična je suradnica. Ana je vrsna glazbenica, dolazi iz drugog medija, no jako dobro razumije procesualnost rada na plesnoj predstavi. Taj pristanak na proces i eksperiment, na permanentno nestabilnu i nesigurnu poziciju, jer ne znaju se ni minutaža, ni atmosfere unaprijed, nego se to zajednički stvara – ona to objeručke prihvaća i smatra avanturom, kao i mi. Tea Kantoci s kojom dugo njegujem suradnju radi kostim, Sindri Uču radi vizualni identitet, fotografije i video, a Saša Fistrić radi svjetla. Ovo je prva suradnja s dramaturginjom Ninom Gojić – nismo nikad surađivale, ali smo vodile razgovore koji su nam bili zanimljivi, o drugim radovima. Otkrile smo da imamo sličan smisao za humor.
  
  Često govorite o izvedbi kao trenutku „sada i ovdje“. Kako se taj princip manifestira u Uroboru?
  
  Smatram kako vrijeme u izvedbi teče potpuno drugačije nego inače. Trenutak izvedbe kao takav nudi mogućnost drukčijeg ulaska u vrijeme. Određena gesta, pokret, svakog je puta izveden na jedinstven način. Za mene je to jedina istina o izvedbi. Po meni settirati pokrete može biti zanimljivo, ali je iluzorno, ne vjerujem u to. Više vjerujem u kalibriranje pažnje i svijesti prema tome kako se u tom trenutku donose odluke.
  
  Često ste se javno zalagali za bolje uvjete rada nezavisnih plesnih umjetnika. Kako doživljavate biti suvremena plesna umjetnica u Hrvatskoj danas?
  
  Sigurno je scena izrasla i nametnula se kao relevantnija u odnosu na prije više od dvadeset godina kada sam počela raditi u Zagrebu, ali i dalje smo u nekim istim ili barem sličnim borbama. Mnogo toga što danas na sceni imamo je tu zato jer postoje neki entuzijasti koji to drže na svojim leđima i guraju svojom snagom. Nepostojanje dovoljno infrastrukture i institucionalnosti koja bi bolje podržala suvremeni ples i dalje je veliki bezdan u kojem se nalazimo. Prošle godine smo kroz Antisezonu i EU projekt Life Long Burning, u suradnji s regionalnom mrežom Nomad Dance Academy, organizirale koreografsku konvenciju koju smo nazvale Tijela u slobodnom padu, baš zato jer je taj osjećaj slobodnog pada čitavo vrijeme prisutan. Za suvremenoplesne umjetnike u Hrvatskoj i dalje ne postoji nikakav safety net kao za izvedbene umjetnike u kazalištima.
  
  Ipak, neke stvari su se promijenile...
  
  Nekome tko je počeo profesionalno plesati nakon 2009. se podrazumijeva da je tu Zagrebački plesni centar i plesna akademija – toga svega prije nije bilo. Ali to nisu uspjesi samo političke volje, nego su to zapravo uspjesi plesne zajednice, svih nas koji smo se za to zalagali. Meni je samorazumljivo da se plesom ne možemo baviti bez cijelog tog aktivističkog dijela rada koji je cijelo vrijeme prisutan. Uspoređujući se sa zapadnoeuropskim scenama, prema kojima i dalje gledamo, bar dijelom, kao na uzor-modele, naša plesna zajednica ima veliku svijest o tome koliko je potrebno solidarnosti, aktivizma i upornosti da bi se nešto postavilo i postiglo.
  
  Antisezona, kojoj ste suosnivačica, uskoro slavi šestu godišnjicu. Kako taj kontekst utječe na vašu slobodu stvaranja?
  
  Jedno je potreba za prostorom za rad, ali čak je veća bila potreba za kontekstom – u kojem kontekstu ja želim da se moj rad prezentira i kurira. Direktan uzrok za formiranje Antisezone bilo je gašenje Kulture promjene u Studentskom centru, odnosno &TD-u gdje smo prije toga većina nas radile. Zaključile smo da bi najpametnije bilo kreirati kontekst jedna za drugu. Meni itekako znači da se moj rad pojavljuje i prezentira u kontekstu s radom primjerice Sonje Pregrad, Ive Nerine Sibile, Tee Kantoci ili Sindri Uču i radom mladih kolegica koje pozivamo. Antisezona nam je također dala mogućnost ući u europski projekt Life Long Burning, kao i Nomad Dance Academy mrežu u regionalnom smislu, što smo naslijedile od Plesnog centra TALA. Ulaz u tu mrežu dao nam je međunarodnu vidljivost, mogućnost da pozivamo umjetnice i umjetnike s čijim radom želimo stajati u kontekstu, kao što je bio Sergiu Matis koji je gostovao u Zagrebu početkom studenog ili Claudia Bosse koja je bila ovdje proljetos. Ono čemu težimo jest živi, pulsirajući krajolik, podržavajući i u stalnoj mijeni.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 21. studenoga 2025.

Piše:

Jelena
Mihelčić