Plesna scena.hr

Iskrivljujem tijelo kako bih se vratio prirodi

Intervju: Sergiu Matis, koreograf

• 
  
  Berlinski koreograf rumunjskog podrijetla Sergiu Matis je 7. studenoga 2025. u Zagrebačkom plesnom centru izveo solo rad Warp Renderings. Gostovanje Sergiua Matisa, kojeg zagrebačka publika pamti po suradnji sa Studijem za suvremeni ples na predstavi Žar ptica, ovaj je put bio dijelom Antisezone, nezavisnog suradničkog projekta koji programira izvedbe suvremenog plesa u Zagrebu. Sergiu Matis jedno je od prepoznatljivih imena europske plesne scene čemu svjedoče njegova gostovanja na ImPulsTanzu u Beču i u Centre National de la Danse u Parizu te suradnja sa slavnom Sashom Waltz.
  
  Vaš rad Warp Renderings istražuje kako su se slike prirode kroz povijest mijenjale i utjecale na naš odnos prema okolišu. Što vas je potaknulo na to istraživanje?
  
  U ranijim projektima polazio sam uglavnom od tekstova – od pastoralne poezije i načina na koji je antička grčka i rimska kultura opisivala krajolik. Upravo se u pastoralnom žanru mogu prepoznati prva iskrivljenja odnosa Zapada prema prirodi. Nakon dugog rada s književnošću, pitao sam se što bi se dogodilo kada bi početna točka bila vizualni artefakt. Tako sam ušao u tradicije pejzažnog slikarstva, počevši od minojske freske Proljeće, jedne od najstarijih sačuvanih krajolika bez ljudskih figura. Kroz stoljeća slike su dokumentirale i istodobno oblikovale ideologiju – od srednjovjekovnih i renesansnih prikaza koji nastaju paralelno s razvojem kapitala i ranim kolonijalizmom, do slika novoga svijeta koje su već same bile instrument kolonizacije. Pejzažno slikarstvo tako postaje dokument ideologija, ali i alat komodifikacije okoliša. To me zanimalo: kako se kroz povijest iskrivljuje slika prirode i kako te iskrivljene slike utječu na način na koji je danas doživljavamo.
  
  Nastavno na naslov predstave Warp Renderings, što za Vas znači warping i zašto ste odabrali taj termin?
  
  „Warping“ shvaćam kao oblik distorzije. U mom radu postoji niz „pogonskih mehanizama“ za generiranje pokreta – sensorial drive, kinetic drive, a jedan od njih je i warp drive. To je potreba da se tijelo uvije, savije, pretjera u distorziji kako bi dobilo prirodniji oblik, paradoksalno. Ideja potječe i iz razmišljanja Brune Latoura da trebamo antropomorfizirati svijet, ali ne na stari način, nego tako da čovjeka ponovno ugradimo u krajolik. Kroz pretjerivanje i gotovo vandaliziranje ljudske figure pokušavam pronaći očajnički, ali iskren pokušaj ponovnog povezivanja s prirodom.
  
  U pokretu se pojavljuje nešto nalik digitalnom glitchu…
  
  Da, warping zvuči tehnološki, dolazi iz znanstvene fantastike i fizike – iz ideje iskrivljavanja prostora i vremena. Budući da pokušavam pristupiti prirodi kroz njezine reprezentacije, a ne kroz stvarni krajolik, tehnologija je tu ključna. Slikarstvo je, na kraju krajeva, također tehnologija. Zato me zanima ovaj dvostruki filter: pristup prirodi preko digitaliziranih dokumenata – slika, fotografija, CGI-ja, pa čak i AI-generiranih pejzaža. U pretjerivanju umjetnog možda se otvara pukotina, prostor gdje se priroda–kultura–tehnologija ponovno mogu povezati.
  
  U radu se pojavljuju različiti načini prikazivanja prirode – od europskog pejzažnog slikarstva do satelitskih snimaka. Ponekad izgleda kao distopijska lekcija iz povijesti umjetnosti. Kako ste birali te slike?
  
  Zanimali su me prikazi u kojima je pejzaž već nositelj napetosti: nizozemske slike dina koje danas više ne postoje, prizori rudarenja, šuma koje su nestale, prizori katastrofe. Jedno od središnjih djela bio je Landscape of the Burning City Herri met de Blesa – biblijska scena, ali s arhitekturom koja je jasno flamanska. Taj prikaz uništenja upućuje na opsjednutost katastrofom prisutnu kroz povijest. Uključio sam i slike rudnika bugarskog slikara Nikole Taneva, zatim suvremene fotografije ekstremnog rudarenja, toksičnih ružičastih jezera, gorućih šuma. Dok govorim o tim slikama u predstavi, pokušavam govoriti iz perspektive elemenata u slici – stabla, rijeke, zrna pijeska. Što bi oni rekli o povijesti umjetnosti? O ekološkom nasilju koje je estetizirano? To je zamišljeni način pristupanja društvenim temama kroz glas prirode koja je tek predstavljena, a ne živa.
  
  U predstavi gradite improvizirani krajolik od otpada: drva, metala, plastike… Što vas je privuklo tim teksturama?
  
  Materijal sam skupljao po studijima i rezidencijama – drvene letvice, metalne šipke, stare tepihe, plastiku. Zanimalo me kako taj otpad može utjeloviti vlastitu prirodu: kako se komadi drva mogu ponašati kao stabla, kako plastika može postati krošnja. Osim vizualnog, bitan mi je i zvuk: način na koji predmeti padaju, rezoniraju i grade zvučni pejzaž. Dok ih pomičem, oni se transformiraju u plošne slike – kao da se scenografija stisne u kadar, u dvodimenzionalni pejzaž unutar crne kutije teatra.
  
  U tekstu o predstavi spominjete „konceptualni vandalizam“ kao mogući način vraćanja veze s prirodom. Što to znači?
  
  Kao što u pokretu „vandaliziram“ ljudsko tijelo kako bi se vratilo prirodi, tako me zanima i simboličko vandaliziranje umjetničkih djela. Aktivisti to već rade – napadaju slike krajolika kako bi ukazali na paradoks: vrijednost slike šume često je veća od vrijednosti same šume. Ne zagovaram nasilje niti uništavanje umjetnosti, ali konceptualno – to iskrivljavanje, pretjerivanje, intervencija u reprezentaciju – može otvoriti prostor za drugačiji odnos prema okolišu. To je pokušaj da se dopre do izgubljenog osjećaja svetosti prirode, neke duhovne veze koju je suvremeno društvo gotovo potpuno izgubilo
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 22. studenoga 2025.

Piše:

Jelena
Mihelčić