Plesna scena.hr

Pokretljiva materijalnost plesne historiografije

Kretanja, časopis za plesnu umjetnost / Movements, Dance Magazine, ur. Maja Đurinović, Mihaela Devald Roksandić, br. 43, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2025.

• Tijekom više od dvadeset godina objavljivanja, časopis Kretanja bio je i ostao jedinstveno mjesto u hrvatskom kulturnom prostoru – platforma koja sustavno prati, dokumentira i interpretira plesnu umjetnost u njezinim različitim pojavnostima, njegujući dijalog između umjetničke prakse i znanstvene refleksije. S obzirom da je utemeljen na uvidu da ples, više nego ijedna druga umjetnost, izmiče jednoznačnim interpretacijama, časopis Kretanja ne zadovoljava se konzerviranjem činjenica, nego ispituje aktualnost prosudbi, otvara prostor za nove interpretacije, pokazuje kako živa materija plesa preživljava unatoč nestalnosti i kako povezuje medije ili se prenosi iz medija u medij. Nadalje, kao publikacija posvećena kritičkom promišljanju izvedbenih umjetnosti, časopis otvara prostor za reinterpretaciju i historiografiju plesa, naglašavajući pritom njegovu pokretljivu materijalnost, onu koja se ne čuva u arhivima, nego u tijelima izvođača, u sjećanjima publike i u imaginaciji koreografa.
  
  Ne može se prenaglasiti i još jedna, u domaćim okvirima rijetka i stoga još relevantnija vrijednost časopisa, a to je sustavnost pristupa koja traje kroz spomenutih više od dvadeset godina. Tu sustavnost valja zahvaliti gorljivom izdavačko-uredničkom timu, Željki Turčinović kao predstavnici nakladnika Hrvatskoga centra ITI, glavnoj urednici Maji Đurinović te Ivi Nerini Sibili i Mihaeli Devald Roksandić kao stabilnoj jezgri, koja u suradnji s drugim stručnim suradnicima okupljenima sukladno pojedinačnom disciplinarnom ili interdisciplinarnom opsegu temata svakog pojedinog broja, osigurava vrsna istraživačka, kritička i pedagoška mjerila u afirmaciji slobodnomislećeg, ushićenog i znatiželjnog diskursa o plesu u domaćoj sredini i šire.
  
  Novi, 43. broj časopisa prema koncepciji glavne urednice Maje Đurinović i Mihaele Devald Roksandić posvećen je stotoj obljetnici praizvedbe prvog nacionalnog baleta Licitarsko srce uprizorene 17. lipnja 1924. te je podnaslovljen Sto godina baletnih licitara. Svom zadatku historizacije ne prilazi kao pukom kronološkom katalogiziranju, nego kao živom fenomenu i arhivu pokreta sačinjenom od tijela, političkih, umjetničkih mijena i sjećanja; aktualno propitujući kako danas misliti, tumačiti i uprizoriti nacionalni balet? Licitarsko srce, jednočinka skladatelja Krešimira Baranovića i koreografkinje Margarite Froman s likovnim oblikovanjem Maksimilijana Vanke, praizvedena je 1924. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu pred rasprodanim gledalištem. Djelo se smatra početkom prekretnicom u oblikovanju modernog izraza unutar nacionalnog konteksta. Baranovićev skladateljski rukopis, u kojem se folklorni motivi iz različitih krajeva tadašnje Jugoslavije pretaču u modernističku strukturu glazbe, te koreografska poetika Margarite Froman, nadahnuta repertoarom Ballets Russes, spojili su se u scenski čin koji je hrvatskoj publici ponudio prvi autorski baletni izraz utemeljen na domaćim temama, ali prožet duhom internacionalnog modernizma. Licitarsko srce bio je prvi Baranovićev autorski balet (nakon prethodne obrade Zajčeva Svatovca iz 1922.), djelo omiljeno kod domaće publike.
  
  Pored popularnosti u nacionalnim okvirima, Licitarsko srce doživjelo je i izvedbu na berlinskoj plesnoj Olimpijadi 1936. pred Rudolfom Labanom i berlinskom publikom. Baranović i Froman prenijeli su Licitarsko srce 1927. u Beograd, gdje je Margarita dvije sezone vodila tamošnji balet. Povijest baleta praćena nizom repriznih postava, gostovanja i interpretacija diljem zemlje i u inozemstvu, odražava putanju od formativnih do zrelih faza, u rasponu od praizvedbe u zagrebačkom HNK-u 1924. do posljednjeg osječkog uprizorenja u koreografiji Svebora Sečaka iz 2005. Nakon dva desetljeća izbivanja s repertoara nacionalnih kazališta, ovo tematsko izdanje časopisa donosi i izazov: kako Licitarsko srce ponovno oživjeti, promisliti i uprizoriti kao čin svjesne historizacije u suvremenom kontekstu?
  
  Deset tekstova okupljenih u ovom izdanju donose višeslojnu sliku o Licitarskom srcu, od analitičkih studija i arhivskih istraživanja, preko estetskih tumačenja scenskog govora i koreografskih reinterpretacija, do osobnih svjedočanstava plesača i koreografa. Tako se oblikuje polifonija glasova koja pokazuje kako jedno djelo može funkcionirati kao čvorište narodnog identiteta, umjetničkih stilova, autorskih poetika, naoko divergentnih plesnih tehnika, ali i generacijskog prijenosa individualnog tjelesnog pamćenja. Tema broja oblikovana je iz rakursa „kako izvoditi povijest” uzimajući u obzir materijalno naslijeđe, koreografska i estetska uporišta baleta, primjereno njegovoj stogodišnjoj dubini.
  
  Mihaela Devald Roksandić tekstom Licitarsko srce – nacionalni baletni repertoar i njegova sudbina danas, izravno uvodi u suštinu pojmovnog proturječja pitanjem što danas znači sintagma „nacionalni balet”? Kroz analizu šireg konteksta transnacionalne cirkulacije plesnih praksi, mobilnosti plesača i preplitanja tradicija, postavlja kritička pitanja o odnosu folklornog i modernog, tradicije i aktualnosti, naslijeđa i inovacije. Time čitateljima daje kritički vodič za promišljanje o temi i slikovito mapira tijek ideja koje se razvijaju kroz iduće tekstove. Razmatrajući načela komunikacije s tradicijom raspliće pitanja o prvenstvu ruskog baleta te izravnog utjecaja naslijeđa i identiteta Margarite Froman kao i udjela panslavenskih elemenata. Promišljajući o mogućnostima osuvremenjivanja tradicije otvara pitanje modernizacije umjetničkih poetika kao i pitanje primjerenosti klasicizacije plesne tehnike.
  
  Mladen Tarbuk, u studiji Zašto su baleti Stravinskog 'Petruška' i 'Posvećenje proljeća' okrenuli naglavce strukturu glazbe 20. stoljeća i kakve su bile posljedice te radikalne promjene na prvi hrvatski moderni balet 'Licitarsko srce', analizira glazbenu strukturu Baranovićeva djela kroz prizmu utjecaja Stravinskog i Ballets Russes. Baranović miješa folklorne idiome iz raznih krajeva tadašnje Jugoslavije prema modelu južnoslavenskog bratstva (crnogorsko kolo, srpsko kolo, gluho kolo koje plešu Hrvati i Srbi u Baniji, Lici i Dalmatinskoj zagori kao i u Bosni), a također slijedi ideju Stravinskog i scensku situaciju prenosi u troslojnu fakturu glazbe. Dubinskom analizom Tarbuk pokazuje kako je Baranović preuzeo načelo u kojem se glazba strukturira logikom pokreta, pa se ples i zvuk stapaju u jedinstvenu formu. Time Licitarsko srce postaje svojevrsna hrvatska glazbeno-scenska inačica modernizma, u kojoj se pokret ne podvrgava glazbi, nego je sam stvara.
  
  Tekst Martine Petranović, Scenografska čitanja Baranovićeva 'Licitarskog srca', slijedi razvoj vizualne interpretacije baleta od praizvedbe do kasnijih postava, kroz inscenacije profesionalnih kazališnih scenografa poput Aleksandra Augustinčića u zagrebačkom HNK-u (1953. i 1954.), Antuna Žunića (1954.) i Doriana Sokolića (1967. i 1968.) u Rijeci te kasnije Dinke Jeričević, koja je scenografiju osmislila za potrebe putujuće Baletne trupe Croatia Svebora Sečaka (1998.), a zatim i za HNK u Osijeku (2005.). Među vizualnim umjetnicima koji su povremeno surađivali s kazalištem ističu se izvorna inscenacija Maksimilijana Vanke iz 1924., i kasnija uprizorenja iz 1935. i 1944. u diptihu s Imbrekom z nosom i likovnim rješenjem koji je za taj balet radio Ljubo Babić) i kreacija Zlatka Boureka (iz 1966.), a oba su umjetnika osmislili total dizajn u smislu scenografskog i kostimografskog oblikovanja. Na zagrebačkoj pozornici svoj su doprinos baletu dali i umjetnici Ivan Rabuzin (1975.) i Edo Murtić (1984.), a u Splitu Helena Uhlik Horvat (Split, 1963, 1970. i 1981.). Marina Petranović analizom primjera pokazuje kako se vizualni aspekt baleta mijenjao u skladu s likovnim poetikama epoha, ali i s promjenama u razumijevanju folklorne simbolike, čime scenografija postaje svojevrsni barometar kulturne povijesti.
  
  Ljiljana Gvozdenović u toplom i osobno intoniranom tekstu donosi svjedočanstvo iz prve ruke o susretu s baletom Licitarsko srce početkom svoje karijere, 1975. u zagrebačkom HNK-u u koreografiji beogradskog gosta Branka Markovića. U tekstu okuplja i donosi živa sjećanja važnih protagonista baleta Almire Osmanović i Ostoje Janjanina, para solista izvedbe Licitarskog srca iz 1985. te Svebora Sečaka, koji je tada nastupio kao mlad plesač a kasnije je isti balet i sam koreografirao u izvedbi Baletne trupe Croatia 1998., gostujući diljem Hrvatske i svijeta u 64 izvedbe. Okupljajući prisjećanja kolega, ujedno i troje bivših ravnatelja Baleta nacionalnih kazališnih kuća, u Zagrebu i Splitu, baletnih umjetnika Irene Pasarić, Almire Osmanović i Dinka Bogdanića, autorica teksta dotiče se izostanka tog baleta s repertoara, a razmišljajući o današnjici i budućnosti Licitarskog srca, ukazuje da ima potencijal prikazati romantičnu prošlost hrvatskog baleta, posebice kada bi ga se programski povezalo s posve drugačijim djelom, djelom suprotnoga likovnog i glazbenog plesnog rječnika.
  
  Sanja Petrovski u tekstu Tri splitska 'Licitarska srca' i jedno 'Licitarsko jezero' donosi prikaz i recepciju postavljanja triju izvedbi Licitarskog srca Franje Horvata, koji je prvi put u Splitu gostovao 1963. kao jedan od najistaknutijih jugoslavenskih koreografa iz Narodnog pozorišta Sarajevo, da bi u razdoblju od 1968. do 1973. obnašao dužnost ravnatelja Baleta splitskog kazališta. Autorica rekonstruira povijest splitskih izvedbi baleta, donoseći fascinantnu kroniku kazališnih okolnosti, prostorne improvizacije i trajanja jednog djela unatoč nepovoljnim uvjetima. Tekst pokazuje kako se Licitarsko srce uvijek iznova vraćalo publici, potvrđujući se kao simbolička konstanta jugoslavenskog, a potom i hrvatskog plesnog prostora.
  
  Mladen Mordej Vučković i Davor Schopf u tekstu Zagorski baletni diptih, koji povezuje Licitarsko srce s Baranovićevim Imbrekom z nosom donose uvid u širi kontekst ne samo popularnosti baleta nego i u folklornu poetiku Krešimira Branovića (1894.-1975.), jednog od najistaknutijih predstavnika nacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi. Branović se školovao u Zagrebu, Beču i Berlinu, a tijekom međuratnog razdoblja bio je dirigent (1914.-1927.) a zatim i ravnatelj zagrebačke Opere (1927.-1939.), a to vrijeme se često naziva i njezinim zlatnim dobom. Idući balet u kojemu se radnja zbiva u Hrvatskom zagorju – Imbrek z nosom praizveden 19. siječnja 1935., Baranović je skladao prema motivima komične kajkavske narodne pripovijetke, stvarajući s Licitarskim srcem programski večernji „zagorski diptih“. Prigodom praizvedbe Imbreka, Licitarsko srce je izvedeno u zagrebačkom HNK-u 58. puta. U Imbreku prevladava pantomima, prožeta stiliziranim narodnim motivima, a Baranović prekida s baletnom tradicijom, iako se u kompozicijsko-tehničkim postupcima oslanja na naslijeđe Ballets Russes i Stravinskog. Autori ukazuju na diptih kao na programski okvir nacionalnog baleta – spoj duhovitog, grotesknog i lirskog, u kojemu folklor postaje motivacija za glazbenu i scensku invenciju.
  
  Tvrtko Zebec, u studiji Folklorna umjetnost kao inspiracija, skicira društveno-politički kontekst u slijedu kronoloških anticipacija nastanka baleta Licitarsko srce, u kojemu važnu ulogu imaju osnivanje Etnografskog muzeja 1919., osnivanje Seljačke sloge 1920., osnivanje amaterske skupine glumaca pod vodstvom Aleksandra Freudenreicha 1923., iz koje nekoliko godina kasnije stasa Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. Godinu dana prije angažmana na kostimografiji i scenografiji Licitarskog srca, Maksimilijan Vanka prisustvovao je pokupskoj ekspediciji s djelatnicima Etnografskog muzeja, mjesec dana kajacima putujući Kupom od Karlovca do Siska, u potrazi za muzejskom građom, a Vanki je ovo putovanje, uz promatranje, bilježenje i analiziranje folklornih elemenata bilo inspirativno za scensku, vizualnu kreaciju baleta. Zebec pokazuje kako je hrvatska verzija modernizma bila duboko ukorijenjena u narodnu kulturu, ali i kako je taj odnos nosio napetosti između autentičnosti i stilizacije, između „živog plesa“ i „umjetničkog citata”.
  Folklorni plesovi uvijek predstavljaju izvor inspiracije za druge plesne oblike, poput suvremenog plesa ili klasičnog baleta, ali plesna tehnika folklornog ansambla nije dovoljna da bi se kvalitetno izvela točka u kojoj je potrebna baletna plesna tehnika kao što je to zamislila Margarita Froman. Autor u tekstu i na vlastitom primjeru obrazlaže problematiku različitih poimanja stilizacije i korištenja folklornih motiva u plesnoj umjetnosti.
  
  Vera Obradović Ljubinković u tekstu Pet koreografskih interpretacija 'Licitarskog srca' na scenama u Beogradu i Novom Sadu prati transregionalni život djela, od postave Margarite Froman do Vladimira Logunova, kroz kontinuitet i promjene koje su oblikovale njegovo scensko trajanje u jugoslavenskom prostoru. Poseban dokumentarni ton nosi tekst Vuka Ognjenovića Posljednje uprizorenje 'Licitarskog srca' o osječkoj premijeri iz 2005. u koreografiji Svebora Sečaka. Ognjenović, tadašnji solist, svjedoči o značenju te izvedbe u kontekstu lokalne baletne scene koja, bez institucionalne potpore, nastoji održati profesionalni standard i baštinu nacionalnog repertoara. U završnom tekstu, Svebor Sečak – koji je i sam koreografirao Licitarsko srce 1998. i ponovno 2005. – promišlja balet kao ishodišnu točku razmišljanja o budućnosti nacionalnih baleta u Hrvatskoj. Njegov tekst otvara perspektivu prema naprijed: poziv na reinterpretaciju tradicije ne kao muzealiziranog artefakta, nego kao žive matrice za stvaranje novih plesnih jezika.
  
  U cjelini, broj 43. Kretanja nije ograničen na komemoraciju obljetnice, nego artikulira šire pitanje: kako danas misliti povijest plesa? U vremenu kada se umjetnost sve češće digitalizira, a živi kontakt s publikom preoblikuje, Licitarsko srce vraća nas izvoru – tijelu kao nositelju sjećanja. Baštinjenje plesa nije tek čuvanje koreografskog zapisa, nego obnavljanje njegova smisla. Svaka nova izvedba mijenja povijest, jer povijest plesa ne postoji izvan pokreta koji je iznova priziva. Ovaj broj Kretanja tako postaje i svojevrsni koreografski arhiv – arhiv koji se ne sastoji od dokumenata, nego od pitanja, interpretacija i impulsa za izvedbu. U tom smislu, Licitarsko srce simbolizira ne samo početak profesionalizacije hrvatskog nacionalnog baleta, nego i mogućnost njegova obnavljanja: kao umjetničkog, kulturnog i identitetskog čina sa zadaćom – pamćenja kroz ples.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27. studenoga 2025.

Piše:

Jasmina
Fučkan